Osim par zalutalih “Grobara” cijeli je stadion disao za Dinamo i Hrvatsku – rođendan Bad Blue Boysa ’91.

Nedugo nakon prvog oružanog sukoba između pobunjenih Srba i hrvatskih policijskih snaga u Pakracu, početkom ožujka 1991., posebne jedinice MUP-a Republike Hrvatske ponovno su bile angažirane u velikom broju. U napetom ozračju, dok se u Beogradu pokušavalo izglasati uvođenje izvanrednog stanja i rušenje vlasti u Hrvatskoj, u Zagreb je stigao beogradski Partizan.

Na maksimirskom stadionu, tog 17. ožujka 1991. godine, igralo se 23. kolo nogometnog prvenstva Jugoslavije između Dinama i Partizana. Oba su kluba pokušavala uhvatiti priključak za prvoplasiranom Crvenom Zvezdom. Osim rezultatskog značaja, u spomenutom političkom trenutku, utakmica je bila vrlo važna za Zagreb i Hrvatsku. O tome svjedoči činjenica da su se u maksimirskoj loži našli brojni tadašnji ministri kao i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i potpredsjednik predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić.

Utakmica nije upamćena niti po rezultatu, koji je završio 0-0 nakon čega je Dinamo na jedanaesterce dobio 4-3, niti po dobroj igri već po atmosferi koju su priredili Bad Blue Boysi. Ta navijačka skupina zamijenila je sjevernu tribinu južnom, a u dogovoru s upravom kluba na nju su legalno unijeli pirotehnička sredstva. Razlog svemu tome bila je proslava pet godina djelovanja. Kako je do nje došlo ispričao mi je, za potrebe emisije Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju, jedan od organizatora proslave Neven Lamza:

Bad Blue Boysi su bili u velikom usponu i nama je to bila prilika da napravimo nešto organizirano. Znali smo svi da se kao osnutak Bad Blue Boysa uzimao kraj kolovoza 1986. međutim to proljeće već se naslućivalo da će doći do rata, da će biti velikih problema, pa smo proslavu odlučili organizirati ranije. Gledali smo koja je prva veća domaća utakmica koja slijedi i tako je odabrana upravo ova utakmica 17. ožujka za koju smo znali da će biti odlično posjećena. Preselili smo se sa sjevera na jug. Ta tribina nam se činila puno pogodnija za navijačke aktivnosti od starog sjevera. Ta utakmica ostala mi je u sjećanju po svemu – po brojnosti, samo na južnoj, navijačkoj tribini bilo je 5-6 tisuća ljudi. Organizirali smo bakljadu u poluvremenu i paljenje dimnih bombi na početku te smo prvi put planski slagali transparente. Nama su tada bile uzor talijanske tribine na kojima se znalo što ide i kada ide – od transparenata do pirotehnike. Mi smo tog dana sve to imali u Zagrebu po prvi put.

I mediji su prenijeli kako su Bad Blue Boysi podigli razinu kulture navijanja, a policija je poučena iskustvom od 13. svibnja 1990. i nikad odigrane utakmice Dinama i Crvene Zvezde odlučila uložiti maksimalne napore da ne dođe do nereda. Angažirano je preko 700 policajaca, od kojih je dobar dio u redove policije stupio u međuvremenu kroz Tečaj Prvi hrvatski redarstvenik. Ipak potrebe za intervencijom nije bilo jer je dolazak „Grobara“, navijača beogradskog Partizana, izostao.

Mislim da je osnovni razlog da je sve prošlo bez ekscesa taj što Grobari nisu došli u velikom broju. Gotovo da ih nije niti bilo. Njih 10-ak se pojavilo na sjeveru i to se pričalo da je zalutala nekakva skupina „domaćih Grobara s Banije“. Svi ostali na stadionu disali su za Dinamo i za Hrvatsku.

Neven Lamza, BBB

Većina pripadnika te navijačke skupine uskoro je tribine zamijenila ratištem, mnogi od njih u borbi za samostalnost i slobodu Domovine položili su svoje živote.

Tim dečkima smo kasnije napravili i spomenik ispod zapadne tribine. Velik broj Bad Blue Boysa i općenito navijača Dinama je sudjelovao u Domovinskom ratu. Većina onih koji su mogli barem u jednom trenutku su sudjelovali u njemu.

Neven Lamza, BBB

Izvori
Periodika
Ante Drpić: Dobar i bod, Slobodna Dalmacija (Split), 18.3.1991., 18.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Nevena Lamze, prikupljeno 9. ožujka 2022.