“Hrvat sam i toga se ne odričem. To ne znači da druge narode mrzim.” – suđenje Somborskoj skupini

Početkom 1992. godine skupina diverzanata, pripadnika „Uskočke satnije“, Hrvatske vojske pokušala je izvesti nevjerojatnu akciju rušenja Batinskog mosta na Dunavu između Srbije i Baranje. Ta akcija početkom veljače 1992. propala je duboko u dubini neprijateljskog teritorija. Dio diverzanata spasio se bijegom u Mađarsku, dio je ubijen, a dio zarobljen na području Srbije gdje je proživio tešku golgotu. Zarobljena skupina hrvatskoj javnosti ostala je u pamćenju pod nazivom „Somborska skupina“ jer su u gradu Somboru bili jedno vrijeme utamničeni te im se ondje sudilo.

Oči srbijanske javnosti bile su uprte u zbivanja oko zarobljene skupine tako da je srbijansko pravosuđe ubrzano i predano konstruiralo optužnicu protiv osmorice zarobljenih „uskoka“ te petero njihovih pomagača. Pokretanje optužnice povjereno je Dušku Radišiću, zamjeniku okružnog javnog tužitelja iz Sombora, inače pripadniku rezervnog sastava JNA, koji je, kako su čuli zarobljenici, sudjelovao u ubijanju desetina Hrvata iz Lovasa, odnosno u njihovom progonu u minsko polje.

Optužnica je sastavljena niti mjesec dana nakon zarobljavanja „Somborske skupine“. Potpisao ju je okružni javni tužitelj Miroslav Sogić, a optuženike se teretilo za terorizam. Paradoksalno je da se optužnica temeljila na odredbama „Krivičnog zakona SFRJ“, odnosno odredbama zakona Jugoslavije koja više ne postoji. Slovenija i Hrvatska bile su tada već međunarodno priznate i suverene države, a SFRJ nije postojala niti za Srbiju koja je od travnja 1992., zajedno s Crnom Gorom, tvorila Saveznu Republiku Jugoslaviju. Prigovori odvjetnika s tim u vezi, baš kao i žalbe optuženih, glatko su odbijeni.

Suđenje „Somborskoj skupini“ započelo je na današnji dan, 22. lipnja 1992. godine. Tužitelj Radišić tražio je od suda najstrože kazne, za pojedince čak i smrtne. Osmorica optuženih „uskoka“ bili su Branko Macan, Radomir Metić, Martin Horvat, Adonis Hodžić, Nikica Ćurić, Josip Brandt, Saša Malčić te Adam Kušenić.

Na optuženičkoj klupi zbog „izvršenog krivičnog dela pružanja pomoći učiniocu posle izvršenog krivičnog dela terorizma“ nalazila su se i tri brata Branka Macana – Jerko, Vinko i Ante te sestra Zdravka Bašić, dok je Brankov nećak Vladimir Macan optužen za „neprijavljivanje krivičnog dela“. Branitelji su im bili dodijeljeni po službenoj dužnosti.

Suđenje su obilježile montirane izjave svjedoka kao i pompa koju su oko njega stvarali mediji. Hrvatski vojnici branili su se kako su znali. Neki su govorili da su mobilizirani i prisiljeni na akciju, drugi nisu ništa znali niti učinili, a niti jedan nije sebe pokušao opravdati prebacivanjem krivnje na drugoga. Najviše hrabrosti pokazali su najstariji Branko Macan koji je uporno isticao kako njegova obitelj nije znala ništa o akciji te mladi Saša Malčić i Adonis Hodžić.

Hrvat sam i toga se ne odričem. To ne znači da druge narode mrzim.

završna riječ Saše Malčića

Presuda je donesena u rekordnom roku. Već 3. srpnja 1992. optuženi su proglašeni krivima. Izuzev Brankovog bratića Vladimira Macana, koji je oslobođen, svi su osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora u rasponu od 20 do 5 godina – ukupno njih 12 na 159 godina. U nehumanim uvjetima somborskog zatvora Ante Macan prema službenoj verziji razbolio se i preminuo. Ipak, neslužbeno, Macan je pretučen te je preminuo od batina.

U travnju 1993. pripadnici „Somborske skupine“ prebačeni su iz Sombora u Sremsku Mitrovicu, a u lipnju iste godine kazna im je smanjena na 85 i pol godina. Nakon dugotrajnog iščekivanja razmjene ona je napokon stigla u siječnju 1994. godine kada su se zarobljeni „uskoci“ konačno vratili svojim obiteljima.

Izvori
Literatura
Vrbošić, Branko. 707 dana pakla: “Somborska skupina” od akcije i zatvora do slobode. Osijek: Matica hrvatska, 1995.

Autor

Podijeli članak