Bio je vođa koji je uvijek govorio – Za mnom! – poginuo heroj Damir Tomljanović “Gavran”

Na današnji dan, 17. veljače 1994. godine poginuo je Damir Tomljanović “Gavran”, heroj i legenda Domovinskog rata i 1. gardijske brigade “Tigrovi”.

Rođen je 18. travnja 1968. godine u Veljunu Primorskom iznad Senja. Djetinjstvo i mladost je proveo je u velebitskom selu Krivi Put s ocem Ivanom i majkom Marijom, a školovao se u Senju i Zagrebu. Majko, treba braniti Hrvatsku, kazao je i među prvima stao na “prvu crtu”.

Početkom kolovoza 1990. godine pristupio je tečaju Prvi hrvatski redarstvenik. Ubrzo nakon toga osnovana je Jedinica za posebne zadatke Rakitje kojoj se priključio Damir Tomljanović.  Zajedno s “Tigrovima” iz Rakitja sudjelovao je u prva dva oružana sukoba s pobunjenim Srbima u Domovinskom ratu – 1. ožujka 1991. u Pakracu i 31. ožujka 1991. na Plitvicama gdje je kao prvi poginuli branitelj stradao Josip Jović.

U svibnju 1991. godine osnovan je Zbor narodne garde, a iz Jedinice za posebne zadatke Rakitje razvila se 1. “A” brigada Zbora narodne garde “Tigrovi”. U njoj je Damir bio raspoređen u 4. bojnu po kojoj je dobio svoj nadimak koji ga je pratio do kraja života.

Ta je bojna dobila kodno ime Gavran pa je tako i Tomljanović dobio nadimak – bio je visok, crn, s Velebita, po izgledu mu je nadimak pristajao. Damir je ubrzo preuzeo zapovijedanje 2. satnije, a ja prve. Prvi zajednički teren bio je Hrvatska Kostajnica i to u međuprostoru dok je četnici nisu još do kraja zauzeli. Brigada je dobila zapovijed da je zauzme i da ondje rasporedi svoje snage. U Hrvatskoj Kostajnici Damir se pokazao, tu sam vidio da je on pravi prijatelj, pravi čovjek na kojeg se uvijek možeš osloniti i uvijek možeš na njega računati bez obzira na to kakva situacija bila. On je uvijek bio taj koji će pomoći i sudjelovati u rješavanju problema. (…) Bio je na prvom mjestu čovjek i imao je osjećaj za svoje ljude. Nitko se nije morao brinuti da će ga on negdje zaboraviti ili ostaviti. Cijenio je ljude jer je znao da je bez svojih gardista i on nitko i ništa. Sve je pokazivao svojim primjerom – kako se treba ponašati u određenim situacijama i kako treba držati do ljudi i to je tražio od nižih podređenih zapovjednika.

Vinko Paulić, suborac iz “Tigrova”

Nakon što je tijekom kolovoza 1991. sudjelovao u borbama za Hrvatsku Kostajnicu, otišao je s Banovine u novo žarište sukoba – zapadnu Slavoniju. Ondje “Gavran” sa svojom 2. satnijom sudjeluje u zaustavljanju JNA kod Nove Gradiške, odnosno Novske.

Vodio je stotine akcija i izviđanja, ali nikada, ama baš nikada nismo upali u neku zasjedu. Nikada nas nije izložio pogibelji i u tome je veličina vođe. Treba to zahvaliti Gavranovu urođenom instinktu. Fascinantno je bilo gledati kako se pred našim očima razvija u velikog vojnika. To mogu samo izuzetni ljudi. Nismo ga zvali zapovjednikom, to je bilo prekruto i formalno, nego “šefe”. Koje je god selo, brdo ili poziciju pokazao, mi smo to zauzeli jer je Gavran tako rekao. Kad god bismo na motoroli čuli njegov glas, išli smo naprijed, s njim u pobjedu. Ta je naša ekipa disala pobjednički zahvaljujući njemu. Nismo se usudili reći da se bojimo. Tko je pred njim mogao reći da se boji? Nismo mogli, iz poštovanja. Velika je sreća što smo ga imali.

Ivan Pasariček, suborac iz “Tigrova”

Zbog uspjeha u brojnim zadaćama, u proljeće 1992., postavljen je za zapovjednika 4. bojne koju je 1992. godine poveo u deblokadu Dubrovnika i oslobađanje hrvatskog juga. Na vrlo zahtjevnom terenu, gdje se borba vodila za svaku kotu, “Gavranovi” su se istaknuli kao vrhunski vojnici, a u tim su borbama mnogi od njih poginuli ili bili ranjeni.

Gavran nije postavljen za zapovjednika, on je izabran od ljudi kojima se “nametnuo” svojim prisustvom na terenu, uvijek s vojnicima. Gavran je od mnogih kukavica napravio istinske borce. Iz najobičnijeg je vojnika znao izvući ono najbolje i to je osobina koja mora biti urođena. Kao čovjek, suborac i zapovjednik bio je uzor i vodilja svima nama. Bio je vođa. Kad ide Gavro, idemo svi. Bio je legenda Hrvatske vojske i Tigrova.

Ilija Vučemilović Šimunović, suborac iz “Tigrova”

Po uspješnom oslobađanju okolice Dubrovnika došlo je do preustroja 1. gardijske brigade u kojem Gavran preuzima zapovjedništvo nad 2. bojnom. Posebno su ga cijenili i general Janko Bobetko i predsjednik Franjo Tuđman. Ubrzo nakon operacije „Maslenica“, zajedno sa svojim vojnicima dolazi na Velebit kako bi hrvatskim snagama pomogli zadržati dostignute položaje. Ubrzo je ondje preuzeo zapovjedništvo nad cijelim Sektorom obrane tog dijela Hrvatske.

Kad god bi ga zvali bilo je ‘Prijatelju, dolazim!’ i došao je. Došao bi i bio među nama. Bio je čovjek naroda., čovjek ljudi. On je ljude vodio doslovce. Njemu je bila zapovijed odgovornost, domovina. To mu je bila vodilja kroz život i stalno je bio s ljudima na terenu i uvijek je bio prvi. Uvijek je govorio za mnom!

Joško Pulja, zapovjednik Mješovitog odreda mornaričke pješadije Ugljan-Dugi otok

Pri utvrđivanju punkta na prvoj crti velebitske bojišnice, na predjelu Ruja kod Tulovih greda, Damir Tomljanović “Gavran” je stradao od neprijateljskog snajpera, položivši svoj život na oltar Domovine kao jedan od najvećih junaka Domovinskog rata sa samo 25 godina.

Imali smo problem na jednom dijelu terena. Naime, četnici su nam ulazili na spoj između specijalne policije i nas. U dogovoru sa Zapovjedništvom specijalne policije donosi se odluka da se ta kota zauzme kako bismo spriječili njihove ulaske. Iako je Gavran to jutro imao neki sastanak, nazvao me neposredno prije nego što smo krenuli u akciju i rekao mi: “Sačekaj me, stižem i ja.” On je krenuo prvi i kad smo stigli na željeni položaj rekao je kako ga moramo zadržati. U tom trenutku, dok smo na vrhu gledali položaj, zapucalo se. Gavran i zapovjednik satnije Grgo Tokić bacili su se udesno, a ja na lijevu stranu. Prošlo je nekih 20-ak sekundi i ja sam ga zazvao: “Gavrane, Gavrane“, no nitko mi se nije odazvao. Puzeći sam došao do njih, Grgo mu je mjerio puls i rekao mi kako je slab. Vidjeli smo da Gavran ima rupu na sljepoočnici, no ne i izlaznu koja je bila na vratu. Tad sam nazvao Zapovjedništvo, rekao im da je Tigar 55, to je bio njegov broj, ranjen i da trebamo helikopter. U pomoć nam dolaze i inženjerci, dolaze i specijalci i donose nosila. Izvlačimo ga izvan dometa, a po nama se još uvijek puca. Kad je došao helikopter, puls se još uvijek osjećao, no vrlo slabo. Nažalost, dobivamo informaciju da je na putu preminuo.

Darko Katuša, suborac iz “Tigrova”

Pokopan je u Krivom Putu. Ubrzo nakon njegove pogibije po njemu je imenovano Središte gardijsko za specijalističku obuku dočasnika u Šepurinama kraj Zadra koje više ne postoji, a Dočasnička škola “Damir Tomljanović Gavran” djeluje u Požegi. Danas njegovo ime nosi ulica u zagrebačkom naselju Središće te trg u zadarskom naselju Bili Brig. O Damiru Tomljanoviću snimljena su i dva dokumentarna filma – Izdrži prijatelju, stižem! te Gavran 101.

Naslovna fotografija – Udruga ratnih veterana 1. gardijske brigade “Tigrovi”

Izvori
Literatura
Bobetko, Janko. Sve moje bitke. Zagreb: vlastita naklada, 1996.

Periodika
Martina Butorac: “Damir Tomljanović Gavran – Samozatajni Tigar, no istinski junak”. Hrvatski vojnik (Zagreb), 22. veljače 2019., br. 572, 4-8.

Televizija
Izdrži prijatelju, stižem!. Hrvatska radiotelevizija. scenarist i redatelj Darko Dovranić, 2019.

Internet
Renata Rašović: “Jedan od najvećih heroja: ‘Pred njim se nismo usudili reći da se bojimo'”, Večernji.hr, pristup ostvaren 17. veljače 2021., https://www.vecernji.hr/vijesti/jedan-od-najvecih-heroja-znao-je-od-kukavica-stvoriti-istinske-borce-1301365
Večernji.hr: “Damir Tomljanović Gavran”, pristup ostvaren 17. veljače 2021., https://www.vecernji.hr/enciklopedija/damir-tomljanovic-gavran-18194