Srećko Karić ima impresivan ratni put i nevjerojatnu karizmu. Ratne 1991. bio srednjoškolac, završio je treći razred i trebao na jesen krenuti u četvrti, ali… postala je to krvava jesen. Kada je napunio 18 godina priključio se 132. našičkoj brigadi i s njom otišao na osječko bojište. Već prvog dana našao se u bitci u Paulin Dvoru nadomak Ivanovca gdje je njegova postrojba bila smještena. Kada se u proljeće 1992. tražilo dragovoljce koji bi išli u Bosansku Posavinu Srećko je jedva dočekao da ide. Rat je postao njegov poziv, a dječak se u ulozi ratnika sjajno snašao. U Bosansku Posavinu išao se boriti u tri navrata, najprije na derventsko područje, a kako je padala crta prema Bosanskom Brodu tako se i Srećkova postrojba povlačila sve do kobnog 6. listopada 1992. kojeg je Srećko doživio iznimno emotivno povukavši se među posljednjima preko mosta u Hrvatsku. Demobilizacijom 132. brigade većina njezinih pripadnika koja se odlučila za vojni poziv odlazi u “Kune”, ali ne i Srećko. Njega put vodi u “Tigrove”. Za Hrvatsku je kao Tigar Srećko pošao na velebitsko bojište, a kada spominje njega najviše ističe Tulove grede kao najteži položaj, uostalom bio je ondje i 17. veljače 1994. kada je poginuo njegov zapovjednik Gavran. Srećko je bio među posljednjima koji su ga vidjeli živog. Iduću 1995. godine obilježile su operacije “Bljesak”, “Oluja” i “Una” koja je zauvijek promijenila mnoge živote, pa i Srećkov. Bio je 19. rujna kada su „Tigrovi“ izginuli kod Dvora na Uni. Srećko je pokušavao spasiti ranjene, koga je mogao. Zavoja i morfija imao je sve manje, a poginulih je bilo sve više. Tijelo jednog od njih, suborca Brune, nosio je prema rijeci kada je oko podneva grunula granata.
Ja sam bio u raskoraku, granata je pala blizu mene i raznijela mi je desnu nogu. Dobio sam 4 gelera. Raznijela mi je potkoljenicu – vanjski prelom i raznijela mi je čašicu koljenu. Zahvaljujući Bruni i njegovom tijelu kojeg sam nosio nije me pošpricao drugi ostatak od granate nego me on svojim mrtvim tijelom zapravo možda i spasio. Granate su padale jedna za drugom jer su oni otkrili položaj gdje su nama pristajali čamci. Ja se nisam mogao pomaknuti, meni je virila ta kost skroz van i ja kako sam već bio u sanitetu i prošao svu tu obuku malo sam potego tu nogu i nekako sam namjestio tu kost. Nije to sjelo dobro, ali je sjelo bolje. Tada je palo još nekoliko granata i dobio sam u glavu. Tada mi je zdrobljena vilica, a dobio sam geler i ispod oka i pod obrvu drugi geler. Dok sam disao osjetio sam da sam dobio u pluća jer je cijelo vrijeme zviždalo sa strane. I danas imam tri gelera u plućima. Uspio nekako i to sanirat i čekao sam da dođu po mene dečki no međutim to je bio taj brisani prostor i u tom trenutku niko nije mogao doći po mene. Pored mene je bio jedan od zapovjednika „Gromova“, natporučnik koji je ležao razvaljen i on je s granom tjerao muhe s mene. On i ja ostali smo sami na tom jednom području i tu je neprijatelj upadao, probijala se i onda sam ranjen treći puta. Tad sam dobio u ruku, ja dan danas ne osjećam pola lijeve ruke na kojoj su mi mišići atrofirali. Dobio sam i u rame, tada sam mislio da je geler, a kasnije su mi iz ramena izvadili krhotine metaka koje su pokidali živce tako da ograničeno mogu pomicat rame.
Sati su prolazili, a Srećko je umirao i opraštao se od života.
Čovjek kad umire sve ide iz tebe van, znači urin i stolica. Tijelo se priprema na fazu hibernacije i ti jednostavno moraš izlučevine istjerat van. Ja sam rekao – Ja hoću umrijeti tak da ne budem zasran. Kako sam imao kacigu tak sam skinuo hlače i ja sam zapravo se istovario u kacigu i tu sam kacigu, koliko sam mogao, bacio od sebe. Tad sam rekao – Ok sad mogu umrijeti.
U tim trenucima počele su halucinacije, Srećko se vratio u djetinjstvo i rijetke trenutke sreće koje je u njemu proživio.
Moje iskustvo umiranja je ljubav. Ja nisam osjetio u nijednom trenutku neki pakao, neku rupu, neki prolaz, ništa. Samo sam imao svoje roditelje i oni su me ljubili i grlili i čuo sam jedan glas koji mi govori – Možeš ostati, ali možeš i ići. Nakon tog glasa ja sam rekao – Ja još hoću živjeti. Uvijek sam bio prgav, reko idem se još malo pokoškat sa životom i otvaram oči.
Kada je otvorio oči ugledao je svojeg brata (po oružju i po Kristu) Vilima Karlovića koji mu je spasio život. Tu završava Srećkova ratna priča i počinje poratna. Početak je bio borba za život. Nakon kome i 13 teških operacija život je pobijedio, a uslijedile su nove borbe.
Ja sam imao 62 kile kad sam izašao iz bolnice i ostao u invalidskim kolicima. Nisam osjećao nogu, nisam osjećao ruku, nisam vidio na jedno oko i vilica mi je bila zdrobljena, nisam mogao pričat. Gelere sam ima, u plućima i bilo je pitanje hoće se tu razviti neka bolest? Hoće biti hepatitis, tuberkuloza ili ću počet krvarit… Ja sam imao hemotoraks, to je krvarenje, teško krvarenje u plućima.
Krenuo je na rehabilitaciju u Krapinske toplice, kao i mnogi drugi ratni invalidi. Samo je Srećko imao malo drugačiji pristup.
Ostali su vježbali pola sata, a ja sam vježbao tri sata. Imao sam neku bučicu, pa neku gumu sam natezao… Nisam znao za sebe, ali sam vježbao i mene je vježba spasila jer sam jedno vrijeme mislio oduzeti si život jer su liječnici davali prognoze da više neću moći hodati. Međutim ja sam odlučio osmislit svoje vježbe i pomalo počet vježbat i postao sam medicinsko čudo. Čudo je da ja uopće hodam bez čašice u koljenu i s vanjskim teškim prijelomom zbog kojeg mi je jedna noga kraća par centimetara.
Opet ga je spasio Vilim Karlović koji se bavio borilačkim vještinama. Primio ga je u svoj dom na 3-4 mjeseca i odveo u fitness centar. Bio je to početak nevjerojatne karijere. Nakon što je vratio kile, Srećko se počeo baviti bodybuildingom i postao uspješan sportaš. O ratu i svojem ratnom putu danas ne voli pričati. Zašto?
Pa ne volim pričat prvenstveno zbog toga što ja sebe doživljavam kao čovjek u poraću koji se pronašao u nekoj novoj profesiji. Ako kreneš odmah u glavu sa najvećom, najjačom pričom, šta ćeš poslije pričati? Ne želim da me se na taj način obilježi, jer onda ispada da nemam više ništa drugo da govorit. Meni je dosta važno naglasiti što se događalo nakon što sam ostao invalid, da sam se pronašao kao nekakav sportaš, rekreativac, da sam napravio neke rezultate kao trener, privatni trener, organizator evenata i slično, da sam se pronašao u filmu i u glazbi. Za mene koji nemam formalno obrazovanje je to veliki uspjeh, jer uglavnom branitelji, manje više nakon što smo otišli u vojnu mirovinu, u početku prvih deset godina nismo ni mogli ništa raditi. Zakon je bio takav i tražili smo se u tom cijelom društvu. Ja sam pronašao neke modele i onda mi je drago kad me ljudi vide u trenutku, u sadašnjosti.
Koga zanima detaljnije Srećkova priča može poslušati njegovo svjedočanstvo OVDJE, a koga zanima Srećkova glazba može ju poslušati na njegovom YouTube kanalu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.