Heroj, tih i samozatajan, ne priča puno, ako ga se ne pita nikako. Voli sport, osobito nogomet, u Slatini je dobro poznato lice već godinama – Milan Rupčić. Taj „Tigar“ prošao je u ratu pravu filmsku priču prepunu raznih emocija, prepunu adrenalina i prepunu heroja, a zapovjednik mu je bio jedan od najvećih – Damir Tomljanović Gavran.
Demokratske promjene zatekle su ga u Rijeci gdje je radio u tvornici Vulkan. Kao i mnogim mladim domoljubima svidjela mu se ideja o stvaranju hrvatske države te je odlučio pristupiti tečaju Prvi hrvatski redarstvenik i u ljeto 1990. otišao na Policijsku akademiju u Zagreb.
Nas 10 jedan je gospodin izdvojio i rekao nam da idemo kući i da ćemo dobiti poziv kada odrede gdje ćemo raditi. Otišao sam natrag u Rijeku i čekao, čekao, čekao. Došla je 1991. i dalje ništa. Nazvao sam u Zagreb i odgovor je bio čekajte dalje. Tada sam se odlučio prijaviti direktno u policiju u Rijeci.
Posao je odmah dobio kao temeljni policajac te se zaposlio u policijskoj stanici u Zametu. U njoj je zatekao mnogo kolega srpske nacionalnosti. Nije prošlo puno, a s jednim od njih je ušao u ozbiljan konflikt.
Trebao sam tijekom noći držati stražu ispred policijske postaje, a kako nisam imao dugo naoružanje dežurni me uputio u skladište da si uzmem nešto. Uzeo sam puškomitraljez. Kada je ujutro kolega Srbin došao na smjenu poludio je jer sam uzeo ‘njegov’ puškomitraljez. U moju zaštitu stao je kolega Hrvat iz Ogulina koji ga je zgrabio, uperio u njega pištolj i zaprijetio mu smrću. Na kraju smo sva trojica završili kod zapovjednika. Rezultat je bila suspenzija za kolegu Srbina od mjesec dana međutim ni nakon mjesec dana on se nije vratio već je otišao na onu stranu.
U proljeće 1991. osnovan je Zbor narodne garde i Milan nije puno razmišljao već se prijavio i ponovno otišao u Zagreb.
Došao sam u Rakitje i ondje zadužio maskirnu uniformu te pristupio ‘Tigrovima’. Međutim naoružanje nisam dobio. Poslali su me u Kumrovec gdje je bila smještena 4. bojna no ni tamo nisam dobio pušku. Tek kada smo išli na prvi teren dobio sam oružje i to ono koje je u tom trenu došlo s terena, još krvavo.
Prvi teren – Vukovar. Milan i „Tigrovi“ čuvali su silos Đergaj, istureni položaj prema Bršadinu koji su uspješno držali. Nakon istoka Hrvatske otišao je u obranu Banovine. Najprije je bio na prvoj crti obrane Petrinje, a zatim i Hrvatske Kostajnice. Kada je 15. kolovoza 1991. napadnuto njegovo rodno selo Kamenica otišao je onamo i pomogao organizaciju obrane sela koje je napadano iz pravca Tržića i slunjskog poligona JNA. Kamenica je uspješno obranjena te se nakon 2 i pol mjeseca Milan vratio u „Tigrove“ odnosno 4. bojnu „Gavranovi“ koji su se nalazili u zapadnoj Slavoniji.
Po završetku značajnijih borbenih djelovanja na tom području ukazala se potreba za angažmanom 1. gardijske brigade “Tigrovi” na jugu Hrvatske sa svrhom deblokade Dubrovnika. Tako i Milan sa svojim suborcima 17. travnja 1992. odlazi na jug. Prvi zadaci bili su vezani za masiv planine Rujnice kao preduvjet za pokretanje ofenzivne akcije koja je pokrenuta 20. svibnja. Veliki napori tijekom te akcije uloženi su da se oslobodi brdo Lisnik iznad Slanog koje je dominiralo tim područjem. Nakon dva bezuspješna pokušaja, 26. svibnja Damir Tomljanović Gavran je sa svojim vojnicima napokon osvojio Lisnik, a među prvima se na njega uspeo Milan Rupčić.
Ujutro je počelo naše topništvo tući po Lisniku da ih potjeraju. Mi nismo znali jesu li u tome uspjeli odnosno koliko su srpske snage gore bile hrabre. Krenuli smo gore pa da vidimo što ćemo zateći. Prvi smo se na vrh uspjeli popeti Stevica Davidović i ja. Naravno brzo su za nama stigli ostali. Gore nije bilo nikoga i mi smo javili da smo na Lisniku. Tada je njihova artiljerija pokrenula napad na Lisnik i mi smo se morali skloniti. Tada je došla zapovijed Damira Tomljanovića da se 2. i 3. satnija 4. bojne povuku dolje, a da 1. satnija ostane gore. Učinio je to zbog mase ljudi da ne ginu gore bez veze. Moj vod se trebao spustiti, ali krenuo je pješadijski napad i nismo mogli ostaviti dečke koji su stalno vikali „Nema zrnja, nema zrnja” što je značilo da nisu imali dovoljno municije. Pokojni Stevica Davidović imao je zolju i dobro ju je iskoristio. Čuli smo kako su jaukali i oni su se povukli.
Iscrpljeni nakon cjelodnevne bitke Milan i njegovi suborci očekivali su smjenu koja je stigla tek u 23 sata navečer. Bili su to pripadnici 115. brigade Imotski koje je doveo „Tigar“ Pejo Karačić iz 3. bojne. Kako oni nisu bili upoznati s položajima, a sve se odvijalo u mrklom mraku, dogovoreno je da Milan i ostali pomognu dečkima koji su stigli te pokažu položaje kad se razdani, ali i da im pomognu u slučaju eventualnog protunapada koji je počeo taman kada se Milan sa suborcima spremao za spuštanje prema selu Trnova ispod brda.
Kad smo se dogovorili da ćemo ostati ja sam rekao Imoćanima – može, ostat ćemo, ali prije nego se krenemo spuštati okupit ćemo se oko 4, 4 i 15. I taman kada smo se skupili krenula je njihova artiljerija tući po Lisniku. Opet su se dečki raspršili po brdu na svoje položaje i tako smo ostali. Kada su granate počele pljuštati zavladao je kaos. Digla se prašina, kamenje je letjelo na sve strane i ono se pokazalo ubojitijim od gelera. Tada smo počeli ginuti jedan po jedan. Prvi je poginuo Ahmetović Muhamed, za njim Ljubičić Ljudevit i zatim Ivica Gršić. On je meni na motorolu javio „Gotov sam“, pokušavao sam ga dobiti natrag no nisam uspijevao. Bilo mi je jasno da ni njega više nema. Ne možete vi šetati po brdu, granata kao da padaju po tisuću njih na jedno mjesto. Od buke nismo mogli komunicirati. Jedino pogledima i mahanjem ruku. Onda je poginuo i Zoran Petrović. Njega sam vidio kako se sakrio iza jedne stijene, nije stigao na svoj položaj već se tako sklonio. Pokušao sam mu rukom pokazati da se makne, da mu je pozicija loša. Možda je taman i htio promijeniti položaj međutim kako se digao tako je i pao pokošen.
Bespomoćan Milan sve je to promatrao iz rova u kojem se od granata sklonio s trojicom suboraca Janezom Cizlom, Slobodanom Gabrićem i Nenadom Kljajićem. Lijepa i sunčana svibanjska srijeda bila je kao stvorena za sunčanje na plaži, međutim ratna zbilja pretvorila ju je u jedan od najtragičnijih dana na ratnom putu 1. gardijske brigade. U jednom trenutku granata je pala u rov u kojem se nalazio Milan s trojicom suboraca. Evo kojim riječima je opisao taj trenutak:
Bljesak. Jaki zvuk. Ništa ne vidim. Tišina. Nigdje nikoga. U trenutku mi kroz glavu prolazi sav moj život kao na filmskoj traci, a istovremeno stojim na bijelim oblacima uronjen do koljena. Iznad mene plavo bi̇stro nebo, nema vjetra ni sunca, sve mi ugodno. Pogledavam oko sebe nigdje nikoga, nema mojih suboraca. Gdje su nestali? Onda shvatim pa ja sam u raju, mrtav sam i pomislih to je to – poginuo sam, nisam više među živima. I za pravo čudo nemam želju se vratiti među žive nego kako napustiti ovako dražesno mjesto gdje je sve lijepo i umilno. Ali zašto sam sam? Gdje su moji suborci? Nema odgovora, nemam koga pitati. Nema nikoga. Pogledavajući oko sebe u daljini ugledam neku smeđu kuglu koja mi se polako približava i konačno se i dovoljno približila, a ispred nje neki plato na koji trebam zakoračiti i stati i čekati da mi se vrata na toj kugli otvore. Još pogledavam oko sebe. Nigdje nikoga samo ja i kugla. Tada se otvaraju vrata na kugli, a ja nečujno u tišini pogledavam u unutrašnjost. I dalje nigdje nikoga, a kao da me netko zove „Uđi“. Unutra sve bijelo kao magla ne vidi se ništa i sve me vise privlači da uđem unutra kao neki magnet. Odlučio sam ući i kada sam napravio jedan korak zastao sam no svejedno me neka magična sila pozivala da uđem. Još me samo dijeli jedan korak do ulaska u tu kuglu. Zakoraknuo sam kao da ću ući kad najednom čujem nečiji glas izvana, iz daljine, doziva me imenom. Istoga trenutka sam se našao među svojim mrtvim suborcima vraćen u stvarnost. Gledao sam oko sebe raskomadane kolege. Cizla je izbacilo iz rova, a Slobodana Gabrića, koji je ostao bez ruku, nogu, glave bacilo je na mene. Njegov trup bio je na meni. Nenad Kljajić koji je bio meni s desna ostao je bez glave i isto se njegovo mrtvo tijelo prebacilo preko mene. Što dalje? Pogledam sebe, sav prašnjav, noge ne osjećam, ne čujem više granate, ali znam da padaju jer još geleri i kamenje udaraju na sve strane. Pomislio sam što nisam ostao tamo di mi bilo lijepo, ali sam krivio onoga tko me je pozvao natrag. Bio je to umilni ženski glas kojim vas samo majka može zvati. Znao sam da mi se ne piše dobro ako me četnici uhvate. Oružja nemam jer su granate uništile moju pušku, kao i puške mojih poginulih suboraca. Iz Nenadovog ruksaka izvukao sam 3 bombe za koje sam mislio da mi poslužiti ako dođu četnici. Plan mi je ne doći živ im u ruke. Dvije sam bombe namijenio njima, a jednu ću aktivirati ispod sebe i ponovno umrijeti. To je bio moj plan, no moji kolege imali su drugi plan – izvući me i spasiti. Motorola koju sam imao je od posljedica udara jednostavno riknula no kada sam je lupio po kamenu proradila je. Komunicirali smo, a ja sam ih odvraćao od nauma da dođu jer su vrlo lako mogli poginuti. To odgovaranje nije uspjelo.
Petorica „Tigrova“ – Zdravko Ribić, Ivan Pintarić, Alojz Fleten, Damir Šabić i Damir Pintarić po nepristupačnom terenu, pod granatama, stigli su do Milana i izvukli ga s Lisnika do prvog saniteta. Sama akcija spašavanja i spuštanja ranjenog Milana bila je iznimno zahtjevna no zahvaljujući požrtvovnosti suboraca spašen mu je život. Nakon oporavka Milan se vratio u postrojbu te je s “Tigrovima” dočekao kraj rata odnosno operaciju “Oluja”.
Naslovna fotografija – autor Vinko Paulić
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta SJEĆANJA HEROJA – GLASNICI ISTINE O DOMOVINSKOM RATU koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.