“Tigrovi” zalutali i napali selo iz kojeg su krenuli – neuspješna akcija oslobađanja Korita

Hrvatske snage pokušale su, u sklopu operacije „Orkan-91“, osloboditi 6. prosinca 1991. Korita, selo smješteno na komunikaciji između Novske i Lipika. Akciju su izvodili „Tigrovi“, udarna igla svih većih akcija na tom bojištu. Jedan od njih, Dražen Penzar, napisao je zanimljivu knjigu pod naslovom „Sporedna uloga“ u kojoj je opisao taj dan i tijek akcije:

U novu akciju krenuli smo opet sjeverno od Novske, prema Lipiku. Kod Baira ovaj puta skrećemo lijevo u Lovsku. Glavna cesta koja od Baira vodi prema Lipiku je zatvorena; sljedeće selo na njoj, Korita, drže četnici. Iskrcavamo se u Lovskoj pred crkvom, jutro je sunčano, selo je na brijegu, pruža se pogled na polja i livade. Napetost je mnogo manja nego neki dan u Kričkama. Ipak, i ovdje su vidljive ratne rane: uz cestu leže dva uginula goveda, stradala od granata. Hladno je i ne osjeća se smrad, ali bit će gadno kad zatopli i meso se počne raspadati. Kolonu vode domaći vodiči. Dugo hodamo šumom, u tišini jedan iza drugoga. Idemo osvojiti Korita. Glavni napad vodi druga satnija, a mi se moramo provući iza sela i spriječiti četnicima odstupnicu i dolazak pojačanja. Selo je na vrhu brežuljka okruženo livadama, a ispod livada je šuma kojom se prikradamo. Naš dolazak treba biti iznenađenje, vojska u Koritima ne smije znati da smo im došli iza leđa.

Ipak, neprijatelj ih je uočio i po njima otvorio vatru. Zasuti su tromblonskim minama koje pogađaju vrhove drveća u šumi i rasprskavaju se. Vatra je ubrzo prestala. Preko motorole dobivaju ohrabrujuće vijesti da su snage na glavnom pravcu napada prodrle u selo što je Penzarovu grupu začudilo, a da je neprijatelj potisnut u dubinu sela i danas je podatak koji možemo pročitati kada čitamo o toj akciji. Ipak, istina je nažalost bitno drugačija:

Ona druga satnija tvrdi da prodire u selo, da ima nešto otpora, ali su već došli gotovo do crkve. Žestoko se puca – kažu. U Koritima, ispred nas, potpuna tišina. Vrijeme prolazi, mi stojimo uz rub šume, zapovjednici su zbunjeni. Preko veze se prvo nižu pitanja, potom psovke. Nakon duljeg objašnjavanja ispada da je druga satnija zalutala u šumi i napala Lovsku odakle su i krenuli u akciju. Dobro su napredovali i stvarno su došli do crkve prije nego su shvatili gdje se nalaze. Na žalost, čini se da među braniteljima ima ranjenih.

Da, bila je to surova realnost ratovanja u zapadnoj Slavoniji 1991. godine. Unatoč fijasku i činjenici da je i u Penzarovom vodu nekolicina ranjenih, njegov vod krenuo je prema Koritima:

Od tromblonskih kuglica nekoliko je dečki bilo ranjeno. Jedan u leđa, jedan u nogu… Čini se da nije ozbiljno, no ipak ih treba odvesti nazad do saniteta, otprilike na pola puta prema Lovskoj. Javljam se među dobrovoljce za nošenje ranjenika i ostajem iznenađen koliko je čovjek težak. Četvorica se mučimo pod nosilima, a u filmovima ranjene suborce bez problema nose po dvojica, ili čak jedan sam kolega. Kad smo se vratili, na našim je položajima Šima, ljut kao ris. Zamišljeni napad je propao i sad pokušava organizirati neku rezervnu improvizaciju. Mato uzima Markov vod i kreće s njima na livadu prema selu. No čim ih brdo prestane zaklanjati, ostaju na brisanom prostoru točno nasuprot četničkom rovu. Nema smisla frontalno srljati preko otvorenog, a drugačije se ne može približiti kućama. Korita možemo osvojiti samo ako se četnici predaju. I stvarno, ležeći na livadi odakle ne može ni koraka naprijed, Mato gromoglasno poziva na predaju.

Poziv nije imao efekta, a Penzar se sa svojim vodom u sumrak izvukao na početne položaje. Idućeg dana Korita su oslobođena nakon teških borbi. Uspjeh su uz dvojicu poginulih – Ivana Ljubića i Maria Štivina, ostvarili pripadnici 2. bojne predvođeni zapovjednicima satnija Tomom Medvedom i Božom Kožulom te 4. bojne predvođeni zapovjednikom satnije Damirom Tomljanovićem „Gavranom“.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta (Ne)poznate bitke Domovinskog rata koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.