“Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.” – ubojstvo fojničkih fratara Nikice Milićevića i Leona Migića

Fojnica, gradić u srednjoj Bosni, našao se u ljeto 1993. godine u vihoru ratnih zbivanja. Dojučerašnji saveznici, Hrvatsko vijeće obrane i Armija BiH zaratili su početkom srpnja kada je Armija BiH zauzela grad nakon čega je došlo do egzodusa nekoliko tisuća Hrvata koji su napustili svoje domove. Dio njih ipak je ostao u Fojnici, a posebnu brigu o njima vodili su fojnički fratri. Na njihov samostan svetog Duha koji se nalazi na mjestu vidljivom iz svih dijelova Fojnice objesili su zastavu s ljiljanima te na taj način potvrdili riječi gvardijana fra Nikice Milićevića koji je jednom prilikom kazao:

Moja domovina, domovina moga naroda s kojim sam nikao, s kojim živim, je jedino Bosna.

Ipak niti to nije bilo dovoljno da ga zločinci poštede. Njega i župnog vikara fra Leona Migića ubili su pripadnici Armije BiH u popodnevnim satima 13. studenog 1993. godine.

U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. (…) Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’ Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’. Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju.

fra Miroslav Krajinović Carko, samostanski kroničar

Fra Nikica Milićević rođen je 18. rujna 1957. u selu Gojevići kraj Fojnice. Odrastao je u katoličkoj obitelji s petero braće i sestara. Otac Mato je radio u šumarstvu i drvnoj industriji u Fojnici, a majka Luca bavila se, kao i većina tadašnjih udanih žena, odgojem djece i kućanskim poslovima te radom u vrtu i brigom oko stoke. Još kao dječak Nikica je pokazivao oštroumnost, brzinu u komuniciranju i spremnost na humor u svakoj prigodnoj situaciji. Nakon završene osnove škole i neuspješnog pokušaja da ode u vojsku, u jesen 1972. otišao je u sjemenište.. Četiri godine kasnije obukao je franjevački habit i pristupio godini kušnje odnosno novicijatu kojeg je proveo u Visokom. Nakon godine novicijata studirao je Franjevačku teologiju u Sarajevu, gdje je bio glavni organizator predstava. Svečane zavjete položio je 1982., 1984. zaređen je za svećenika. Mladi fra Nikica sa službom je započeo u Rami, a onda nastavio u Busovači i Bugojnu da bi se u ljeto 1991. vratio u rodnu župu Fojnicu.

Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: „Daju nama, dajmo i mi drugima“. Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: „Šta komu treba, nek napiše“. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio.

fra Miroslav Krajinović Carko, samostanski kroničar

Fra Leon Migić rođen je kao Mato Migić 23. studenog 1937. u Fojnici kao osmo od dvanaestero djece Nike i Ljubice. Otac je držao gostionicu u središtu Fojnice, a majka se, pored obavljanja kućanskih poslova i brige o djeci, brinula o svojim i muževim roditeljima te uz pomoć starije djece obavljala poslove u vrtu i brinula o stoci. Bez obzira na teškoće ova je četrnaestočlana obitelj zdravo živjela i svi su bili zadovoljni i odgajani u tradicionalnom katoličkom duhu. Nakon što je završio četvrti razred osnovne škole, Mato odlazi u sjemenište gdje je proveo idućih osam godina. Od početka bio je miran i savjestan učenik. Volio je društvo, razgovore, pjesmu i dobro jelo. Franjevački habit obukao je u ljeto 1957. godine u Visokom, kada je dobio ime Leon i otišao na godinu kušnje u samostan u Kraljevu Sutjesku. Nakon novicijata, fra Leon je završio studij u bogosloviji na Bistriku u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1965. godine. Već ga je na prvoj župi u Varešu čekao veoma aktivan i bogat pastoralni rad, kao i na sljedećim župama u Kraljevoj Sutjesci, Vijaci, Zenici, Bugojnu, Podmilačju, Sivši, Bogićevcima i Vitezu. U ljeto 1991. došao je u Fojnicu, gdje je obnašao dužnost vikara samostana i fojničke župe. Samostanski kroničar fra Miroslav Krajinović Carko o njemu je zapisao:

Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji.

Fra Nikicu i fra Leona ubio je pripadnik 302. motorizirane brigade Armije BiH iz Visokog Miralem Čengić koji osuđen na 11, odnosno na 15 godina zatvora. Njegove pomagače Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića Vrhovni vojni sud u Sarajevu osudio je na po šest mjeseci zatvora. Nakon pomilovanja od strane bošnjačkih političkih lidera Čengić je pušten na slobodu. Njegovi motivi za ovaj strašan zločin nikada nisu razjašnjeni. I dok se nagađa je li se radilo o osveti za poraze koje je HVO nanio Armiji BiH na tom području dan ranije ili pak pukom izljevu bijesa zbog toga što su fratri imali privjesak s grbom i hrvatskom šahovnicom, postoje sumnje kako su u pozadini stajali i drugi motivi koji za vrijeme suđenja nisu izišli na vidjelo.