Preplašeni mladić u rozom puloveru odveden je na Ovčaru. Njegovom bratu ostala su samo sjećanja… – rođen heroj Martin Došen Jakubovski

Radeći kao novinar na HRT-u, pregledao sam stotine sati arhivskog materijala od kojeg je većina bila vezana za Domovinski rat. S posebnom pažnjom bilježio sam detalje na snimkama vezanim uz Vukovar. Na jednoj od njih, koju je zabilježila kamera strane medijske kuće nakon pada Vukovara u podrumu bolnice, uočio sam lice preplašenog mladića u rozom puloveru sa zavojem na ruci. Nisam znao ništa o njegovoj sudbini niti o kome se radi. Stupio sam ubrzo u kontakt s Ivanom Jakubovskim te saznao da je riječ o njegovu bratu Martinu koji je nakon okupacije Vukovara ubijen na Ovčari.

Martin Došen Jakubovski rođen je 1. travnja 1971. godine u Vukovaru. Zbog posla se njegov otac Ivan i majka Ružica sredinom 70-ih sele u Vinkovce i tamo Martin završava osnovnu školu.

Martin je bio stariji od mene 7 godina. On je u mojim očima, kao stariji brat, bio velika osoba koja sve zna i sve može, netko kome se vjeruje. Bio mi je uzor. S njim sam odrastao do svoje 14. godine. Sjećanja su jedina stvar koja su mi ostala od njega. Imali smo mnogo anegdota – od slušanja glazbe, padova s bicikla, pa do zadirkivanja da mi mora dati neku svoju igračku. Pošto smo dijelili sobu bili smo stalno u nekim dječjim prepirkama. Kada ga netko spomene pred očima mi se pojavi njegov lik. On je uklesan u mom mozgu i u mom srcu. Onda se javi osjećaj ponosa… Jer on je bio hrvatski vojnik.

brat Ivan

Nakon što je završio srednju tehničku školu u Borovu Naselju otišao je odslužiti vojni rok u JNA. Kada se u trećem mjesecu 1991. vratio već se slutilo da bi moglo doći do rata. Istog mjeseca ušao je u nenaoružane odrede koji su postrojeni u Bogdanovcima, a u lipnju se priključio Zboru narodne garde, točnije 4. bojni 3. A brigade ZNG-a.

Mi smo živjeli u Vinkovcima i Martin je povremeno dolazio. Posljednji put pojavio se pred sam početak školske godine. Sjećam se da je sestra kretala u 1. razred, a ja u 8. razred. Mogao si je priuštiti da nam nešto kupi i htio nas je obradovati za početak školske godine. Ja sam dobio školskog pribora i patike, a sestra torbu baš onu koju je htjela. To je bio zadnji put da smo se vidjeli.

brat Ivan

Suborci ističu Martinovu vedru narav i srčanost, kao i hrabrost. Ratni nadimak “Špegelj” stekao je jer je bio imenjak s tadašnjim ministrom obrane Republike Hrvatske koji se prezivao Špegelj i sam ga je vrlo brzo prihvatio.

Jednom smo se on i ja vozili kamionom cestom prema Tovarniku, a prema nama idu tenk i transporter. Martin mi kaže: „Vidi ih, voze se po sredini ceste kao da ovo nije naša država, nego njihova. Ja im se ne bih maknuo, što vi kažete, zapovjedniče?” ,,Ti odluči.” Kad smo im došli na pedesetak metara oni se miču na svoju stranu ceste i mi prolazimo kao da se ništa ne događa. Špegelj se samo zadovoljno nasmiješio i rekao: „Vidite da nas se oni boje.”

Martinov zapovjednik

Sudjelovao je u svim akcijama do početka bitke za Vukovar krajem kolovoza ’91. koju je dočekao kod punkta “Slon” u Borovu Naselju i zajedno sa suborcima zaustavio napad. Krajem rujna, Martin je prvi put ranjen od minobacačke granate u nogu, no nakon nekog vremena, samovoljno napušta bolnicu i vraća se na položaj. U monografiji 4. vukovarske bojne njegov zapovjednik opisao je taj događaj:

Martin je bio među mlađim braniteljima, ali svojom hrabrošću zadobio je povjerenje nadređenih da bude zapovjednik jedne borbene skupine. Krajem rujna u jednoj akciji uspješno smo obranili položaje, ali Martin je teško ranjen minobacačkom granatom u donji dio stopala noge. Šikljala je krv kroz razvaljenu čizmu, ali jauk nitko nije čuo. Završio je u bolnici, teška rana je obrađena i morao je ostati ležati u bolnici. Kada je vidio koliko težih ranjenika dolazi svaki dan u bolnicu, on je samovoljno napušta. Odlazi u gimnaziju, u našu zapovjednu bazu. Priključio se odmah našoj minobacačkoj ekipi koju je vodio Zorislav Gašpar Gašo. S povišenog dijela grada uspješno pogađaju neprijateljske položaje, uništavajući neprijateljske napade na Sajmištu. Neprijatelj otkriva položaje, te topništvom uzvraća po njima. Polovicom listopada u jednom granatiranju Martin je ponovno ranjen u predio trbuha i opet završava u bolnici.

Obitelj je u Vinkovcima čekala vijesti o Martinu, no one nisu stizale. Znali su samo da je Martin kraj bitke dočekao u bolnici gdje su ga snimile kamere strane televizijske kuće.

Izlaskom svih naših iz Vukovara, bake, ujne, sestrične, saznali smo da je Martin više puta ranjavan i da se nakon zadnjeg ranjavanja nije vraćao u borbu. Saznali smo da je odveden iz bolnice nakon pada grada, ali nadali smo se da je u nekom zatvoru ili logoru, da ih drže u nekom rudniku… Majka je obilazila razmjene i nadala se da je živ. Zadnja razmjena bila je 14. kolovoza 1992. i čekalo se na radiju hoće li biti dečki pušteni. Kada je čula da hoće ona je sva sretna potrčala do susjeda da je vozi u Nemetin gdje je bila razmjena, ali je u svom tom uzbuđenju pala i slomila ruku.

brat Ivan

I da je stigla na razmjenu Ružica ne bi dočekala svojeg sina. Naime nakon ulaska JNA, četnika i domaćih pobunjenika u Vukovar Martin je odveden iz bolnice te deportiran na Ovčaru gdje je mučen, te potom ubijen i bačen u zajedničku grobnicu. Nakon ekshumacije i identifikacije, 27. veljače 1997. godine, Martin Jakubovski Došen, pokopan je na gradskom groblju u Vinkovcima.

Rad portala možete podržati kupnjom majica s ratnim motivima. Pronađite ih u WEBSHOPU ili se javite na shop@domovinskirat.hr

Izvori
Literatura
Belobrajdić, Tanja. Nisu zaboravljeni. Zagreb: Despot infinitus, 2020.
Perić, Pero et al. Pripadnici 4. vukovarske bojne 3. brigade ZNG-a u obrani Vukovara. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata; Udruga branitelja 4. bojne vukovarske 3. gardijske brigade, 2017.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Ivana Jakubovskog, prikupljeno 21. ožujka 2022.

Podijeli članak