Priča o Iliji Ivušiću i Željku Čabraji priča je o neraskidivom prijateljstvu. Priča je to o ljubavi prema bližnjemu koja je u ratu postala još snažnija, toliko velika da su jedan za drugog bili spremni dati ono najviše što su imali – vlastiti život. Upravo to se i dogodilo kada je tijekom bitke za Babino Brdo u obrani Bijelog Brda kraj Dervente 10. srpnja 1992. Ilija poginuo spasivši Željkov život.
Njihovo prijateljstvo trajalo je od malih nogu, a pet godina mlađi Ilija, Željku je bio vjenčani kum kada se 1985. oženio Brankicom. Koliko su njihove obitelji bile bliske svjedoči i činjenica da kada su Željko i Brankica krstili sinove, blizance, jednog je na krštenju držao Ilija, a drugog njegov mlađi brat Lovro:
Na Iliju se čovjek mogao pouzdati u svako doba, nema veze kud, šta ni kako, on je uvijek uskakao pomoći. Takva mu je ustvari cijela obitelj – i mati Anica i otac Pejo i brat Lovro i sestra Ivka. Nas dvojica smo bili nerazdvojni. Kud ja, tud i Ilija. Sve smo radili zajedno, bili smo 18 sati dnevno zajedno. Jedina razlika je bila u tome što on nije igrao nogomet, a ja jesam. Osim toga bili smo i fizički vrlo slični. Tako je on, dok još nije imao položen vozački ispit, znao uzeti moju vozačku dozvolu i s njom voziti auto.
Da je rat blizu Željko i Ilija shvatili su puno prije ostalih sunarodnjaka u Bijelom Brdu. Naime njih dvojica bili su zaposleni u tvornici Specijalnih vozila Đuro Đaković u Slavonskom Brodu. Željko je radio u projektno-konstrukcijskom uredu, a Ilija u proizvodnji. Obojica su radila na proizvodnji modernih tenkova M-84, pored ostalog i za Jugoslavensku narodnu armiju koja je par dana nakon ubojstva 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu došla u tvornicu pokupiti gotove tenkove. Međutim naišli su na otpor, a sam spomen na taj 6. svibnja 1991. u Željku i danas izaziva ogroman ponos:
To je bio prvi moj dodir s nekom kritičnom situacijom koja je uključivala i pucnjavu. Ja sam bio zamjenik predsjednika sindikata i na sastancima, koje smo održavali u ilegali, odlučili smo da tenkove koji su se nalazili na skladištu gotovih proizvoda onesposobimo kako ih JNA ne bi mogla odvest. Ustvari samo smo otkačili akumulatore. Bili smo svjesni da će ti tenkovi biti uskoro upotrjebljeni protiv nas. Kad su vojnici JNA došli po tenkove u roku par minuta tisuće radnika ih je opkolilo. Napetost se mogla rezat nožem, a u jednom trenutku preplašeni ročnik JNA ispalio je rafal u zrak.
Ilija je u tvornici inače vozio ogromnog viljuškara kojim je tijekom proizvodnje prevozio tijelo tenka iz hale u halu. Za njegovim je upravljačem bio i tog dana.
Mi im nismo dali tenkove, blokirali smo ih, a kad su oni shvatili da od tenkova nema ništa krenuli su van. U tom trenutku iz jednog od kamiona jedan je vojnik podigao tri prsta. To je izazvalo burnu reakciju, a kum Ilija viličarom se zaletio prema tom kamionu koji mu je za dlaku izbjegao. Da nije imao zakačenu prikolicu on bi ga sigurno stigao i digao vilicom tog “dajca“ skupa s vojskom.
Tada je glavni direktor tvrtke bio Antun Milović, a radnicima se prijetilo obustavom isplate plaće ukoliko tvornica ne isporuči tenkove. Ilija i Željko pristali su i na takav razvoj situacije jer ni pod koju cijenu nisu htjeli popustiti.
Više je nama tada značilo imati tenk nego novce. Bilo je to vrijeme kada se rat u Hrvatskoj zakuhavao, a mi smo znali da će stići i u naš, derventski kraj. Samo nismo znali kada.
Prve straže počeli su na Babinom Brdu držati već u studenom 1991. Radilo se o nekadašnjoj streljani za glinene golubove na mjestu koje se danas nalazi istoimeni motel, a s tog se položaja nadzirao ulaz u Bijelo Brdo iz pravca Dervente. Upravo u to vrijeme Ilija je sa suprugom Mirom dobio kćerkicu Žanu. Sreću i veselje vrlo brzo zamijenili su neizvjesnost i prva granatiranja. Željko i Ilija odlučili su braniti selo, a obitelji su sklonili na sigurno u Hrvatsku u kojoj je tada vladalo primirje.
Kad je u studenom pao Vukovar ja sam plakao. Jako sam volio taj grad u kojem sam proveo kao nogometaš lijepe trenutke. Kum Ilija i ja naoružali smo se među prvima u selu. Ustvari ja sam imao ćaćin lovački karabin, zatim sam nabavio pušku M-48 s optikom, a kumu Iliji nabavili smo automatsku pušku. Počeli smo u zimu kopati i rovove, puno prije osnutka HVO-a, a kada je u proljeće HVO osnovan mi smo postali 5. bojna 101. bosanskobrodske brigade.
Prvi žešći napadi na Bijelo Brdo počeli su u travnju iz pravca Pjevalovca, a iz pravca Dervente na Babino Brdo početkom svibnja. Situacija je ondje bila vrlo složena jer se na samo kilometar udaljenosti nalazio garnizon JNA. Unatoč sve snažnijim napadima, koji su uključivali tisuće granata. I dok neki bježe, za Željka i Iliju nije bilo dvojbe. Domoljublje koje su im obitelji usadile od malih nogu došlo je u to vrijeme do punog izražaja. Kao i u miru, i u ratu su bili nerazdvojni – pa i kobnog 10. srpnja 1992. godine kada su srpske snage pokrenule pješački napad.
U rovovima nas je bilo više po noći, a manje po danu, kako bi izbjegli već broj stradalih u slučaju granatiranja kojih po noći nije bilo. Naši rovovi nalazili su se na brdu, odakle smo nadzirali garnizon i imali dobar pregled, a do rovova se od kuća trebalo proći i par stotina metara šume. U našem rovu noć su provela četvorica među kojima je bio i Braco. Tako smo zvali Lovru, Ilijinog brata koji je imao samo 17 godina, ali bio je neustrašiv. Njima su na smjenu krenula dvojica – Ivica Sirovina i Zdravko Čabraja koji su naišli na neprijateljske snage koje su zašle našem rovu iza leđa. Jednostavno nas je bilo premalo da bi čuvali cijeli taj široki prostor, a nismo imali mina da bi minirali i neprijatelj je to iskoristio te zašao između rovova i sela u šumu.
Oko 6 sati ujutro došlo je do izmjene vatre koja je uznemirila Iliju i Željka koji su spavali u selu.
Mi više nismo niti spavali, samo smo odmarali. Uniforme nismo niti skidali i kada smo čuli pucnjavu odmah smo krenuli prema šumi. Ilija je bio zabrinut jer mu se ondje nalazio brat, a u meni je adrenalin bio toliki da me netko bocnuo iglom vjerojatno bih puknuo od napetosti. Ususret nama došao je Ivica i rekao da je puna šuma četnika. Bilo nam je bitno što prije proći čistinu i ući u šumu kako bi bili što manje izloženi. U tome smo i uspjeli i probili smo se do rova gdje je bio Lovro. Ja sam ostao kod rovava, a Ilija je rasporedio brata i ostale uz rub šume. Onda je počela pucnjava i fajt. U razmjenu vatre bila je tu i razmjena riječi. Ljudi su prepoznavali jedni druge, dozivali, ti Srbi išli su s nama u školu. Mog rođaka Tomu Čabraju, čovjek je po imenu zvao.
Svjestan da mu je najbolji prijatelj Željko najizloženiji, s obzirom da je ostao kod rovova, odlučio je izaći iz zaklona i pohitao mu u pomoć. Upravo u tim trenucima na Željka su naletila četvorica neprijateljskih vojnika.
Ja sam prema njima opalio rafal i bio sam uvjeren da sam dvojicu ubio, međutim očito nisam. Tada mijenjam položaj, skrivam se iza drveta i nailazi Ilija. Ja ga ne gledam, nego gledam prema mjestu gdje su bili vojnici i govorim mu da sam dvojicu ubio, ali da dvojicu nisam. U tom trenutku Ilija je otišao četiri metara u stranu i samo sam ga čuo kako govori – „Evo ga, živ je.“ i samo jedan pucanj. Taj je metak pogodio Iliju, prišao sam mu. Istresao sam još jedan rafal prema neprijatelju i primio ga. Ilija mi je umro na rukama i iznio sam ga dokle sam mogao.
U stanju šoka Željko je bio spreman na sve. Hrvatski vojnici imali su dvojicu zarobljenih Srba, među kojima je bio i izvjesni vojvoda Kojić.
Kad sam iznio Iliju vratio sam se gore do Kojića kojeg je čuvao Senad, od mog tetka zet. Primio sam tog vojvodu, okrenuo ga, imao je ogroman nož. Bio sam spreman ubiti ga, osvetiti Iliju. Spriječio me Dado Čemanović koji me obuzdao. Čitav život mu se zahvaljujem na tome jer ja ne znam kako bi s tim danas živio, ali u tom trenutku, kada ti gine najbolji prijatelj… Teško je opisati te emocije.
Osim dvojice zarobljenih, neprijateljske snage imale su i velik broj ranjenih i poginulih. S hrvatske strane poginuli su Stipo Sirovina i Ilija Ivušić koji je život izgubio tri dana prije 25 rođendana. Pokopan je u Slavonskom Brodu, a nakon rata njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Otruševec kraj Samobora gdje danas počivaju.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.