Na današnji dan, 5. listopada 1991. godine, na prvoj crti obrane Slatine nestao je jedan od heroja Domovinskog rata – Mirko Vučeta.
Mirko Vučeta rođen je 25. siječnja 1959. u selu Đurin Lug, nedaleko Slatine. Njegovo selo danas više ne postoji. Odrastao je uz oca Andriju i majku Mariju te mlađeg brata Ivicu. Školovao se za zidara. Nakon odsluženja vojnog roka u Prizrenu (Kosovo) vjenčao se 1982. godine sa Zdenkom s kojom 1985. dobiva kćer Kristinu. Živjeli su u Slatini u kojoj je, kao i u okolici, Mirko bio poznat kao odličan zidar te je sagradio mnoge kuće. Slobodno vrijeme volio je provoditi u ribolovu.
Početkom rujna 1991. godine, kada je u obližnjim selima Četekovcu, Čojlugu i Balincima počinjen pokolj nad nesrpskim stanovništvom, Mirko Vučeta okupio je skupinu mladića iz Slatine i okolice. Šumom su se neuspješno pokušali probiti do napadnutih sela, nažalost stigli su prekasno. Ubrzo je u cijeloj Hrvatskoj započela bitka za vojarne JNA. Jedna od prvih koje su osvojene bila je i ona u Slatini. Tog 16. rujna u zauzimanju vojarne sudjelovao je i Vučeta koji je istog dana sudjelovao i u zauzimanju karaule u obližnjim Noskovcima.
Osvojeno naoružanje dobro je došlo do tada slabije naoružanim braniteljima. Pod vodstvom Mirka Vučete formirana izvidničko-diverzantska desetina koja se često zavlačila iza neprijateljskih redova.
Svako jutro oko 7-8 sati mi smo kretali prema njihovim položajima i zalazili iza njih i pratili njihova kretanja. Svakog dana izviđali smo drugo područje, jedan dan Macute, pa drugi Ćeralije, treći Balince. prisjetio se jedan od Vučetinih izvidnika Josip Kiš. Izviđački zadaci imali su svrhu dojavljivanja hrvatskim snagama brojno stanje i naoružanje neprijatelja, kao i njihov raspored te pravce kretanja. Osim Izviđačkih zadataka bilo je i opasnih diverzantskih akcija, a Kiš posebno pamti onu gdje su se prišuljali neprijatelju iza leđa, ali raketa koju su imali nije opalila.
U noći s 4. na 5. listopada 1991. godine, Vučetini izvidnici, inače u sastavu 64. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde, krenuli su u izviđanje prema Ćeralijama. Najisturenija skupina, u kojoj je bio Vučeta, došla je do lovačke kuće na Mokrom brdu te se, nakon kraćeg odmora, ubacila iza neprijateljskih redova.
Trebao je biti napad na Ćeralije i mi smo trebali osigurati da naše snage mogu što dublje nesmetano proći prema selu. Krenuli smo preko sela Lukavac i zaobišli smo prve njihove punktove. Nakon toga, pred Ćeralijama ušli smo u vatreni kontakt s neprijateljem i tada uspijevamo zarobiti njihovog oficira Savu Tanovića.
Josip Kiš, 64. samostalni bataljun ZNG
Savo Tanović, bio je zapovjednik pratećeg voda u sastavu Papučkog odreda kojeg su činili domaći pobunjeni Srbi, a bio je u pričuvnom sastavu JNA. Istodobno, pobunjeni Srbi ručnim su bacačem pogodili borbeno oklopno vozilo (BOV) koje nije eksplodiralo, ali se od siline udara prevrnulo na bok i odsklizalo s ceste.
Posada BOV-a imala je jednog poginulog. Stradao je Tomislav Mikić, mladić iz Nove Bukovice, rođen 26. travnja 1966. godine. Iza sebe ostavio je suprugu Višnju te dvije kćerke – Tatjanu (r. 1986.) i Maju (r. 1987.).
Njegovo tijelo ostalo je iza neprijateljskih linija, baš kao i BOV. Odlučeno je da ga se ode izvući. Davor Šoploher i Nikola Petrak pošli su po dizalicu u Slatini, a hrvatski gardisti i policajci ostali su osiguravati teren. Spomenutoj dvojici u Slatini se pridružio Tomislav Šimanović te krenuo s njima prema Ćeralijama.
Kada su stigli na mjesto gdje je BOV izletio u kanal vidjeli su da je vozilo neupotrebljivo, a nakon što su izvukli tijelo poginulog Mikića, odlučili su s BOV-a skinuti neoštećeno oruđe i oružje. Vučeta, koji je u međuvremenu bio u izviđanju prišao im je te otkrio da je 300 metara dalje u šumi naišao na neprijateljsku Ladu Nivu u kojoj je bilo nekoliko lakše ranjenih vojnika.
Svjesni da bi njihovim zarobljavanjem i kasnijom razmjenom, mogli spasiti dio zarobljenih Hrvata, Šimanović i Vučeta otišli su u šumu. Dolaskom do spomenutog terenskog vozila otkrili su da vojnika više nema. U vozilu su bili ključevi no kada su pokrenuli motor s autom nisu mogli nikud jer su shvatili da su prednje gume izbušene. Krenuli su pješice natrag no Vučeta je htio uzeti barem ključeve kao trofej. Tada je na njih zapucano. Ranjeni Šimanović pao je na zemlju te vidio Vučetu kako skače u šumu i nestaje u mraku.
Bilo je nas 5 koji smo odmah reagirali i išli vidjeti što se događa, međutim mi nismo stigli do njih jer je odmah i na nas otvorena vatra. Ispalo je da smo upali u njihovu zasjedu, da su oni znali da ćemo doći po njih. Mi smo imali vraške sreće što smo ostali živi. Tomo je bio ranjen u nogu i zarobljen je, a Mirko je nestao i nismo znali što mu se dogodilo.
Josip Kiš, pripadnik 64. samostalnog bataljuna ZNG
Tomislav Šimanović, tada pripadnik 64. samostalnog bataljuna ZNG, odveden je u zarobljeništvo gdje je bio mučen na najgore načine. U “Stanici milicije” u Voćinu najprije su mu ranjenom uskratili potrebnu medicinsku skrb. Danima su ga tukli rukama i nogama po glavi i tijelu. Gazili su mu po ranjenoj nozi i prijetili da će ga ubiti, a na prsima su mu bajunetom urezali križ. Na sreću razmijenjen je za već spomenutog Savu Tanovića. Kada je izišao iz zarobljeništva imao je brojne krvne podlijeve po tijelu i prijelom tri rebra te izbijene zube. Njegovi suborci nadali su se kako će im otkriti da je Mirko Vučeta živ, no Šimanović im nije znao reći ništa osim da ga je posljednji put vidio one kobne noći s 4. na 5. listopada.
U spomen na dvojicu heroja Domovinskog rata, Zajednica udruga i članova HVIDR-e Virovitičko-podravske županije svake godine organizira memorijal “Mirko Vučeta i Tomislav Mikić”.
Izvori
Literatura
Brekalo, Miljenko. Slatinska kronika Domovinskog rata. Osijek: Svjetla grada i Matica hrvatska, Ogranak Osijek; Slatina: Matica hrvatska, Ogranak Slatina, 2017.
Runtić, Davor. Junaci Domovinskog rata (knjiga peta). Vinkovci – Šibenik: Neobična naklada, 2004.
Šaravanja, Vjekoslav. 10.000 djece bez roditelja u Domovinskom ratu. Slavonski Brod: Obiteljski centar župe Duha Svetoga, 2001.
Čutura, Dinko ur. Heroji ne umiru (II. knjiga). Zagreb: Hrvatska zejdnica udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Republike Hrvatske, 2009.
Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Josipa Kiša, prikupljeno 16. rujna 2018.
Internet
ICV: “Memorijal ”Mirko Vučeta i Tomislav Mikić” u subotu, 26. listopada u organizaciji Zajednice udruga i članova HVIDR-e Virovitičko-podravske županije”, pristup ostvaren 5. listopada 2020.,https://www.icv.hr/2019/10/memorijal-mirko-vuceta-i-tomislav-mikic-u-subotu-26-listopada-u-organizaciji-zajednice-udruga-i-clanova-hvidr-e-viroviticko-podravske-zupanije/
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.