U ratnim sukobima na prostoru Hrvatske početkom 1990-ih, oklopne postrojbe imale su važnu ulogu u oblikovanju tijeka borbi. Srpska vojska Krajine među njima nije iznimka. Iako su ostale u sjeni pješačkih postrojbi i borbi tenkovi i ostala borbena oklopna tehnika su bili itekako vidljivi unutar SVK. Oklopna sredstva bila su većinom raspoređena unutar brigada, bez većih samostalnih oklopno-mehaniziranih cjelina, pri čemu su lake brigade imale tenkovske satnije, a motorizirane najčešće nepotpune tenkovske bojne.
Što se tiče brojnosti i uporabe oklopnih snaga, dostupni podaci nisu u potpunosti pouzdani, no to su bili prvenstveno sovjetski tenkovi T-55 koji su i u JNA te u SVK bili najbrojniji. Zatim su ih po brojnosti slijedili tada već muzejski primjerci ruskog tenka T-34/85 iz kraja Drugog svjetskog rata, a najmanji broj je bio onih najmodernijih tenkova, jugoslavenskih M-84, njih 31 koji su predstavljali njezina najmodernija i tehnički najnaprednija oklopna sredstva, tj tenkove. Oni su u posjed SVK došli povlačenjem 51. (Pančevačke) mehanizirane brigade s područja Banovine 1992., pri čemu je na tom prostoru ostavljena jedna bojna opremljena tim tenkovima.
Od ostalih tenkova zabilježeno je korištenje sovjetskom amfibijskog tenka PT-76, zapovjednog vozila BTR-50 ili starih američkih tenkova tj. lovaca na tenkove iz Drugog svjetskog rata doniranih kao pomoć Jugoslaviji; M-18 Hellcat i M-36 Jackson. Od ostalih oklopnih vozila, Srpska Vojska Krajine je u svojem inventaru imala i Borbeno vozilo pješaštva (BVP) M-80, tada najmodernije borbeno vozilo pješaštva u bivšoj JNA, bazirano na francuskom BVP-u AMX-10P i nešto manje sovjetskom BMP-1 i oklopne transportere OT M-60 koji su izvorno bili konceptualno zasnovani na američkom modelu M-59, pretku serije M-113, i austrijskom „Saurer 4K 4FA”. Njima se još mogu pridodati oklopni automobili BRDM-2 i BOV.
Tijekom lipnja 1992. godine, prema podacima Glavnog stožera SVK, na raspolaganju su bila 262 tenka, 56 različitih oklopnih vozila, 1.360 topničkih oruđa, 2.573 vozila i druga oprema. Brojno stanje oklopne tehnike tijekom vremena se mijenjalo zbog gubitaka u borbama nesrećama ili kvarovima i povremenih dopuna, tj.isporuka iz Savezne Republike Jugoslavije. Tijekom borbi na Miljevačkom platou tokom operacije „Miljevci-92”; 21. i 22. lipnja 1992. izgubljeno je više tenkova i oklopnih transportera (navodi se da su tri tenka uništena, jedan zarobljen, dok su dodatno jedan tenk i dva oklopna transportera također zarobljeni). Zabilježeni su i slučajevi u kojima su oštećeni tenkovi dugo ostajali na prvoj crti, nakon čega bi bili izvučeni i popravljeni.
Tijekom borbi u zadarskom zaleđu, u sklopu operacije „Maslenica“ u siječnju 1993., Hrvatska vojska zarobila je dva tenka SVK T-55 i dva oklopna transportera. U nastavku sukoba krajinke snage uspjele su zarobiti barem jedan hrvatski tenk. Tijekom napada na zapadnu Slavoniju u operaciji „Bljesak” u svibnju 1995. uništeno je ili zarobljeno desetak oklopnih vozila (prema nekim izvorima sedam tenkova T-55 i jedan PT-76). Prema dokumentu „Referiranje vrhovnom zapovjedniku o planu uporabe SVK“, predstavljenom početkom 1995., vojska krajinkih Srba raspolagala je s 301 tenkom (u usporedbi s 425 tenkova Hrvatske vojske) te 111 oklopnih vozila (naspram 223 Hrvatske vojske).
Problemi i daljnje operacije
Oklopna tehnika SVK bila je raspršena po cijelom teritoriju bez jasne koncentracije ili rezervi na ključnim pravcima, što je umanjivalo njihovu operativnu učinkovitost. Jedan od stalnih problema Srpske Vojske Krajine tijekom rata bila je kronična nestašica pogonskog goriva, zbog čega su i minimalne raspoložive zalihe često neracionalno trošene. Ovaj logistički nedostatak značajno je ograničavao pokretljivost i učinkovitost oklopnih postrojbi. Pokušaj rješavanja tog problema poduzet je 1993. godine formiranjem 1. jurišne brigade „Vojvoda Vuk”, zamišljene kao manevarske udarne snage koje bi u svom sastavu imale dvije oklopne bojne i najkvalitetnije pješačke postrojbe. Međutim, taj projekt nije zaživio u praksi te je ubrzo propao, ostavljajući i dalje otvoren problem nedostatka organizirane i učinkovite oklopno-mehanizirane rezerve.
U lipnju 1995. godine poduzet je novi pokušaj stvaranja snažne manevarske formacije osnivanjem Korpusa specijalnih jedinica, koji je javnosti predstavljen na paradi „Vidovdan 95“ na poligonu Slunj. U njegov sastav ušle su novoformirana 2. oklopna brigada i 2. gardijska brigada, uz planirano daljnje širenje dodatnim specijalnim postrojbama. Druga oklopna brigada bila je organizirana na razini satnija, s tri satnije tenkova M-84 i jednom satnijom tenkova T-55, što ju je činilo jednom od najopremljenijih oklopnih postrojbi SVK. Tijekom srpnja 1995. sudjelovala je u borbama oko Bihaća u sklopu operacije „Mač 95“, no nakon pada Bosanskog Grahova operacija je obustavljena, a brigada se povukla na područje Slunja.
Otpor oklopnih postrojbi SVK u operaciji “Oluja”
U ranim jutarnjim satima 4. kolovoza 1995. godine, hrvatska vojska pokreće operaciju “Oluja”, čiji je cilj bilo brzo i odlučno slamanje Republike Srpske Krajine. Iako je poznato da su brojni dijelovi Srpske Vojske Krajine pretrpjeli slom i povukli se, određene oklopne postrojbe su ipak pružile respektabilan otpor. Na borbenim linijama Zbornog područja Gospić, tokom borbi, hrvatska vojska je izgubila tri oklopna vozila, dok je 17 tenkova i sedam oklopnih vozila bilo oštećeno, uglavnom u minskim poljima. Poseban naglasak na otporu oklopnih postrojbi bio je u napadima HV na područja Kozlinske glavice i Gradine, gdje su postrojbe VRSK iz 13. pješačke brigade i satnijom 19. pješačke brigade, ojačane tenkovima, izvele protunapad i nanijele ozbiljne gubitke hrvatskim snagama.
Jedan od ključnih trenutaka u obrani SVK bio je pokušaj obrane Petrinje, gdje je 31. motorizirana brigada pružila najefikasniji otpor. Hrvatska vojska, koja je izvodila napad uz podršku tenkova i artiljerije pretrpela je ozbiljne gubitke, uključujući uništenje dva tenka T-55 i jednog BVP M-80, dok je jedan tenk s razminiravačem ostao zaglavljen. Iako su hrvatske snage predvođene 2. Gardijskom brigadom HV « Gromovi » nastavile napade, upotrebom oklopnih vozila i vojnog osoblja, postrojbe SVK su uspjele odbiti napade i zadržati kontrolu nad ključnim područjima. Gledano s aspekta vojnog učinka, 39. Banijski korpus unutar kojeg se i nalazila 31 mtbr. je pružio najjači otpor hrvatskoj vojsci.
Korpus specijalnih jedinica sa svojom 2. Oklopnom brigadom nije pružio očekivani otpor. Suprotno od očekivanog, nastupilo je stihijsko izvlačenje njegove 2. Oklopne brigade sa najboljim tenkovima koje je SVK imala, M-84, koja se užurbano povlačila prema Dvoru na Uni da ih sačuva od pada u hrvatske ruke. Pored borbi na kopnu, oklopne jedinice SVK su se suočile i s prijetnjama iz zraka, jer je Hrvatska vojska koristile MiG-21 i helikoptere Mi-24 za protuoklopna djelovanja. Iako su ovi napadi uzrokovali gubitke u tehnici, značajan broj tenkova i drugih oklopnih vozila preživio je povlačenje prema teritoriji Republike Srpske, gdje je veći dio tehnike prebačen i predan Vojsci Republike Srpske. Procjenjuje se da su 15 i 39.korpus izvukli i predali VRS oko 75% , a Korpus Specijalnih Jedinica 80-90% tehnike. Najviše tehnike je zapljenjeno predajom 21.kordunskog korpusa. Izvori s hrvatske strane navode ukupni ratni plijen od 54 oklopna vozila, 6 višecijevnih bacača raketa, 98 raznih artiljerijskih oruđa kalibra 76-152mm, 120 minobacača, 59 protuavionska topa, 6 aviona, 497 motornih vozila, 22 inžinjerijska stroja i mnoštvo pješadijskog oružja i ostalih materijalno-tehničkih sredstava. Posebice je bitna predaja 21. Kordunskog korpusa kod Topuskog gdje je zaplijenjen veći broj tenkova T-55, ali i ostale oklopne tehnike i kamiona.
Istočnoslavonski dio RSK je bio opremljen puno slabijim i zastarjelim olopnim sredstvima za razliku od matičnog dijela RSK. Pred kraj postojanja Srpske Vojske Krajine u ljeto ’95, sve se više oslanjao na potporu 12. Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije, što je odražavalo njegovu smanjenu samostalnu operativnu sposobnost. U međuvremenu,političkim pregovorima postignut je dogovor o mirnoj reintegraciji tog područja, čime je otvoren put postupnom gašenju vojnih struktura. U skladu s tim procesom, tijekom svibnja i lipnja 1996. godine izvršeno je povlačenje tehnike 11. korpusa na teritorij tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Povučena sredstva uglavnom su činila zastarjela oklopna tehnika, uključujući tenkove tipa T-34 te samohodna topnička oruđa M-36 i M-18, koja su upućena u garnizon u Somboru radi primopredaje. Time je simbolično zaključen razvoj i djelovanje oklopnih postrojbi na tom području, čime završava i priča o njihovoj ulozi unutar Srpske Vojske Krajine.
Ovaj tekst je dio novinarskoga projekta „Dosje RSK: elitne jedinice, tajno naoružanje i zrakoplovstvo Srpske Vojske Krajine”, objavljen u sklopu programa poticanja novinarske izvrsnosti u 2026. godini Agencije za medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
Viktor Trumbetaš diplomirani je povjesničar i suradnik je portala Domovinskirat.hr koji istražuje i piše o događajima i postrojbama iz Domovinskog rata.