Koncert Prljavog Kazališta na tadašnjem Trgu Republike, danas Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu jedan je od najvažnijih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti. Održan je na današnji dan – 17. listopada 1989. godine.
Samo da vam kažem narode, neka u ova teška vremena Bog čuva i vas i nas.
Jasenko Houra, 17.10.1989.
Riječi Jasenka Houre koje su zazvonile u ušima čitave Hrvatske dale su naslutiti kako će val demokracije koji je zahvatio komunističke zemlje promijeniti svijet i društvo kakvo je tada Jugoslavija poznavala. Te godine uvedeno je izvanredno stanje na Kosovu, a srbijanski predsjednik Slobodan Milošević na Gazimestanu najavio je pred dva milijuna ljudi borbu za „veliku Srbiju“ riječima: Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.
Nasuprot takvoj ideologiji stajao je hrvatski narod u kojemu se počela buditi želja za slobodnom državom prisilno „uspavana“ gušenjem Hrvatskog proljeća koncem 1971. godine. Simbol probuđenog domoljublja postala je pjesma Prljavog kazališta „Mojoj majici“ koja je izašla 1988. na albumu „Zaustavite zemlju“. Vrlo brzo zbog stiha zaspala je zadnja ruža hrvatska postala je više od obične pjesme. Bilo je to vrijeme kada se zbog pjevanja hrvatskih budnica poput „Ustani bane“ i „Vilo Velebita“ lako moglo završiti u zatvoru.
Na koncertu Prljavog Kazališta toga dana okupili su se ljudi iz svih krajeva Hrvatske pa i šire. Na Trgu i okolnim ulicama u večernjim satima našlo se između 200 i 300 tisuća ljudi. Vrhunac koncerta, naravno, bilo je izvođenje „Ruže Hrvatske“ koje je izazvalo neviđenu euforiju. U jednom trenutku zapalilo se stotine baklji koje su doslovno dočarale buktinju u srcu naroda. Koncert službenog naziva „Voljenom gradu“ ubrzo je stekao naziv „Zabranjeni koncert“ jer su ga tadašnje vlasti pokušale spriječiti, no prekasno.
Dvadeset minuta prije početka koncerta policija je došla isključiti struju, ali se nije mogla probiti kroz gužvu. Onda je do mene došao jedan inspektor i rekao mi da obavijestim publiku da koncerta neće biti, a ja sam mu na to odgovorio: ‘‘Recite im to vi.
Jasenko Houra
Nakon završetka koncerta tisuće ljudi razišli su se u miru, a hrvatske trobojnice koje su se zavijorile te večeri na valu demokracije nisu više morale biti skrivene. Niti mjesec dana nakon ovog koncerta pao je „Berlinski zid“ čime je na simboličan način započeo pad komunizma u Europi.
Bila sam 1. srednje i imala sam super kvartovsku ekipu u Travnom. Svi smo zajedno išli na koncert, a zagrijavanje je počelo već u busu 221 za Glavni kolodvor. Bilo nas je valjda 50, a negdje u Praškoj smo se spojili s još nekim starijim društvom iz Travnog tako da nas je sve skupa bilo stvarno jako puno. Masa ljudi išla je prema Trgu. Osjećaj zajedništva bio je premoćan, a kad smo došli na Trg izgledalo je kao da je cijela Hrvatska tu. Znali smo da se sprema nešto veliko i srca su nam kucala 100 na sat. Htjeli smo što bliže pozornici pa smo se nekako primili jedni za druge i probijali se prema naprijed. Uspjeli smo se progurati do Manduševca i tamo ostali cijelo vrijeme. Ne sjećam se s kojom pjesmom su otvorili koncert, ali već na prve taktove nastala je totalna ludnica. Svi smo skakali, pjevali, ruke su bile u zraku. Bilo je i suzavca pa smo neko vrijeme bili u dimu. Atmosfera neponovljiva. Naravno vrhunac je bila pjesma Ruža hrvatska, kad su se jedna za drugom počele paliti baklje. Trg je doslovno gorio, svi pjevali uglas. Nakon Ruže ljudi su vikali “Hrvatska! Hrvatska!”. Danas je to nešto najnormalnije, ali pazi, godina je ’89. i ja nikad prije nisam doživjela tako nešto. I dan danas se naježim od glave do pete kad se sjetim. Bio je to povijesni koncert kojeg je nemoguće nadmašiti.
Ana Marinić, svjedok vremena
Za koncert sam doznal dan dva prije, ali svi smo u društvu mislili da bu to ono samo neka svirkica pred polupraznim Trgom. Od Pothodnika do Trga bilo je toliko murje da smo fakat primijetili da bu nekaj velko. Kad smo došli na trg mislim da tramvaji više nisu vozili, a škvadre je već bilo poprilično. Smjestili smo se kod 2. stupa malo poviše Praške i uz spiku dočekali početak… Bilo je toliko nabrijano jer se tek tada vidlo da imamo “jaja” za ono poslije – svi smo završili u uniformama, prvo policije, a poslije Zbora narodne garde i Hrvatske vojske. Nakon koncerta “Prljavaca” ništa nije bilo isto.
Mario Travnikar, svjedok vremena
Naslovna fotografija – autor Drago Havranek
Izvori
Internet
Dražen Bađun: “Prljavo kazalište: Ruža hrvatska puno je više i od Pjesme stoljeća”, pristup ostvaren 11. listopada 2020., http://www.glas-slavonije.hr/214428/12/Prljavo-kazaliste-Ruza-hrvatska-puno-je-vise-i-od-Pjesme-stoljeca
Aleksandar Dragaš: “FOTO: 30 GODINA OD KONCERTA KOJI JE OBILJEŽIO POVIJEST Dan kada su Prljavci nadmašili sami sebe”, Jutarnji list, pristup ostvaren 16. listopada 2020., https://www.jutarnji.hr/scena/domace-zvijezde/foto-30-godina-od-koncerta-koji-je-obiljezio-povijest-dan-kada-su-prljavci-nadmasili-sami-sebe-9511889
Televizija
TV Kalendar. Hrvatska radiotelevizija. autor Leon Rizmaul, urednik Obrad Kosovac, 17. listopada 2009.
Svjedočanstva
Pismeno svjedočanstvo Ane Marinić, prikupljeno 16. listopada 2020.
Pismeno svjedočanstvo Maria Travnikara, prikupljeno 15. listopada 2020.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.