Gledala je selo kako gori ne znajući da je u njemu njezin Tomo. Zatekla ga je kraj spaljene kuće mrtvog. – napad na Poljanak kraj Plitvica

Početkom listopada 1991. na plitvičkom području započeo je opći napad na sela nastanjena većinski hrvatskim stanovništvom. Jedno od njih bilo je selo Poljanak kraj kojega su početkom rujna, iz zasjede, pobunjeni Srbi ubili trojicu hrvatskih policajaca. Nakon toga mnogi Poljančani noći provode po šumama u improviziranim šatorima od najlona, a neki su krenuli i na četiri godine dug prognanički put svjesni opasnosti koja čeka njihovo selo.

Opći napad pokrenut je na tom području 8. listopada 1991. godine. Napad nije mimoišao niti Poljanak u koji lokalni pobunjenici, okupljeni u postrojbe Teritorijalne obrane. ulaze bez otpora. Selo koje je trebalo nestati ubrzo počinju paliti, a u selu padaju i prve žrtve.

Supruga ubijenog Tome Vukovića uspjela je čudom izbjeći smrt, a što je opisala u knjizi Zločin bez kazne autora Ivana Strižića:

U utorak ujutro, 8. listopada 1991. godine, muž Tomo je otišao u šumu po drva, a 20-godišnji sin Slavko uputio se za njim. Uskoro se Slavko vraća i kaže: ‘Mama, puca se’. Ja mu odgovorim: “Sine, puca se svaki dan, što ću“. Upravo sam bila stavila kruh u peć, kad je pucnjava postala žestoka. Slavko pobjegne iz kuće, a muž se još nije vratio, ne znam ni sama što bih. Čujem gdje jedan viče: ‘Baci bombu u podrum’! Naglo se otvore vrata i uđe moj rođak Ivica Hodak. Veli: ‘Što je ovo? Bježimo’! Kud ćemo, mislim ja, ali krenem za njim. Bježimo prema staroj bajti. Uto netko vikne: ‘Ruke u vis!?’, a Ivica preda mnom samo nestane. Sklonim se u šupu, ne znajući jesu li me vidjeli. Tek što sam legla rafal po štali. Virim kroz rupu. Vidim vojsku s titovkom na glavi. Jedan vojnik viče drugomu: ‘Pa de su?’, a ovaj odgovori: ‘Ne znam’, i po tomu zaključim da me nisu vidjeli, ali ni Ivicu kojega sam ugledala šćućurena ispod kamena. Ipak, primijete ga i jedan baci bombu u njegovom smjeru. Kako je Ivica preživio, ne znam, a ne zna ni on. Kad se dim razišao, zavladala je šutnja. Osluškivala sam i čekala, ali kad se ni nakon nekoliko minuta nisu čuli glasovi, zaključila sam da su otišli, pa odlučim izaći iz šupe i zaklon potražiti negdje u dolini.

Danica Vuković

Strepeći za život sina i supruga, Danica se skutrila se iza jednog kamena čekajući noć. Počela je roskati i kišica, postalo je hladnije, ali se nije usuđivala pokrenuti. Vidjela je kako selo gori, a s njime i njezina štala iz koje je na svu sreću pustila blago na pašu. Kada je pao mrak zaputila se natrag prema selu. U Matovinskoj Lisini, zaseoku sela Poljanak, pronašla je sina te se odlučila vratiti kući ne bi li pronašla supruga. Nažalost zatekla ga je kod stare spaljene kuće mrtvog.

U ruci je imao kišobran. Platno se od vatre zapalilo, a odjeća, okrenuta vatri, požutjela. Metak mu prošao kroz kragnu košulje. Mislim da se pred noć vratio kući, misleći da su zlotvori otišli. Prevario se. Zatekli su ga i ubili. Nadam se samo da ga nisu, jadnika, mučili. Ne mogu ga podići. Počnem vikati nek me svi čuju. Bilo mi je svejedno. Nigdje žive duše. Dopeljam tačke i nekako ga stavim i dovezem u kuću. Stavim ga u hodnik na dasku i prekrijem plahtom.

Danica Vuković

S brežuljka iznad Velikog slapa na Plitvicama pobunjeni Srbi imali su Poljanak kao na dlanu što su iskoristili te ondje postavili minobacače kojima su ga gađali. Tako je i pokop Tome Vukovića obavljen u strahu od granata, tek šest dana nakon njegovog ubojstva. Ubijen je tjedan dana prije 56. rođendana, a osim supruge Danice iza sebe ostavio je četvero djece.

Tomo nije bio jedina žrtva rušilačkog pohoda na Poljanak koji se odigrao na današnji dan. U njemu je smrtno ranjena i 86-godišnja Kata Matovina zvana Kaja. Udova hrvatskog vojnika poginulog u II. svjetskom ratu koja je rodila i odgojila osmero djece bila je u kući kada se zapucalo. Kćer Anka nagovarala ju je da se sklone pred agresorskom vojskom no starica je odbijala napustiti svoj dom. Pogođena je u natkoljenicu te se od bolova onesvijestila, a kada su u kuću ušli neprijateljski vojnici mislili su da je mrtva. Po nju se vratila kćer Anka, a Kaja Vuković potom je odvezena u Saborsko gdje joj je pružena medicinska pomoć. Ipak do dolaska u Saborsko izgubila je previše krvi te je preminula idućeg dana.

Malo po malo Hrvati su se vraćali u selo u koje su više puta dolazili pobunjeni Srbi uvjeravajući ih da im se ništa neće dogoditi te da je događaj od 8. listopada tek nešto što se dogodilo greškom. Hrvatsku su zastavu u središtu sela spalili te podigli jugoslavensku. Ubrzo su se zaredale otmice i ubojstva stanovnika Poljanka, a sve je kulminiralo 7. studenog kada je počinjen masovni zločin u kojemu je ubijeno 10 Hrvata. Preostali žitelji Poljanka uspjeli su se izvući prema Slunju, a zatim i Bosni odakle su mnogi otišli u Karlovac te većinom u prognaničkom naselju Gaza dočekali oslobođenje Poljanka u operaciji „Oluja“ 1995. godine.

Izvori
Literatura
Strižić, Ivan. Zločin bez kazne (knjiga prva). Zagreb: Naklada Hrvoje, 2010.
Strižić, Ivan. Zločin bez kazne (knjiga druga). Zagreb: Naklada Hrvoje, 2010.