Bio je prvak Hrvatske u kartingu, a kada je počeo rat sjeo je za upravljač borbenog oklopnog vozila – poginuo Antun „Želja“ Martinović

Na današnji dan, 5. rujna 1991. godine, u borbi pred Mašičkom Šagovinom poginuo je hrvatski policajac Antun Želja Martinović.

Martinović je rođen 12. siječnja 1954. godine u Novoj Gradiški, gdje je odrastao i završio srednju trgovačku školu te stekao zvanje prodavača. Ipak, njegova velika ljubav od mladosti bili su automobili i automobilizam. Prekvalificirao se za automehaničara, jedno vrijeme radio u Trgoprometu, a potom osnovao i privatno poduzeće.

Posebno se istaknuo u kartingu. Bio je jedan od pionira automobilističkog sporta u Novoj Gradiški te višestruki državni prvak u kartingu. Prema sjećanju njegova prijatelja Ive Petranovića, Martinović je vlastitim sredstvima nabavio svoj prvi kart, a nakon godina vožnje na improviziranim stazama razvio se u jednog od najboljih hrvatskih kartingaša svoga vremena. Bio je i među začetnicima natjecateljskog motociklizma u Novoj Gradiški.

Kada je počeo Domovinski rat, sportska natjecanja zamijenio je borbom za obranu grada i Hrvatske. Martinović se dragovoljno priključio hrvatskoj policiji, a svoje vozačko znanje stavio je u službu obrane. Na novogradiškom bojištu postao je vozač borbenog oklopnog vozila – BOV-a.

Početkom rujna 1991. srpske snage držale su područje Mašičke Šagovine, iz kojeg je prijetila opasnost daljnjeg napredovanja prema Novoj Gradiški. Zbog toga je za 5. rujna organiziran napad hrvatskih snaga na selo. U njemu su sudjelovale snage MUP-a i Hrvatske vojske, među kojima pripadnici Specijalne policije, hrvatski vojnici iz Zagreba te skupina vojnika 3. bojne 108. brigade Hrvatske vojske.

Kada je doznao da će upravo toga dana voziti BOV koji će se nalaziti na čelu borbenog rasporeda, Martinović je, prema svjedočanstvu njegovih suboraca, bio posebno sretan. Hrvatske snage krenule su iz smjera Trnave prema Mašičkoj Šagovini. U šumi Gajevi, između dva sela, naišle su na barikade od porušenih stabala. Prepreke su uklonjene, nakon čega je kolona nastavila dalje.

Po izlasku iz šume na otvoreni prostor po hrvatskim snagama otvorena je snažna pješačka i protuoklopna vatra. Martinović je unatoč žestini napada nastavio voziti BOV prema položajima protivnika, pokušavajući probiti njihovu crtu obrane. U jednom trenutku vozilo je pogođeno u lijevi prednji kotač, najvjerojatnije protuoklopnim sredstvom. Silina udara probila je oplatu vozila, a svih sedam članova posade bilo je ranjeno.

BOV se nakon pogotka još neko vrijeme kretao ukoso, a potom se zaustavio i motor se ugasio. Iz vozila se počeo širiti dim i osjetio se miris eksploziva. Zapovjednik BOV-a Zdravko Marjanović naredio je posadi da napusti vozilo kroz otvor na njegovoj lijevoj strani, koja je bila manje izložena neprijateljskoj vatri. Posljednji su u BOV-u ostali Martinović i zapovjednik vozila. Martinović je otvorio kupolu i izišao kroz gornji otvor. Čim se našao na cesti, na njega je otvorena mitraljeska vatra. Martinović je smrtno pogođen.

Njegovi teško ranjeni suborci uspjeli su se povući prema hrvatskim položajima. Nekoliko vojnika naknadno se pokušalo vratiti do Martinovića i izvući ga, ali mjesto na kojem je ležao bilo je pod stalnom vatrom. Pokušaj nije uspio. Njegovo je tijelo tako ostalo na području koje su držale neprijateljske snage.

Tu, međutim, Martinovićeva priča nije završila. Prema svjedočanstvu objavljenom u knjizi Do smrti i natrag, do povratka njegovih posmrtnih ostataka prošlo je više mjeseci, a razmjenu je trebalo organizirati čak tri puta. Prilikom prve razmjene hrvatskoj strani predani su posmrtni ostaci nepoznatog čovjeka. Drugi put predano je tijelo bez jedne ruke, zbog čega ni tada nisu mogli potvrditi da je riječ o Martinoviću. Naime Martinovićevi suborci znali su detalj prema kojem su ga mogli nedvojbeno prepoznati. Nakon ranije ozljede imao je ugrađenu pločicu u jednom prstu lijeve ruke. Tek je u trećem pokušaju, više od šest mjeseci nakon njegove pogibije, hrvatskoj strani predano njegovo tijelo.

Nakon toga Antun Želja Martinović mogao je biti dostojno pokopan na novogradiškom groblju. Iza sebe je ostavio suprugu Mariju i trojicu sinova – 11-godišnjeg Tomislava, 9-godišnjeg Hrvoja i 5-godišnjeg Krešimira.

Njegovi prijatelji iz automobilističkog svijeta nisu ga zaboravili. Automoto društvo u kojem je djelovao kasnije je ustanovilo Memorijal Martinović, koji se početkom rujna godinama održavao njemu u čast, a karting staza u Novoj Gradiški nosila je ime „Karting staza Antunu Martinoviću Želji“.

Izvori
Literatura
Šaravanja, Vjekoslav. 10.000 djece bez roditelja u Domovinskom ratu. Slavonski Brod: Obiteljski centar župe Duha Svetoga, 2001.
Vukšić, Ante. Novogradiški žrtvoslov : Domovinski rat na novogradiškom području : 1990-1995. Nova Gradiška: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Nova Gradiška; Arca, 2009.
Mikšić, Josip. Do smrti i natrag. Arca d.o.o.; Grad Nova Gradiška, 2010.

Internet
NovaGra: “100 godina automobila u Novoj Gradiški”, pristup ostvaren 27.8.2019., www.novagra.hr/100-godina-automobila-u-novoj-gradiki/