Ovako je počelo 1. ožujka 1991. u Pakracu – Srbi razoružali Hrvate u policijskoj postaji

Nakon što je Skupština općine Pakrac 22. veljače 1991. godine donijela odluku o izdvajanju lokalne policijske postaje iz MUP-a Republike Hrvatske u SUP SAO Krajine, a Ustavni sud 28. veljače 1991. istu poništio stanje u Pakracu je kulminiralo. U rano popodne 1. ožujka 1991. godine hrvatskim policajcima, koji su u postaju došli nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, oduzeto je naoružanje te su izbačeni iz postaje. Svega se prisjetio jedan od policajaca Stipan Grgić.

Par dana ranije došao je u postaju Branko Palić i okupio nas policajce. Priopćio je odluku da se trebaju razoružati mladi policajci koji su poslijednji stigli u postaju. Mi stariji zvali smo ih “drugi redarstvenici”. Sve to bilo je pod izlikom da nisu dobili ovlaštenje za oružje, a kao povod im je poslužilo to što je u selu Brekinska jedan kolega pucao u zrak. Bio je to prvi korak koji nam je dao do znanja da nešto ne štima, no nisam baš sve shvaćao ozbiljno.

Dva dana kasnije, 1. ožujka, do 10 sati sve je bilo uobičajeno. Stipan Grgić bio je pomoćnik dežurnog policajca u Policijskoj stanici Pakrac.

E u 10 sati počeli su zvoniti telefoni. Dobili smo dojavu da je postavljena barikada u Kukunjevcu. Kolege su otišli i za sat vremena su se vratili i rekli da je dojava lažna te da nema nikakve barikade. Oko 12 i 30 sazvan je sastanak. Došao je zapovjednik postaje Jovo Vezmar i okupio i nas nove i stare milicajce. Jovo je počeo svoj monolog riječima – Evo gospodo policajci ili drugovi, kako hoćete da vas nazovem, upravo se vraćam sa sjednice te i te gdje je donešena odluka da ne prihvaćamo to, da ne prihvaćamo ovo i da se brojno stanje u policijskoj postaji vrati na stanje 1.1.1991. mislim da je rekao. Na kraju je rekao ja bih molio one koje sad pročitam neka se dignu i predaju oružje, a kada se smiri stanje biti ćete vraćeni na posao.

Ipak, Vezmar je počeo čitati samo policajce hrvatske narodnosti koji su u međuvremenu stigli u postaju, a policajce srpske narodnosti ne. Kada je Grgić shvatio o čemu se radi digao se i protestirao.

Ja sam rekao – ja oružje ne dam! Nastao je tajac. Onda je Vezmar rekao da ne radim probleme na što sam ja rekao da on pravi problem. Nije mi bilo jasno zašto bi nas razoružali kada nismo napravili nikakav problem. Stari milicajci nisu reagirali, šutili su. Ja još uvijek stojim i čekam što će se dogoditi. Vezmar me poslao van iz dvorane, a ja sam krenuo prema njemu i stao sam iza njega. Gledam kolege, nitko ne reagira, bio sam ga spreman razoružati, ali nisam dobio nikakav signal od nadređenih Hrvata. Osjećao sam da se preznojava i trese. Imao sam ruku na pištolju i bio sam spreman zarobiti ga pa da započnemo pregovore. To je sve u mojoj glavi bilo kao neki film. Nakon pola minute krenuo sam van. E kad sam ja otvorio vrata od hodnika, boktemazo, pun hodnik četnika, pun hodnik rezervista s dugim naoružanjem, šinjelima. Ja krenem nazad, gotovo je, nema nazad, Pavić me gurne ajde ti naprijed. Kada sam došao tamo svi su gledali u mene i brzo sam prešao u drugu prostoriju. Tamo je bio Luka Vukejilović, skladištar. Rekao je – o evo Grgića, evo oružja. Ja velim – ja oružje ne dam! Kad sam ja to rekao oni su svi digli snajpere u mene, puške. Ne znam kako nisam osjećao strah. Gledam sada u njih i pitam ih – hoćete li vi sad pucati u mene? Jedan mali iz Kukunjevca slegnuo je ramenima i rekao – ne znam. Rekao je da im je naređeno. Kada sam ih pitao čija je naredba oni vele opet – ne znamo. Rekao sam im da sam se s Jovom dogovorio da ne predam oružje. Sjeo sam tamo i zapalio cigaru. Bilo je jako napeto. Dolazili su moji kolege i ostavljali oružje i tada sam odlučio da ću i ja predati oružje.

Po izlasku iz postaje Grgić shvaća da je situacija u gradu napeta te se vraća u zgradu policije.

Želim ući Vezmaru no pred njegovom kancelarijom rezervisti. Bili su novi i nisu znali da sam Hrvat pa sam se probio unutra. Tražio sam od zapovjednika patrolu da me sprovede kući jer je bilo jako opasno i napeto u gradu. Velim – Jovo, sad ćeš reći da si izbjegao krvoproliće jer si razoružao hrvatske policajce, a što ćeš sutra kada se hrvatski narod okupi i bude tražio da nas vratite na posao? Odgovorio je – ne znam. Na koncu me Pavić odvezao doma, u gradu je bilo puno četnika i bilo me strah no imao sam petokraku na glavi i mislio sam si da me zbog toga nitko neće dirati. Kada sam došao u svoje selo Badljevina zavitlao sam svoju kapu s petokrakom tako da je završila u koprivama tamo kod pošte i nikad je više nisam stavio na glavu.

Dio policajca, među kojima je bio Stipan Grgić, javio se pomoćniku ministra unutarnjih poslova Marku Lukiću kojeg su znali s tečaja Prvi hrvatski redastvenik te ga pitali što da rade. Uputio ih je u Bjelovar odakle su iduće noći krenuli s bjelovarskim specijalcima natrag za Pakrac te vratili kontrolu nad policijskom postajom. Drugi dio policajca sklonio se kod dr. Ivana Šretera u lipičku bolnicu gdje je radio te su se i oni idućeg dana vratili u Pakrac. Tada je uslijedio napad na policijsku postaju koji je označio početak Domovinskog rata. Koga zanima kako je to izgledalo prilažem dokumentarni film “1991: Početak, obrat i pobjeda – Pakrac”: