Operacijom Bljeska u svibnju 1995. došlo je do konačnog oslobađanja okupiranih dijelova zapadne Slavonije koji su bili pod kontrolom pobunjenih Srba. Ta je operacija bila od posebne emotivne važnosti za domicilnu 121. (novogradišku) domobransku pukovniju u čijem su sastavu bili i vojnici rodom iz zapadnog dijela bivše novogradiške općine koji je bio okupiran. Povodom obljetnice Bljeska odlučili smo razgovarati s brigadirom Željkom Žgelom, tada pukovnikom i zapovjednikom 121. domobranske pukovnije.
Gospodine Žgela, hvala Vam što se pristali na ovaj razgovor. Možete li nam za početak opisati kakav je bio raspored 121. domobranske pukovnije na zapadnoslavonskom bojištu uoči same operacije Bljesak?
Tada je raspored bio sljedeći. Druga bojna je bila na državnoj granici na Savi, a prva bojna od središnjeg dijela na crti razdvajanja pa do vrha Psunja. Treća bojna je bila u pričuvi. Neposredno prije Bljeska, kada se već osjetilo da će doći do akcije, mi smo vršili određene pripreme, popunjavali pukovniju, pripremali topništvo, logistiku, inženjeriju i ostalo. Moral je bio na visokoj razini jer smo bili domaća postrojba i jedva smo čekali krenuti u oslobađanje svog kraja. Dan prije 1. svibnja smo znali da ujutro krećemo, ali nismo još uvijek imali zapovijed.“
Koji je zadatak imala 121. domobranska pukovnija?
Mi smo imali zadatak napasti i na glavnom i na pomoćnom smjeru. Glavni smjer je bio Gorice – Donji Bogićevci – petlja Okučani gdje su uz nas napadali 80. gardijska bojna i 4. bojna 5. gardijske brigade, a pomoćni stara cesta koja od crte razgraničenja vodi prema Okučanima, a na tom smjeru je uz nas bila 81. gardijska bojna. Problem za mene je bio što je zapovijed o napadu došla tog jutra tek oko 3-4 sata, jako kasno. Odmah sam počeo izvlačiti postrojbu s Psunja, no problem je bila uska cesta i noć te je sve skupa otežano išlo. Uspio sam na vrijeme spustiti samo 1. udarnu satniju. Napad je počeo oko 5:30, a 1. satnija je bila sposobna oko 6 sati za napasti pomoćnim smjerom prema Medarima. Kada govorimo o glavnom smjeru napada, tu 2. bojna nije krenula na vrijeme jer postrojba koja je trebala zamijeniti našu bojnu na državnoj granici kasnila, a ja nisam smio ostaviti Savu nebranjenom.
Kako je tekao prvi dan operacije?
Oko 7:30 – 8 uspostavljen je prvi kontakt, naš napad odnosno njihova obrana na crti Dragalić – Medari – Trnava. Uskoro nam je došla i 2. satnija te se na tom području čitav dan vodila žestoka borba, no nismo uspjeli prvi dan probiti tu liniju. Što se tiče glavnog smjera, kao što sam prije rekao, tu smo kasnili oko sat – dva i oko toga sam izvijestio zapovjedništvo. S vrha je bio pritisak da „moramo“ i da što prije probijemo njihovu crtu obrane. Mi smo uspjeli ući u Prašnik, ali smo imali problem što su na malom prostoru bile tri postrojbe, a u šumi se izgubila veza pa smo komunicirali putem teklića. Stupili smo u borbu i oko Novog Varoša, no to dopodne nismo mogli probiti jer je tada bio strašno veliki otpor, pogotovo od naplatnih kućica Okučani do Stare Gradiške. Taj prostor je bio pun njihove mehanizacije, topništva, strojnica itd. Do kraja dana smo tu stali. Na kraju dana je bila crta kanal Strug – Prašnik – Gorice – Medari – Trnava.
Dakle, možemo reći da prvi dan nije tekao po planu.
Pa možemo tako reći. U popodnevnim satima 1. svibnja vršimo popune i dovode se pojačanja. Glavni smjer dobiva pojačanje u vidu nekoliko tenkova i jedne ili dvije bojne iz 5. brigade, a na pomoćnom smjeru smo dobili od 3. brigade satniju ili dvije. Za drugi dan smo bili ojačani, popunjeni s novim zadaćama.
Drugi dan operacije bio je puno uspješniji. Opišite nam tijek operacije tog 2. svibnja.
U 8-9 sati ujutro smo krenuli. Otpor je bio u Dragaliću i Medarima, a na donjoj strani u Novom Varošu. To se dopodne probilo, a četnici su bježali i utekli. Srpski tenkovi su to jutro bježali prometnicom Okučani – Stara Gradiška, ali ih nismo uspjeli zaustaviti jer je bila prevelika paljba s njihove strane, no oni su tijekom tog povlačenja prešli preko svoje kolone gdje su pregazili svoje vlastite civile te utekli u Bosni. Taj dan je presječena i Bijela Stijena, a moji dečki su presjekli komunikaciju u Novom Varošu. Ulazimo u Novi Varoš, osiguravamo petlju te kao kruna operacije, negdje iza podneva, oko 1 sat, ulazimo u Okučane.
Ulazak u Okučane je bio posebno emotivan za prognanike iz tog dijela bivše novogradiške općine. Godine 1991. su protjerani, a sada se vraćaju kao vojnici Hrvatske vojske.
Iz 1. bojne 1. satnija na čelu sa Zdunićem je prva ušla u Okučane. Sam Zdunić je npr. iz Gornjih Bogićevaca koji su okupirani 1991. Tu je bilo malog ili nikakvog otpora. Pred Okučanima su se sastali s tenkovima iz 105. bjelovarske brigade te su im oni davali potporu prilikom ulaska u Okučane. Hvala Bogu, postoje snimke tog ulaska i izjave nekih naših vojnika za televiziju. Kada se to malo smirilo, naše snage su brzo napustile Okučane, vratile se u Gornje Bogićevce, a Okučane su osiguravali snage sa zapada i sjevera. Naši ljudi sa zapadnog dijela bivše općine Nova Gradiška bili su posebno motivirani, ushićeni, zapravo, nemam pravu riječ za opisati taj osjećaj. I ja sam za njima ušao u Okučane, vidio televizijsku ekipu, generala Kruljca i našeg Matu Modrića. Bilo mi je bitno da je sve u redu i kada sam to utvrdio, brzo sam krenuo dalje.
I za kraj – 3. svibanj.
Tog 3. svibnja uz tenkove 5. gardijske brigade ulazimo u Staru Gradišku, Uskoke, Donji Varoš i Gornji Varoš bez nekog otpora, izlazimo na državnu granicu i postavljamo postrojbe da ju čuvaju. To je to što se tiče našeg istočnog dijela bojišta. Sjeverni dio Bljeska, oko Pakraca, trajao je još par dana jer su zarobili neku njihovu brigadu. S te strane je bilo bjegova pa su neki ortodoksni četnici preko našeg područja po noći prelazili preko Save u Bosnu. Neke smo uspjeli pohvatati, neke ne. Kroz par dana se sve smirilo.
Petar Stipetić i Željko Žgela u Staroj Gradiški, 3. svibnja 1995.
Koliki su bili gubici 121. domobranske pukovnije tijekom operacije Bljesak?
Kad izgubiš i jednog čovjeka – to je previše. Mi smo tijekom operacije imali 1 poginulog i 23 ranjena. Poginuli se zvao Vinko Ljubičić. To je dosta veliki gubitak na 36 sati rata. Na isti dan je poginuo i Nikola Ljubičić, dečko iz 80. gardijske bojne, a ona je 99% bila popunjena iz 121. brigade odnosno pukovnije.
Možemo malo o prometnici u Novom Varošu preko koje su se srpski pobunjenici povlačili zajedno s civilima.
Mi smo tu prometnicu imali pod kontrolom, ali dobili smo zapovijed da se povučemo s nje kako bi se oni mogli nesmetano izvući jer nam nije bilo u interesu stvarati nekakve obruče. Oni su se povlačili i pri tom gazili svoje. Nažalost, dogodilo se to da je, mislim, šest ljudi iz 80. gardijske bojne bilo odsječeno tom prilikom, ostali su bez streljiva i ubijeni su od strane četnika.
Za kraj – što Bljesak predstavlja Željku Žgeli?.
Mi smo bili domaća postrojba, nismo u Bljesku došli samo odraditi zadaću kao ostale postrojbe. Mi smo se tu borili od sredine kolovoza 1991., stradavali, išli naprijed, išli natrag. Pred velikom silom smo se povlačili, imali gubitke, no ljudi nisu izgubili volju i u tom svemu veliki obol, u samom početku tih borbi, prije formiranja 121. brigade, imaju borci 3. bojne 108. brigade i ostali dragovoljci, kao i naša policija, temeljna i specijalna. Velika zahvala svima njima. Emocije su i sada nazočne jer godine ne mogu ugasiti sjećanje na sve ono što se događalo. Tu je bilo jako puno volje i hrabrih ljudi. Samo naša 121. brigada ima oko 130 poginulih i preko 500 ranjenih. To je strašan broj. Samo po tim stradanjima možete vidjeti što je 121. brigada i koliko je dala za našu Hrvatsku. Neka im je svima vječna slava i hvala!
Magistrirao sam povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – smjer istraživački, modul srednji vijek. Iako se aktivno bavim srednjim vijekom, moja prva ljubav je hrvatska povijest 20. stoljeća te sam kroz portal Domovinskirat.hr dobio priliku vratiti se toj ljubavi i pisati o herojskim bitkama iz Domovinskog rata i herojima koji su taj rat iznijeli. Također, urednik sam YouTube kanala “Hajdučka štorija” koji se bavi aktualnostima oko Hajduka iz Splita.