Selo Mirkovci nadomak Vinkovaca u Domovinskom ratu bilo je poprište krvavih borbi od ljeta do zime 1991. godine. Željeznička pruga koja je spajala Hrvatsku i Srbiju tada je postala linija razdvajanja između srpskih i hrvatskih snaga. Među tim, hrvatskim snagama, našli su se i dragovoljci iz predgrađa Zagreba došli na pakao vinkovačkog bojišta. Vodio ih je Vlado Gruić.
Prije rata Vlado Gruić bio je radnik u Končaru, ali i perspektivan sportaš, jedan od najboljih svjetskih boksača u francuskom boksu odnosno Savateu. Bio je europski viceprvak, a da nije otišao u rat izvjesno je da bi postao europski prvak, no on se odlučio na drugi put. On ga je iz njegovog Sesvetskog Kraljevca odveo na vinkovačko bojište gdje je zapovijedao dragovoljačkim vodom iz Sesvetskog Kraljevca. Vladina postrojba, koja ondje stiže sredinom listopada, upravo u vrijeme kad se spremao proboj za Vukovar.
To veče bio je sastanak u zapovjedništvu u Vinkovcima na koji smo otišli moj zamjenik Ante Damjanović i ja. Zbog toga što se ondje događalo mi smo odlučili da u taj proboj nećemo ići. Tamo su bili određeni generali, a mi smo malo gledali oko sebe te ljude. U jednom trenutku primijetio sam pored sebe čovjeka koji je držao topografski zemljovid – naopako. Tad sam vidio da tu ima ljudi koji zapravo ne znaju što rade. Priča je bila: ‘Aha, krenut ćete, kamioni dolaze u noći, pokupit će vas, imat ćete svog vodiča, imat ćete ovo, imat ćete ono…’ Sve je to bilo na brzinu, bez nekog ozbiljnog izviđanja, bez poznavanja teritorija. Na kraju se pokazalo kobnim. Akcija proboja prema Vukovaru završila je tako kako je završila, a naša odluka da u njoj ne sudjelujemo bila je ključna odluka za naš opstanak tamo, jer ne znam kako bi to završilo, koliko bi nas ostalo i kako bi ljudi jednostavno zalutali. Otišli su u sela koja su držali četnici, bila su pod četničkom kontrolom.
Gruićeva skupina priključena je ondje 83. zagrebačkom dragovoljačkom bataljunu, a bila je uglavnom zadužena za crtu obrane prema najjačem neprijateljskom uporištu – Mirkovcima. Iako su zadaće uglavnom bile defenzivnog karaktera, Gruić i ekipa često su išli u izviđanja Mirkovaca i upoznavali se s terenom. To će im izvrsno doći 13. prosinca 1991. kada su otišli u prvu pravu akciju na Mirkovce.
Znam da je tada bila jedna priča: ‘Ovo se više ne može trpjeti iz Mirkovaca, tu se mora nešto napraviti.’ Ja sam se odmah ponudio, rekao sam: ‘Nema problema, na našem pravcu djelovanja možete računati na nas.’ Mi smo tu bili prvi, znali smo svaki bunker, svaki položaj – izviđali smo teren i uopće nismo bili nesigurni. Trebalo je prijeći na drugu stranu, preći prugu. Pruga je bila minirana i dosta vizualno izložena, pa je nismo prelazili na glavnom prijelazu. Išli smo kroz šikaru, zaobilazno. Imali smo i jedan veći dio čistine, koji je kasnije postao važan u novoj akciji, i tu smo postavili određeno osiguranje.
Plan je bio upasti u selo i onesposobiti određene ciljeve – dva bunkera i tenk koji je braniteljima Vinkovaca stalno zadavao glavobolje, ali i gubitke.
Krenuli smo ujutro, oko pet sati, pod okriljem mraka, gotovo ne dodirujući tlo jer se sve čulo. Imali smo dogovor – napad je trebao početi u vrijeme njihova doručka, ali je doručak kasnio. Napokon, kada je stigao krenuli smo. Ispucali smo mine iz RPG-a, tromblone, bacali bombe… Međutim, čim je krenulo djelovanje, u roku od par minuta tenk je otvorio paljbu. Mislim da su jedva prošle dvije–tri minute kad su tenkovske granate počele padati oko nas. Bili smo u redu kuća i jedna je pogodila baš ćošak kuće gdje smo ostavili tu dvojicu suboraca da nam osiguravaju odstupnicu.
Na sreću spomenutom dvojcu strojnica kojom su trebali štititi suborce je zaštekala pa su se pomaknuli i izbjegli sigurnu smrt. Akcija je bila uspješna, bez poginulih s jednim ranjenim – Draženom Kraljem. S druge strane neprijatelj je imao gubitke u tehnici i ljudstvu, a svoje je gubitke na televiziji opravdavao izvješćima kako su u Mirkovce upale ustaše obučavane u Mađarskoj. Naravno bila je riječ o propagandi no zanimljivo je da se vodu priključila nekolicina stranih dragovoljaca među kojima su se dvojica osobito istaknula – Francuz Pierre – Laurent Metral (poginuo u bitci za Livno ’92.) i Škot Martin Cruicshank (preveslao s Wernerom Ilićem Atlantik). Baš je s Pierreom Vlado bio u akciji u kojoj je teško ranjen snajperskim hicem u ruku čime je njegova sportska karijera praktički bila okončana.
Nakon što su početkom 1992. prestale veće borbene aktivnosti, situacija se postupno smirila. To je bilo 7. ožujka 1992. Otišli smo u akciju u Mirkovce i našli smo se u situaciji u kojoj sam ranjen. Jednostavno su nas otkrili. Oko mene je prošlo možda trideset, četrdeset metaka – imao sam nevjerojatnu sreću da me nijedan nije pogodio u glavu. Ranjen sam u ruku. Kad te pitaju što ti prolazi kroz glavu kad si pogođen, pa drugi put… samo se moliš Bogu da ne dođe u glavu. U tom trenutku čovjek zapravo ne zna kako će reagirati. Ostao sam na čistini, ali sam bio dovoljno sabran da sam uspio puzati i tražiti zaklon. Kad danas vratim film, bio sam smiren. Nisam razmišljao ni o čemu. Pogledao sam dolje na kamenje, okrenuo se oko sebe, vidio da nemam kamo. Onda sam ugledao banderu i samo mi je to bilo u glavi: doći do nje, sakriti glavu, a poslije što bude – uhvatiti priliku i nekako se izvući.
Da nije bilo Pierrea teško bi se Vlado izvukao. On ga je štitio vatrom dok se izvlačio. Napokon, kada se našao na sigurnom prevzli su ga do vinkovačke bolnice, a zatim i do Zagreba gdje je operiran. Međutim nije to bio kraj ratnog puta Vlade Gruića. Kada se 1993. oporavio otišao je u Ramu gdje je obnašao dužnost dozapovjednika bojne lokalne brigade HVO-a. Nakon što je ondje okončan rat s Armijom BiH vraća se u Hrvatsku te sudjeluje u operaciji Oluja na pravcu napada s Dinare prema komunikaciji Sinj – Vrlika – Knin odnosno Perućkom jezeru.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.