“Ne mogu ležati pod goranskom bukvom dok gori dalmatinska maslina i slavonski hrast” – poginuo heroj Henrik Štimac

Na današnji dan, 15. lipnja 1993. godine, prilikom izviđanja neprijateljskih položaja u zadarskom zaleđu poginuo je heroj Domovinskog rata Henrik Štimac.

Henrik Štimac rođen je 28. travnja 1969. godine u Rijeci od oca Maksimilijana i majke Marije rođene Blašković. Djetinjstvo je proveo i osnovnu školu završio u Mrkoplju u Gorskom kotaru. Nakon osnovne škole upisao je i završio srednju Građevinsku tehničku školu, smjer građevinski tehničar u Rijeci. Nakon završenog školovanja zaposlio se u nekadašnjem „DIP-u Delnice”, tvornici montažnih kućica „Jela”. U mladosti je redovito ministrirao u župnoj crkvi Majke Božje Žalosne – Mrkopalj gdje je primio katoličke sakramente: krštenje, Prvu pričest i Svetu potvrdu.

Kada je počeo Domovinski rat, 18. kolovoza 1991., dragovoljno je pristupio pričuvnom sastavu policije. Henrik se posebno istaknuo kao pripadnik Interventne skupine koja je odigrala značajnu ulogu u osvajanju vojarni i skladišta u Gorskom kotaru u jesen 1991. godine. Kako je istaknuo njegov tadašnji suborac Nikica Orešković, Henrik je, zajedno s nekoliko najhrabrijih, u napadu na vojno skladište Velebit-2 (5. studenoga 1991.) pod jakom neprijateljskom vatrom s nezaštićenim kamionom provalio ulaznu kapiju i omogućio ostalim suborcima upad i zauzimanje vojnog skladišta sa streljivom, eksplozivom i vojnom opremom.

Početkom 1992. prešao je u 138. brigadu Hrvatske vojske „Goranski risovi“ iz Delnica. Kada je uskoro čuo da je u Rakitju ustrojena 204. „A“ brigada Vukovarskih veterana odlučio se javiti u novu postrojbu kazavši bratu Mihovilu:

Ne mogu ležati pod goranskom bukvom dok gori dalmatinska maslina i slavonski hrast.

U postrojbi prekaljenih hrvatskih ratnika Trpinjske ceste, Mitnice i Sajmišta vrlo brzo stječe iznimno poštovanje. S njima prolazi bojišta gdje su vukovarski branitelji dragovoljno odlazili. Preustrojem 204. „A“ brigade Vukovarskih veterana u 5. gardijsku brigadu Sokolovi, 1. prosinca 1992. godine odlazi u Vinkovce. U novoj postrojbi je postavljen na dužnost zamjenika zapovjednika pješačkog voda.

Nova postrojba nije imala mnogo vremena za obuku već vrlo brzo odlazi na prvo vatreno krštenje. U zaustavljanju silovitog protunapada srpskih paravojnih postrojbi u zadarskom zaleđu nakon operacije „Maslenica“ sudjelovala je taktička skupina 5. gardijske brigade Sokolovi koja je ondje stigla nakon tragičnih događaja 3. gardijske brigade Kune.

U Zadarskom zaleđu Henrik sa svojom postrojbom čuva crtu bojišta na koti 212 u Kašiću i zaseoku Lakići, odnosno Donjem Kašiću. Postrojba je u tri navrata na terenu boravila više od 100 dana. Tijekom držanja crte bojišta nikada se nije štedio, nego je pokazivao hrabrost, odlučnost i snalažljivost u svim okolnostima. Često je odlazio u izviđanja i donosio dragocjene podatke o kretanjima i rasporedu neprijateljskih snaga. Tragičnog 15. lipnja 1993. godine prilikom izviđanja neprijateljskih položaja aktivirao je protupješačku minu i iako teško ranjen uspio se javiti suborcima koji su ga izvukli do naših položaja. Ozljede se bile preteške i Henrik je položio svoj život na oltar Domovine u 24. godini života.

Nije dočekao svoju promaknuće u svoj prvi časnički čin – poručnika koji mu je dodijeljen u listopadu 1993. godine. Posmrtno je promaknut u čin satnika u svibnju 1998. godine.

Svake godine se u Mrkoplju i Fužinama tradicionalno se održavaju duhovno-glazbene svečanosti u znak sjećanja na poginule goranske dragovoljce Henrika Štimca iz Mrkoplja i Dalibora Čebuhara iz Vrata.