Na jednom od bregova Vukomeričkih gorica smjestila se kućica koja je njezin mali kutak (sve)mira. Ime joj je Danijela Lazova, rođena 28. rujna 1967. godine, karakterom je tigrica, borac, prava fajterica. One koji je poznaju ne iznenađuje činjenica da je bila pripadnica moćne 1. gardijske brigade koja je upravo po tigrovima i dobila ime.
Ono što iznenađuje je da je pripadnica te postrojbe postala u tešku jesen 1991. kao samohrana majka trogodišnje kćerkice Rine koju je, kada je Danijela otišla u rat, čuvala baka Cecilija. Da se uključi u Domovinski rat potaknula ju je pogibija njezinih prijatelja iz Sesveta u kojima je živjela – Ivice Perića i Mladena Halape. Nakon što je ratni put započela u Narodnoj zaštiti, u studenom 1991. priključila se profesionalnoj vojsci – „Tigrovima“.
Moj kolega s posla bio je u „Tigrovima“ i kada bi se vraćali s terena, on i njegovi suborci svraćali bi i tako sam s vremenom upoznala pola njegove satnije. Jednom prilikom su me pozvali na Sljeme gdje im je bila baza. Došla sam gore i vidjela da trojica mladića potpisuju ugovor. U njemu je stajalo da se ugovor s vojskom potpisuje na tri godine, a ja sam pitala mora li zaista čovjek ostati tri godine u vojsci kada ga potpiše. Oni su rekli da ne mora, da se ugovor može raskinuti. Rekla sam im da daju i meni ugovor. Izmotavali su se, govorili da sam žena, da neću na prvu crtu. Mene duša zvala da idem s njima. U jednom trenutku uzela sam ugovor od jednog dečka koji ga je kraj mene čitao, potpisala ga i tako sam postala pripadnik „Tigrova“.
Nije prošlo puno, kao jedina pripadnica 6. bojne 1. gardijske brigade koja je bila pješak, Danijela je otišla na prvi ratni teren – u zapadnu Slavoniju na novljansko bojište. Najviše ju je šokirao zvjerski odnos neprijatelja prema životinjama.
Možda ću ispati blesava nekom od čitatelja, ali to njihovo mučenje životinja bilo mi je gore nego kada mi pogine suborac. To je borba, ili ja njega ili on mene, ali ne može jedna krava biti srpska ili hrvatska i biti za nešto nekome kriva. Jednu su kravu ubili žicom dalekovoda koju su joj ugurali u stražnjicu, a male praščiće su recimo svezali da vise na dvije noge i tako su umirali satima… Tada, kada sam vidjela te prizore, shvatila sam da nemamo posla s ljudima nego zaista sa zvjerima.
Kada priča o odnosu sa suborcima Danijela ističe da je on cijelo vrijeme bio zaštitnički i da se nikada u životu nije osjećala sigurnije nego u ratu među njima.
U jednoj akciji, na prvoj crti suborac je uperio pištolj u mene i rekao „Radije ću te ubiti ja nego da pogineš od četnika. Makni se, sakrij se. Izgubiti ću deset ljudi zbog tebe“. I zaista okrenem se i vidim da svi gledaju u mene i jesam li ja dobro. Uvijek su pazili da ne budem na samoj vatrenoj liniji.
Ona im je to vraćala čuvajući i pazeći njih, kao koka na piliće. Bio je to odnos pun povjerenja iz kojeg su proizašla mnoga prijateljstva koja su ostala za cijeli život. „Tigrovi“ su u Domovinskom ratu imali mnogo heroja, teško je izdvojiti nekoga no kroz razgovor s Danijelom zaključujem kako je Damir Tomljanović Gavran svojom karizmom činio razliku.
Damir je bio jedan od rijetkih za kojim bi svugdje išla. Da je rekao – u Kuvajt, išla bi u Kuvajt. Prvo, on je bio prekrasan čovjek. Autoritet, ali s dozom topline i ljudskosti. U ratu je uvijek išao prvi, ispred svih, kao štit i bilo bi ti neugodno ne slijediti ga ma u kakvu god situaciju. Privatno je bio jako emotivna osoba. Veliko srce.
Rat u zapadnoj Slavoniji i oslobodilačke akcije usporediti će s nogometnom utakmicom.
Atmosfera je bila kao da traje utakmica, ali ne znaš kada će ona završiti. Samo razmišljaš kako zabiti gol, kako osloboditi selo i to te vodi naprijed i oslobodiš selo i ideš dalje zabiti novi gol, pa oslobodiš još jedno i ideš dalje. Pa onda ono prvo koje si ostavio nekoj pričuvnoj brigadi izgubiš pa se vraćaš ponovno na isto, ali eto „zabili smo još jedan gol“ i to smo riješili.
Iduće 1992. slijedio je odlazak na jug. Dubrovačko bojište po svemu je bilo drugačije, a Danijela je odmah shvatila da usponi po kamenjarima i čukama nisu za nju te da bi samo usporavala svoje suborce i time ih ugrožavala. Stoga je prešla u veziste. Iz tog razdoblja pamti puno teških situacija, a ponosno ističe kako je uspješno sastavljala „neprobojne“ šifrarnike koji su dovodili do zbunjenosti kod srpske vojske.
Zove me TIGAR-6 i ja kažem „Slušam“. Veli on „Pao mi je šećer, treba mi bronhi i treba mi kiki“, rekoh „Poslat ću ti, e jesi šećeraš.“ Okrenem se, zovem skladište i velim „Šalji im lakih i teških mina.“ Lakše su bronhi, bila je tada reklama „lakše se diše“, a kiki su bile teške mine. Dakle zvao me Hulk, zapovjednik minobacača i mi smo kroz interni razgovor, jer smo se poznavali, sve odmah iskomunicirali bez da itko shvati da pričamo o minama, a ne bombonima. Ubrzo smo počeli pisati razgovornike. Bio je jedan koji se zvao „Piva“ i u njemu smo spominjali gajbe i limenke i tako pričali tko je koliko žedan, a opet ustvari komunicirali o minama i granatama. Bio je i razgovornik „Trava“ u kojem smo pričali o napušavanju, a ustvari koordnirali akcije. Zapovjednici nisu baš imali razumijevanja, a zapovjedniku brigade Marekoviću bio je šok čuti kako se zovemo na pivu i pričamo o pušenju o travi, a neprijatelj je izvještavao na Radio Trebinju da je na jug stiglo 10 tisuća drogiranih i pijanih ustaša.
Kada je i jug oslobođen ratni put Danijelu je odveo u Ogulin, a 1995. godine shvatila je da su ratne aktivnosti jenjale te da je njoj mjesto kod kuće, s kćerkom te je umirovljena. Povratak u civilni život nije joj bio lak. Iako je bila trgovkinja po struci te je lako pronašla posao shvatila je da sustav vrijednosti koji je izgradila tijekom rata potpuno odudara od onog kojeg su imali ljudi koje je rat mimoišao.
Našla sam posao u tekstilnoj trgovini i to mi se svidjelo. Svaka žena koja bi ušla u trgovinu za mene bi bila model i ja sam gledala kako da joj složim idealnu kombinaciju, kao da se igram s barbikama. Međutim dolazi žena, traži rozu haljinu, vadim 20 rozih haljina i nijedna joj ne valja. Veli ona – „E ova bi bila idealna samo da su drugi gumbići na njoj.“ Draga moja, kraj svega, tebe muče gumbići… Nisam mogla vjerovati. Dala mi je psihijatrica tri mjeseca da vidim mogu li se snaći na poslu, vratila sam joj se nakon mjesec dana i rekla da biram mirovinu koja mi je bila ponuđena.
Danas je Danijela majka, baka i sretna i ostvarena žena koja je ponosna na svoj ratni put, baš kao što je na njega ponosna i njezina Rina, danas odrasla žena koju je Danijela odgojila s mnogo ljubavi i pažnje, a svaki put kada su u prilici nadoknađuju vrijeme koje zbog rata nisu provele skupa. Koga više zanima Danijelina priča može pogledati podcast Gdje si bio ’91? u kojem je gostovala:
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Hrvatske braniteljice – jučer, danas, sutra koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.