Zaboravljeno oružje Srpske vojske Krajine: Od improviziranih tenkova do raketa Krajina

^{Samohodni protuzračni sustav M53/59 Praga u sastavu Srpske Vojske Krajine}

Jedno od načela koje je obilježilo ratove na području bivše Jugoslavije moglo bi se sažeti izrekama: „Sve što može biti korisno i pucati, treba iskoristiti ili možda bolje, ako se nešto čini glupo, a radi, onda nije glupo.“ Nedostatak standardnog naoružanja, vojne opreme i rezervnih dijelova potaknuo je na svim zaraćenim stranama uporabu svih raspoloživih sredstava, uključujući i zastarjele hladnoratovske sustave, uključujući i oružja iz razdoblja Drugoga svjetskog rata. U takvim okolnostima nastala su brojna improvizirana borbena sredstva i neuobičajene, pa i bizarne preinake vojnih vozila, koje danas predstavljaju zanimljiv primjer ratne improvizacije uvjetovane ograničenim materijalnim mogućnostima. Tijekom rata, snage Republike Srpske Krajine često su pribjegavale improvizaciji kako bi nadomjestile nedostatak standardne vojne tehnike, što se jasno vidi na primjerima različitih borbenih vozila ili sustava. Dio je nastao kao improvizacija usred stihijskog rata i nužnosti poboljšanja borbenih sposobnosti postrojbi, a dio kao čista improvizacija ili vojno eksperimentiranje. Improvizacije ili “zaboravljena oružja” se protežu od džipova i kamiona pa sve do oklopnih vlakova i raketnih sustava.

Priča započinje tijkom 1991. godine kada je nastao čitav niz improviziranih oklopnih vozila, izrađenih na osnovi civilnih i vojnih kamiona, traktora ili čak zastarjelih artiljerijskih tegljača poput M-4. Ova vozila, iako robusna i često nespretna za upotrebu, imala su ograničen stvarni borbeni učinak, ali su igrala važnu ulogu u podizanju morala i stvaranju dojma o većoj snazi. Pojedine specijalne jedinice, poput JPN „Kaline Komogovina“, razvijale su vlastite improvizirane transportere s dodatnim čeličnim pločama i puškarnicama, nastojeći poboljšati zaštitu, mobilnost i vatrenu moć. S druge strane, mnoge postrojbe bile su primorane oslanjati se na pomoć JNA za prijevoz ili su koristile civilna vozila poput autobusa i kamiona („Tamića“), kao što je bio slučaj kod specijalne jedinice „Šiltovi“. Terenski automobil UAZ 469 korišten je često u specijalnim jedinicama, poput 21. diverzantskog odreda, gdje je bio naoružavan s dva lansera nevođenih raketa ili teškom strojnicom Browning M2, čime je povećavana njegova vatrena moć na terenu. Slično tome, kamion TAM-110 korišten je kao platforma za ugradnju lansera nevođenih raketa UB-32, posebno u jedinicama Milicije Krajine 1995. godine, dok su dodatne modifikacije uključivale i postavljanje teških strojnica poput Browninga M2 ili čak protuavionskog topa M-53 kalibra 20 mm, što je bio slučaj kod pojedinih specijalnih milicijskih, vojnih i dobrovoljačkih jedinica, u ovom slučaju Srpske Dobrovoljačke Garde ili Specijalnog odreda SUP-a Knin. Također, specijalne postrojbe poput „Srpske dobrovoljačke garde“ i „Škorpiona“ dodatno su unapređivale svoju mobilnost i vatrenu moć kroz spomenute naoružane kamione, ali i improvizirane oklopne transportere od kamiona TAM-110 i 150. Čuveni čehoslovački samohodni dvocijevni protuzračni sustav M53/59 “Praga” najviše je korišten za djelovanje po kopnenim ciljevima kao vatrena potpora pješaštvu.

Još jedna modifikacija u vojsci Republike Srpske Krajine odnosi se na višecijevni raketni sustav Orkan M-87. Ovaj sustav razvijen je 1980-ih godina u zajedničkoj suradnji s Irakom i u to doba predstavljao je iznimno moderno i moćno artiljerijsko sredstvo. Raspadom SFRJ, jedan primjerak je završio u rukama prvo 9. Kninskog Korpusa JNA koji je zatim postao 7. Sjevernodalmatinski korpus SVK, a zatim prešao u ruke 75. Mješovite artiljerijske brigade 21.  kordunskog korpusa, tada jedne od najjačih artiljerijskih postrojbi u cijeloj Srpskoj vojsci Krajine. Početkom 1994. godine, krajinski „Orkan“ ostao je bez četiri od ukupno dvanaest lansirnih cijevi, koje su ustupljene Vojsci Republike Srpske i ugrađene po dva komada na jedan lanser raketa„R-65 Luna-M“ na kamionu ZiL 135, čime se pokušala unaprijediti vatrena moć tog balističkog sistema, iako je i dalje njegova preciznost ostala ograničena, ako ne i upitna. Preostali „Orkan“ u RSK tako je imao osam cijevi, ali taj nedostatak nije značajno utjecao na njegovu borbenu upotrebu, budući da u praksi nikada nije dolazilo do istovremenog lansiranja svih dvanaest raketa.

Jedan od zanimljivijih projekata u ono doba je bio razvoj sustava raketnog bacača avio bombi „Košava“, to jest – Lanser raketa samohodni, trostruki (LRST) M-94 Košava. Ovaj sustav je konstruiran kako bi avio bombe kojih je bilo u priličnim zalihama bacio na neprijatelja bez uporabe ili riskiranja gubitaka zrakoplovstva. Razvijen od strane stručnjaka iz Vojnotehničkog instituta (VTI) u Beogradu sustav Košava upotrebljavan je na prostoru Hrvatske, osobito oko Petrinje i susjednog Bihaća, pri čemu je imao eksperimentalno-operativnu ulogu unutar jedne od elitnijih postrojbi Srpske vojske Krajine. Ovaj mobilni raketni bacač bombi dodijeljen je u pet primjeraka 1993. godine 21. diverzantskom odredu 21. Kordunskog korpusa SVK. Riječ je bila o jednoj od najobučenijih specijalnih jedinica među tadašnjim srpskim snagama, koja je prolazila obuku u Centru za obuku diverzanata u Pančevu (O.B.Š.C. Pančevo) uz podršku 72. specijalne brigade Vojske Jugoslavije. 21. Diverzantski odred imao je u svom sastavu 57 vozila od kojih su 12 vozila preuređena u artiljerijska oruđa; 3 džipa UAZ 469 s ugrađenim strojnicama Browning M2 cal.50, 2 UAZ-a 469 s duplim avionskim podvjesnim lanserima raketa 57 mm (UB-16-57 i B-8V20A), u konfiguraciji sa sveukupno 24 ili 32 rakete, 2 kamiona TAM 110 s ugrađenim oklopnim trocijevnim protuavionskim topovima M-55 20/3 mm i 5 raketnih bacača bombi smještenih na 5 vozila TAM-110 (LRST-M-94 “Košava”).

Sustav M-94 “Košava” se sastojao od kamiona TAM-110 na kojeg su montirane 4 lansirne šine sa kojih su ispaljivane klasične avionske bombe od 100 i 250 kg, uz pomoć montiranih raketnih motora sa drugih projektila. Obično su kombinirana 4 raketna motora sovjetskih raketa zrak-zrak K-13 (NATO – AA-2 Atoll) i bomba FAB-250 ili bomba FAB-100 sa dodatkom raketnog buster motora od nevođene rakete 127 mm koji je služio za pogon bombe. Prema njihovim izvorima, odred je mogao lansirati oko 18 bombi mase 250 kilograma u vrlo kratkom vremenu, čime je jedinica od oko 220 ljudi jačine satnije dobivala značajnu vatrenu moć.  Zanimljivo je da dostupni podaci sugeriraju kako je upravo ova postrojba prva borbeno upotrijebila sustav Košava, i to na maglajskom ratištu na teritoriju susjedne BiH (gdje su ova oruđa su imali nazive ‘Ozren” i “Košava”), pri čemu je unutar 21. diverzantskog odreda razvijen i specifičan način primjene artiljerije u diverzantske svrhe. Iako su rezultati uporabe u Hrvatskoj i Bosni bili djelomično zadovoljavajući, nisu u potpunosti ispunili očekivanja. Naime, velik broj projektila nije precizno pogađao ciljeve, a dio njih nije ni detonirao. S druge strane, u slučajevima kada bi pogodak bio ostvaren, učinak razaranja zbog bombe od 250 kilograma bio je izuzetno snažan, uz značajan psihološki efekt na protivničke snage. Upravo zbog kombinacije slabe preciznosti i tehničkih problema, sustav nije doživio širu primjenu. Ipak, važno je naglasiti da se ovdje ne radi o značajnom tehnološkom iskoraku, već prije o prilagodbi postojećih avionskih bombi za drugačiju vrstu uporabe, bez dubljeg razvoja novih sustava ili sofisticiranih rješenja.

Balistički projektil K-15 Krajina (srb. „К-15 Крајина”) bio je taktički raketni sustav koji se pojavio u javnosti u lipnju 1995. godine, tijekom vojne parade povodom Vidovdana. Smatra se da je nastao preradom sovjetske protubrodske rakete P-15 Termit koja je modificirana za uporabu kao balistički projektil u kombinaciji s lansirnim postoljem od protuzračnih sustava S-75M Dvina (Volkhov). Procijenjeni domet ovog improviziranog balističkog projektila iznosio je oko 150 kilometara, što ga svrstava u balističko oružje kratkog dometa, te je u teoriji imao u dometu i glavni grad Zagreb. Zbog ograničenog dosega i razmjerno male bojne glave, njegova stvarna vojna učinkovitost bila je relativno mala, pa se smatra da je više imao simboličnu ili propagandnu nego stratešku vrijednost. Simbolično nazvana „Krajina“, ova raketa, kao i prethodno spomenuta “Košava” predstavljala je pokušaj prilagodbe postojećih sistema za drugačiju namjenu, u ovom slučaju za djelovanje po kopnenim ciljevima. Prema svemu sudeći, proizveden je samo jedan primjerak. Međutim, kao i u slučaju hrvatskog “projekta” balističkog projektila nazvanog „Beograđanka“ (koji je ipak na kraju bila samo maketa namijenjena propagandnom djelovanju, zanimljivo isto na postolju S-75M), riječ je uglavnom o sredstvima koja su imala više psihološki i propagandni efekat nego realnu borbenu vrijednost. Prema dostupnim informacijama, nijedno od ovih oružja nikada nije stvarno upotrijebljeno u borbi, već su služila kao sredstvo odvraćanja i međusobnog zastrašivanja, stvarajući dojam posjedovanja „oružja sudnjeg dana“ bez konkretne operativne primjene.

Srpska Vojska Krajine je također raspolagala sa sovjetskim protuzračnim raketnim sistemom S-75M Volhov unutar sastava 44. Raketne Brigade PVO RSK. Inače to je bila mornarička verzija projektila S-75 koji je bio nabavljen od strane JNA. Ovim i sustavom S-75M su bile naoružane pukovnije PVO JNA zadužene za obranu Beograda i Zagreba! Ovaj sustav je uz SA-6 KUB-M predstavljao najopasnije srpske protuzračne sustave za hrvatske pilote. Je li iz razloga nedostatka većih projektila zemlja-zemlja ili nekog drugog razloga, no Srpska Vojska Krajine je odlučila modificirati ove rakete kako bi umjesto gađanja zemlja-zrak, gađale zemlja-zemlja. Dakle služile u svrhu projektila zemlja-zemlja ili balističkih projektila. Učinak pogotka ovih raketa bio je razarajuć popraćen velikim kraterom i okolnim oštećenjima kada bi raketa pala u ili u blizinu naseljenog mjesta. Položaji S-75M nalazili su se u blizini mjesta Nikšić kod Slunja no moguće je da su se modificirane rakete lansirale s drugih položaja. Veliki broj ovih projektila je bio lansiran od strane SVK i još više njih od Vojske Republike Srpske protiv snaga HVO-a i Armije BiH u Bosni i Hercegovini u okolici Bihaća.

Nadalje, unutar postrojbi Srpske Vojske Krajine uočava se i uporaba lakih protuzračnih sustava koji su nastali kao improvizirane preinake sovjetskih raketa zrak-zrak prilagođenih za djelovanje sa zemlje, odnosno u ulozi sustava zemlja-zrak. Takva rješenja oslanjala su se na postojeće ili modificirane platforme PZO sustava, čime se ili nastojao nadomjestiti nedostatak klasičnih protuzračnih sredstava ili se najvjerojatnije samo eksperimentiralo. Snage Srpske vojske Krajine, su u ovom slučaju montirale rakete K-13 sa Migova 21 na kamionske platforme TAM-110 (po dvije po vozilu), stvarajući improvizirane mobilne lansere. Ovi sustavi su, između ostalog, također javno premijerno prikazani na vojnoj paradi Vidovdan-95.

 Još jedna zanimljivost jest da je Milicija Krajine imala i svoju mini-mornaricu koja se sastojala od koliko je poznato (barem) jednog glisera koji je vjerojatno bio bivši milicijski iz SFRJ no nekako je našao mjesto na Novigradskom i Karinskom moru i služio je za patrole tim područjem i eventualno propagandne svrhe s obzirom na to da nije nosio naoružanje.

Ipak najčuvenije oružje iz krajinske radinosti improviziranih vozila jest oklopni vlak iz sastava 7. Sjevernodalmatinskog korpusa SVK – 7. oklopni vlak Krajina Express. Ovaj oklopni vlak je nastao kao potreba za osiguranjem željezničkih pruga na teritoriju Dalmacije i Like budući da je željeznica prolazila kroz linije fronta gdje su se aktivno vodile borbe u Hrvatskoj, ali i u BiH posebice kod strateški važnog Bihaća. Posadu su mu činili mjesni željezničari ali i pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a SAO Krajine tzv. Knindže. Formalno, kompozicija se sastojala od jedne oklopljene dizel lokomotive JŽ 664, tri oklopljena vagona te dodatna tri vagona namijenjena aktiviranju mina ispred glavne kompozicije, uz prateću opremu i materijal za popravak željezničke pruge. Lokomotiva kao I oklopljeni vagoni bili su zaštićeni oklopnim i gumiranim pločama za zaštitu od granata i projektila te puščane vatre. Njegovo naoružanje bilo je raznovrsno i uključivalo je jedno samohodno protuoklopno oruđe M18 Hellcat s topom kalibra 76 mm, tri protuavionska topa kalibra 20 mm, jedan raketni bacač kalibra 57 mm, dvije teške strojnice 12,7 mm te više strojnica manjih kalibara (7,9 mm i 7,62 mm).

Iako ograničen kretanjem po željezničkoj infrastrukturi, „Krajina ekspres“ predstavljao je značajnu mobilnu vatrenu platformu, korištenu za potporu na bojištu, zaštitu komunikacija i psihološko djelovanje na protivnika. Tijekom rata prošao je mnoga bitna bojišta poput Drniškog i Ličkog te Bihaćkog, a svojom pojavom ulijevao je strahopoštovanje. O njemu je snimljeno nekoliko reportaža kao jedinstvenom reliktu starih vremena koji se ponovo pojavio na kraju 20. stoljeća u vrijeme ratovanja na daljinu krstarećim projektilima i avionima. Krajina Ekspress svoj je put završio Operacijom Oluja 1995. godine, kada je posada shvatila da je slom Republike Krajine neizbježan, uništili su vlak izbacivši ga iz tračnica u provaliju. Ipak, lokomotiva Expressa je obnovljena te je do prije par godina služila za prijevoz putnika Hrvatskih željeznica.