Egzotično raketno naoružanje u Srpskoj Vojsci Krajine : sustavi M-87 Orkan i Luna-M u SVK (I. dio)

Republika Hrvatska je tijekom rata bila metom dva iznimno zanimljiva, bolje rečeno egzotična primjerka primjeraka teškog artiljerijskog naoružanja za ovo područje. Radi se o primjercima raketne artiljerije M-87 „Orkan” te balističkom projektilu 9K52 Luna-M sovjetske proizvodnje. Ova oružja u ono vrijeme bila su veoma rijetka i nosila su enorman razorni potencijal (pod uvjetom da se pravilno koriste). I Lune i Orkani uslijed svoga djelovanja, među hrvatskim stanovništvom su dobile epitet ozloglašene. Sama činjenica da je ovakvo razorno oružje prepušteno na korištenje nominalno (para)vojskama nepriznatih paradržava daje još veću ozbiljnost u sagledavanju njihovih oružanih kapaciteta i opreme. Ova analiza fokusirat će se na uporabu višecijevnog bacača raketa M-87 Orkan u službi Srpske Vojske Krajine.

Razvoj i specifikacije sustava LRSV-262 M-87 Orkan

Višecijevni raketni sustav LRSV-262 M-87 Orkan predstavljao je jedan od najsloženijih i tehnološki najnaprednijih projekata jugoslavenske namjenske industrije nastao tijekom posljednjeg desetljeća postojanja SFRJ. Razvoj sustava započeo je tijekom osamdesetih godina kao zajednički projekt jugoslavenske vojne industrije i Iraka pod nazivom KOL-15, pri čemu je Jugoslavija preuzela ulogu glavnog nositelja razvoja i proizvodnje, dok je iračka strana osiguravala financijska sredstva za projekt. Inače, oznakom KOL označavali su se i drugi projekti suradnje jugoslavenske vojne industrije pa je tako razvoj domaćeg iračkog kalašnjikova linije “Tabuk”, koji je također konstruiran uz ekspertizu jugoslavenskih stručnjaka iz Zavoda Crvena Zastava po modelu jurišne puške M-70, nazvan KOL-6. Tijekom razvoja razmatrane su dvije osnovne koncepcije: višecijevni raketni sustav s dvanaest lansirnih cijevi i dometom od približno 50 kilometara te sustav s četiri cijevi namijenjen ispaljivanju projektila dometa oko 120 kilometara. Iračka strana odlučila se za prvu varijantu, nakon čega je razvoj usmjeren prema sustavu koji će kasnije dobiti oznaku Lanser Raketa Samohodni Višecijevni kalibra 262 mm M-87 Orkan (LRSV-262 M-87 Orkan). Sustav je obuhvaćao lanser s dvanaest cijevi postavljen na terensko vozilo FAP 3232 konfiguracije 8×8, vozilo za prijevoz i pretovar raketa na istoj šasiji te sustav za upravljanje paljbom koji je u vrijeme nastanka predstavljao tehnološki vrhunac jugoslavenske vojne industrije. Posadu je činilo pet članova, a kompletan sustav bio je projektiran za brzo zauzimanje vatrenog položaja, automatsko ciljanje te jednako brzo napuštanje položaja nakon izvršenog gađanja. Punjenje lansera bilo je poluautomatizirano. Rakete su se prevozile u hermetički zatvorenim kontejnerima izrađenima od stakloplastike, po dvadeset i četiri projektila na vozilu za transport i pretovar. Dizalica ugrađena na transportno vozilo spuštala bi raketu na automatski uređaj za punjenje, koji ju je potom uvodio u lansirnu cijev. Takvo rješenje znatno je ubrzavalo pripremu sustava za ponovno djelovanje u odnosu na većinu tadašnjih višecijevnih raketnih bacača. Posebna pozornost posvećena je sustavu upravljanja paljbom. Orkan je raspolagao automatskom nivelacijom iznimne preciznosti, automatskim nišanjenjem te televizijskim korektorom putanje rakete koji je omogućavao praćenje koordinata završetka aktivne faze leta prvih ispaljenih projektila. Na temelju tih podataka sustav je mogao izvršiti korekciju paljbe. Također je bio sposoban, nakon unošenja koordinata dvaju ciljeva, automatski prenijeti nišanjenje s prvog na drugi cilj odmah nakon ispaljivanja raketa. Unutrašnjost lansirnih cijevi bila je tvrdo kromirana, čime je potreba za njihovim čišćenjem nakon uporabe bila svedena na minimum.

Glavno naoružanje sustava činile su rakete kalibra 262 milimetra duljine približno 4,6 metara. Postojale su tri inačice, a prema zahtjevima iračkog naručitelja razvijene su isključivo rakete s kasetnim bojevim glavama. Jedna inačica bila je raketa s visokoeksplozivno-fragmentacijskom bojevom glavom s inercijskim udarnim osiguračem trenutnog ili odgođenog djelovanja. Masa rakete iznosila je 389 kg a masa bojeve glave 91 kg.  Druga inačica nosila je 288 kumulativno-rasprskavajućih bombica (KB-1, KB-2) kalibra 40 milimetara, pojedinačne mase oko 245 grama, koje su nakon otvaranja bojeve glave prekrivale područje približne površine dva hektara. Treća inačica bila je namijenjena rasijavanju dvadeset i četiri protutenkovske mine kalibra 105 milimetara, mase oko 1,8 kilograma, za brzo postavljanje minsko-eksplozivnih zapreka u neprijateljskoj pozadini. Mine su bile opremljene sustavom samouništenja nakon dvadeset i četiri sata. Kumulativno-rasprskavajuće bombice imale su cilindrični oblik s osiguračem opremljenim platnenom vrpcom koja je tijekom pada djelovala poput padobrana. Rotacija vrpce odvrtala je osigurač, pa eksplozija nije mogla nastupiti ako osigurač nije bio potpuno izvučen iz tijela bombice. Predviđena visina otvaranja kasetne bojeve glave iznosila je između 800 i 1000 metara.

Tipična bitnica M-87 Orkana je uključivala četiri lansera LRSV-262, četiri vozila za prijevoz i pretovar projektila, zapovjedno-stožerno vozilo, dva vozila za topografsko istraživanje, meteorološki kompleks i dva prednja topnička promatračka vozila. Orkan nije bio zamišljen kao oružje za neposrednu potporu pješaštvu niti za gađanje pojedinačnih ciljeva. Njegova osnovna namjena bilo je uništavanje ciljeva drugog i trećeg operativnog ešalona protivnika, odnosno zapovjednih mjesta, logističkih objekata, pričuva te posebno velikih koncentracija oklopnih postrojbi i drugih ciljeva na većim udaljenostima. Kombinacija velikog dometa, snažnog kasetnog punjenja i suvremenog sustava upravljanja paljbom činila ga je jednim od najmodernijim višecijevnih raketnih sustava razvijenih u Europi krajem Hladnog rata. Prema dostupnim podacima, tijekom završnih ispitivanja provedenih u iračkoj pustinji i na jugoslavenskom poligonu Prevlaka ispaljeno je približno pet stotina raketa pri temperaturama koje su se kretale od oko +54 °C do -34 °C. Time se nastojala potvrditi pouzdanost sustava u različitim klimatskim uvjetima, budući da je bio namijenjen izvozu na bliskoistočno tržište. Glavni proizvođač lansera bilo je poduzeće Bratstvo iz Novog Travnika (BNT TMiH) u tadašnjoj SR Bosni I Hercegovini, dok je u projekt bila uključena čitava mreža jugoslavenske namjenske industrije. Proizvodnja raketa odvijala se u više tvornica, a pojedine ključne komponente izrađivane su u različitim republikama tadašnje Jugoslavije. Upravo će takva raspodjela proizvodnje nakon raspada države postati jedan od glavnih razloga zbog kojih nijedna od novonastalih vojski nije mogla samostalno nastaviti serijsku proizvodnju kompletnog sustava. Iraku je do početka Zaljevskog rata 1991. godine isporučeno ukupno pet lansera, odnosno jedan prototip i baterija od četiri serijska oruđa. Ta je baterija javno prikazana na iračkoj vojnoj paradi neposredno prije početka zračnih napada koalicijskih snaga. Irak je na temelju sustava M-87 Orkan razvio vlastite inačice. Ababil-50 bio je lokalno sastavljana inačica Orkana, izrađivana prije 1991. godine od dijelova proizvedenih u Iraku. Koristila ga je Iračka vojska tijekom iračko-Iranskog rata (1980-1988), Zaljevskog rata 1990/91, a ispaljivala je rakete kalibra 262 mm s bojnom glavom mase 95 kg i najvećim dometom od 50 km. Sustav je mogao koristiti klasične visokoeksplozivne, kazetne i rakete za polaganje mina. Razvijena je i povećana inačica Ababil-100, koja je ispaljivala rakete kalibra 400 mm s najvećim dometom od 100 km te je također mogla koristiti kazetne i rakete za polaganje mina. Međutim, taj sustav nikada nije ušao u operativnu uporabu jer je ostao u fazi razvoja, iako postoje navodi da je nakon Zaljevskog rata nastavljena proizvodnja raketnih motora.

Istodobno je za potrebe Jugoslavenske narodne armije dovršen prototip namijenjen domaćim ispitivanjima, ali sustav do početka ratova u Jugoslaviji nije bio službeno uveden u operativno naoružanje JNA. O čemu se radi? M-87 Orkan jest službeno uveden u operativnu uporabu Jugoslavenske narodne armije (JNA) 1989. godine, no prema dostupnim navodima JNA nije preuzela nijedan serijski sustav u svoje naoružanje. Jedini isporučeni sustavi bili su namijenjeni Iraku, kojemu je isporučeno pet prototipskih vozila te jedna bitnica od četiri lansera, zajedno s oko 1.000 raketa. Pred raspad Jugoslavije i Kuvajt je pokazao interes za nabavu višecijevnog raketnog sustava M-87 Orkan. Prema dostupnim navodima, kuvajtsko izaslanstvo prethodno je ispitalo nekoliko usporedivih sustava, uključujući američki MLRS dometa oko 35 km, njemački LARS i sovjetski Uragan, nakon čega je posjetilo Jugoslaviju radi upoznavanja s Orkanom. Demonstracije sustava i bojna gađanja ostavili su na izaslanstvo vrlo povoljan dojam te je iskazan interes za nabavu 24 lansera, organizirana u 4 bitnice, uz oko 1000 raketa po svakom lanseru. Kuvajt je također zatražio dodatno unapređenje sustava uvođenjem mogućnosti određivanja koordinata vatrenog položaja pomoću GPS-a. Do realizacije nabave nije došlo jer su raspad Jugoslavije i izbijanje ratova prekinuli pregovore i daljnji razvoj izvoznog posla, a Kuvajt se nadalje odlučio za moćni sovjetski BM-30 “Smerč”.

Raspad Jugoslavije i sudbina Orkana u novonastalim republikama

Izbijanjem sukoba 1991. godine projekt Orkan praktički je prekinut. Prema dostupnim podacima, jedini preostali kompletni jugoslavenski prototip nalazio se u Artiljerijsko-školskom centru u Zadru za obuku posada VBR-ova, odakle je zbog ratnih okolnosti premješten u Knin te je od 21. listopada 1991. uključen u 9. Kninski korpus JNA, točnije u 9. mješoviti topnički puk.  Tijekom jesenskih borbi u Dalmaciji, Orkan je korišten za potporu ofenzivi 9. Kninskog korpusa I JNA na Zadar i Šibenik, ali zbog nedostatka streljiva, njegova borbena upotreba bila je ograničena. Istodobno je dio proizvedenih raketa iz tvornice Pretis premješten u Srbiju, dok je određena količina projektila koja se nalazila u skladištu Gabela u BiH dospjela u ruke hrvatskih snaga ili je uništena djelovanjem zrakoplovstva JNA. Godine 1992. Proizvodnja lansera u tvornici Bratstvo u Novom Travniku potpuno je zaustavljena. U knjizi Razvoj našeg naoružanja navodi se kako je uoči izbijanja rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine u tvornici „Bratstvo“ u Novom Travniku ostalo osam lansera i dva zapovjedna vozila raketnog sustava Orkan, dok drugi izvori navode kako je tvornica imala šest potpuno operativnih lansera M-87 i četiri druga u proizvodnji koji su bili namijenjeni Iraku, ali ih je spriječio embargo nametnut nakon invazije iračke vojske na Kuvajt. Prema navodima iz knjige, ta sredstva nisu evakuirana jer su tvornicu prije planiranog izvlačenja sustava zauzele hrvatske i bošnjačke postrojbe tj. HVO i ARBiH. U knjizi se također ističe da su u trenutku zauzimanja tvornice specijalne postrojbe JNA već bile angažirane, no procijenjeno je da bi uspostava obrane unutar tvorničkog kruga i izvlačenje sustava Orkan bilo gotovo nemoguće bez velikih ljudskih gubitaka. Zbog toga je odlučeno odustati od takve akcije. Nakon ulaska HVO i ARBiH u tvornicu „Bratstvo“ u Novom Travniku 22.4.1992., zaplijenjeni su raketni i topnički sustavi koji su se ondje nalazili, uključujući i sustave Orkan. Pojedini izvori tvrde da su dva sustava predana Hrvatskom vijeću obrane (HVO), koje ih je potom ustupilo Hrvatskoj vojsci, dok je Armija Republike Bosne i Hercegovine zadržala zasigurno najmanje jedan kompletiran sustav (pojedini izvori spominju 2 Orkana u sastavu ARBiH).

Istodobno se navodi da nijedna od tih strana u tom razdoblju nije raspolagala raketama R-262 za njihovu uporabu. Rakete R-262 za sustav Orkan proizvodile su se u tvornici UNIS u Vogošći kraj Sarajeva, koju su početkom rata zauzele srpskesnage, dok su barutna punjenja proizvođena u Bugojnu, koje je bilo pod kontrolom hrvatskih snaga, a kasnije Armije BiH. Dva sustava M-87 Orkan ušla su u sastav HV-a u sklopu 15. protuoklopne topničko-raketne brigada HV. prikazana su na taktičko-tehničkom zboru u Bjelovaru te vojnom mimohodu na Jarunu u Zagrebu tijekom ljeta 1995. Godine, dok je sustav koji je ostao u posjedu Armije Republike Bosne i Hercegovine iste godine prvi put javno predstavljen 1994 godine. Bošnjački Orkan imao je 1995. godine nekoliko javnih prikazivanja. Prvo u Travniku, zatim na taktičko-tehničkom zboru u Tuzli, a kasnije u prosincu u Zenici I potom na paradi u Bihaću 1996. Prema pojedinim navodima, jedan sustav Orkan uništen je tijekom pokušaja HV-a da iz njega ispale rakete brazilske proizvodnje, ali ova informacija ne može se sa sigurnošću provjeriti. Također se navodi da tijekom rata ni hrvatske ni bošnjačke snage nisu uspjele zarobiti nijednu originalnu raketu R-262 namijenjenu tom raketnom sustavu. Prema dostupnim podacima, veća količina od 30 raketa za sustav Orkan, namijenjenih izvozu u Irak, bila je uskladištena u luci Ploče u skladištu Male bare. Prije njihove otpreme brodom cijeli je kontingent uništen u zračnom napadu zrakoplovstva JNA.

Iako su javno prikazivani na vojnim smotrama, za dio tih sustava nema potvrđenih podataka o njihovoj borbenoj uporabi iako postoji videozapis hrvatskih Orkana s Jarunske parade te testno ispaljivanje projektila na vojnom poligonu HV-a. Osim Hrvatske, BiH i Srbije, prema navodima pojedinih izvora, tijekom prve polovice 1990-ih turska vojna industrija došla je u posjed dijela tehničke dokumentacije sustava M-87 Orkan te određenog broja preostalih lansirnih cijevi i drugih komponenti koje su se nalazile u tvornici Bratstvo u Novom Travniku. Na temelju tih materijala turski stručnjaci proveli su detaljan postupak obrnutog inženjerstva (reverse engineering), pri čemu su brojna konstrukcijska rješenja jugoslavenskog sustava iskorištena kao polazište za razvoj vlastitog višecijevnog raketnog sustava ORÖS (Topçu Roket Sistemi) kalibra 230 i 260 mm. Premda je OROS razvijen prema turskim operativnim zahtjevima i uključivao domaće elektroničke, upravljačke i logističke podsustave, napominje se kako je upravo iskustvo stečeno analizom Orkana znatno ubrzalo razvoj programa.  Za razliku od nedovršenih lansera koji su ostali u Novom Travniku, jedini potpuno funkcionalni primjerak sustava nalazio se u Kninu u sastavu 9. Kninskog Korpusa.

Nakon povlačenja JNA iz Hrvatske 1992., Orkan prelazi u sastav 75. Mješovite artiljerijske brigade 21. Kordunskog korpusa Srpske Vojske Krajine, tada jedne od najjačih artiljerijskih postrojbi SVK te je predstavljao jedini operativni Orkan kojim je SVK raspolagala tijekom cijelog rata. Upravo će taj prototip postati jedno od najpoznatijih oružja SVK i jedini primjerak sustava koji je tijekom rata u Hrvatskoj stvarno korišten u borbenim djelovanjima. Zahvaljujući velikom dometu, korišten je kao jedinstveno strateško sredstvo. Zapovjednik vojske RSK primijetio je: “Ova vrsta oružja nam je neophodna u smislu stabilizacije situacije na frontu .” Orkan je bio stalno smješten u Kninu, a za njega su postavljeni vatreni položaji na raznim područjima RSK, koji su se sastojali od kaponira za lanser i zemunice za posadu. Prilikom kretanja na položaj, Orkan su pratila oklopna vozila vojne policije BOV i samohodni sustav protuzračne obrane Strela-1.

Oružje odmazde i terora – Strategija realne prijetnje

Problematika Orkana, a i Luna je što su bili korišteni kao oružje terora, nešto kao krajinski V-1 i V-2. Iako je M-87 Orkan (i Luna-M) bila namjenjena uništavanju većih vojnih formacija na većoj udaljenosti i meta od visoke važnosti poput zapovjednih centara, ovo oružje se koristilo u namjenu terora i uništenja protivničkog stanovništva. Stoga analizirajući uporabu raketnog sustava M-87 Orkan u sastavu Srpske Vojske Krajine se ne može promatrati isključivo kroz njegovu taktičku ili operativnu ulogu, nego i u kontekstu doktrine tzv. Strategije realne prijetnje, koju je početkom 1993. godine u Beogradu formulirao general-potpukovnik JNA i nekadašnji načelnik Uprave za strategijske studije i politiku obrane Saveznog ministarstva obrane SR Jugoslavije Radovan Radinović. Polazeći od procjene da Republika Srpska Krajina ne može dugoročno zaustaviti hrvatske oslobodilačke operacije konvencionalnim vojnim sredstvima, Radinović je zagovarao strategiju odvraćanja prijetnjom masovnih razaranja hrvatskih gradova i infrastrukture. U svojoj razradi doktrine naveo je kako je potrebno provesti „masovnu odmazdu po svim vitalnim objektima i ciljevima na celom hrvatskom državnom prostoru“, pri čemu su kao prioritetni ciljevi navedeni Zagreb sa svojom infrastrukturom i industrijskim kapacitetima, Karlovac, Sisak i drugi gradovi koji su se nalazili u dometu dalekometnih raketnih sustava. Temeljna zamisao doktrine sažeta je u njegovoj ocjeni da je „Republika Srpska Krajina u stanju da nanese neprihvatljive gubitke i razaranja Hrvatskoj po objektima i ciljevima koji za Hrvatsku predstavljaju najviše vrednosti. Tu ponajprije mislimo na Zagreb i njegovu širu okolicu. Rušenje i razaranje Zagreba Hrvatska niti može niti sme prihvatiti.“ Cilj takve strategije nije bio ostvarivanje neposredne vojne prednosti na bojištu, nego političko i psihološko odvraćanje Republike Hrvatske od pokretanja oslobodilačkih operacija prijetnjom velikim civilnim gubicima i razaranjem državne infrastrukture. Sam Radinović cilj je strategije opisao kao dovođenje Hrvatske u stanje „dugotrajnog umiranja u agoniji“.

U jednom novinskom članku objavljenom 24. ožujka 1995. u Srbiji, načelnik Glavnog Štaba SVK, general Milan Čeleketić je rekao: “Mi sigurno nećemo propustiti priliku – ako dođe do ustaške agresije – da ih udarimo po najbolnijim mestima. Zna se koja su to mesta, i zna se šta najviše boli. Bole trgovi gradova, a zna se ko se tu nalazi. Civili. (…) E, sad, neki pitaju koji trgovi i kojih gradova – ja odgovaram da je to vojna tajna. (…) Ne samo da neće biti milosti, nego ću ja kao komandant odlučiti gde ćemo neprijatelja udariti, u koje vreme, i to tamo gde ga stvarno najviše boli.” Prijetnja uporabom teškog raketnog naoružanja protiv Zagreba nije bila strana ni nižim ešalonima unutar SVK. Tako se bilježi propagandni snimak iz 1994 godine na kojem zapovjednik višecijevnog bacača raketa M-77 „Oganj“, predstavljen pod ratnim nadimkom kao „Kapetan Oganj“, prijeti da će ako treba „odgovoriti po njihovim (hrvatskim) najosetljivijim točkama, rekli smo, znači, čak uključujući i Zagreb”. Ovakva bezobzirnost i javno inkriminiranje vlastite vojske putem štetnog hvalisanja za vlastitu vojsku (SVK) govori o općoj atmosferi i šire rasprostranjenim namjerama unutar SVK naspram Hrvatske pogotovo uporabom teškog naoružanja. Blizina Zagreba bojišnici od nekih 35-50 kilometara (u pravcu Banovine i Korduna) predstavljala je neprestanu opasnost za funkcioniranje glavnog grada Republike Hrvatske. Na sastanku s Peterom Galbraithom, ambasadorom Sjedinjenih Država u Hrvatskoj, održanom 24. oktobra 1994., Milan Martić, koji je tada bio predsjednik RSK, zaprijetio je da će granatirati Zagreb, rekavši zapravo da je napadanje civilnih ciljeva u Zagrebu i napadanje samog grada jedan od načina na koji bi RSK mogla odgovoriti na hrvatski napad. Ambasador Galbraith informirao je Milana Martića da bi napad na Zagreb bio zločin. U veljači 1995., u govoru zapovjednom kadru vojske RSK, Milan Martić je kategorički izjavio da „nas nitko ne može spriječiti da pucamo na Zagreb, Osijek, Vinkovce, Zadar, Karlovac, Split.“ U provedbi te doktrine M-87 Orkan predstavljao je jedno od ključnih sredstava, zajedno sa sustavima 9K52 (R-65) Luna-M i drugim dalekometnim raketnim oružjima. Budući da je Orkan bio naoružan isključivo raketama s kasetnim bojevim glavama, njegova uporaba protiv urbanih područja podrazumijevala je neselektivno djelovanje s visokim rizikom za civilno stanovništvo.

Djelovanja Orkana u Hrvatskoj tokom 1992.

Dana 9. ožujka 1992. godine nad selom Muć u Dalmatinskoj Zagori podno brda Moseća oko 17 i 30 eksplodirale tri rakete tipa “Orkan” od 262mm koje su ispustile smrtonosne mine, tzv. „zvončiće“. Nažalost taj je napad odnio tri ljudska života. Od posljedica napada stradali su 14-godišnji Jure Blažević, 34-godišnji Ante Grubišić i 54-godišnja Ana Radman. Idućeg dana, 10. ožujka 1992., Orkan ponovo udara. U 13:35 sati, u blizini Kaštela na rubu Kaštelanskog polja, zrakom su se čule tri snažne eksplozije, a nekoliko sekundi kasnije uslijedile su stotine manjih detonacija zbog eksplozije kasetnih bombica KB-1 ispunjenih velikim brojem malih kuglica. U eksploziji raketa oštećena su četiri civilna vozila s putnicima  i čudom je sve prošlo bez težih posljedica. U tom području nije bilo vojnih instalacija, a u ovoj namjeni korištene kasetne bombe imale su za cilj uzrokovati civilne žrtve. Svjedoci su kasnije novinarima rekli da su rakete eksplodirale na visini od 100 do 200 metara iznad tla, a “zvončići” su se raspršili nekoliko stotina metara dalje. Poseban problem predstavljala je činjenica da je mnogo neeksplodiranih kasetnih bombica ostalo na okolnim poljima. Stoga su centri za nadzor i obavještavanje tadašnjih općina Kaštela i Trogira odmah izdali upozorenje da ih građani ni pod kojim uvjetima ne smiju dirati niti im se približavati, a cijelo područje je odmah blokirano, dok su pripadnici Hrvatske vojske započeli pretragu i čišćenje područja. Šibenik je također gađan ovim oružjem te je tom prilikom pogođena i šibenska bolnica, a zabilježeni su i udari po Novskoj na zapadnoslavonskom ratištu. Daljnja uporaba Orkana zabilježena je tijekom cijele 1992. godine, kada je Orkan je granatirao hrvatske položaje na Kupreškim brdima u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Ponovna aktivacija Orkana tokom 1993.

Orkan se ponovo aktivira tijekom hrvatske operacije Maslenica početkom 1993. godine gađajući položaje i koncentracije Hrvatske vojske u blizini Zadra i Šibenika. Koncem siječnja 1993. Komanda 7. (Kninskog) korpusa zapovjedila je Komandi Operativne grupe 1. da raketnim sustavom Orkan vrši „ometanje u rejonu Maslenice“. Nekoliko tjedana poslije, 10. veljače 1993., Komanda korpusa izvijestila je podređene postrojbe da je „Maslenički prolaz u dometu naših oruđa i oružja i nikakvi radovi na izgradnji pontonskog mosta nisu mogući bez prestanka sukoba“. Ovi dokumenti pokazuju da je Orkan već početkom 1993. bio uključen u borbena djelovanja SVK te da se koristio kao sredstvo djelovanja po ključnim komunikacijskim pravcima i infrastrukturnim objektima, s ciljem onemogućavanja hrvatskih inženjerijskih radova i otežavanja konsolidacije položaja nakon operacije Maslenica.

Dana 21. ožujka 1993, u isto vrijeme kada je po drugi puta pala Škabrnja tijekom Operacije Kameleon, neprijateljske snage gađale su Zadar raketama iz Orkana, odnosno naselja Smiljevci i Stanovi. Na Stanovima se tog dana igrala prvenstvena utakmica 1. nogometne lige između Zadra i Hajduka i to pred punim tribinama. Žrtve su mogle biti ogromne no srećom nisu se dogodile. Jedan od najtežih napada izveden je 14. lipnja 1993. godine na Biograd na Moru. Toga dana je ničim izazvana SVK usred bijelog dana ispalila rakete s kasetnim bojevim glavama KB-1; tzv. „zvončiće“, koje su pale na gradsko područje i plažu Soline, na kojoj su se nalazili civili I možda koji vojnik na dopustu na odmoru. U napadu je poginulo pet osoba – dvije civilne žene, Lidija Vrankulj i Danijela Vidaković, te trojica pripadnika specijalnih postrojbi Hrvatske vojske (SPGS HV), Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić koji su koristili predah od borbenih zadaća. Sedam osoba zadobilo je teške ozljede, dok je više drugih bilo ranjeno. Taj je napad ostao jedan od najsmrtonosnijih primjera uporabe kasetnog streljiva protiv civilnih područja u sjevernoj Dalmaciji tijekom rata.

Svjesna prijetnje koju su raketni sustavi velikog dometa poput M-77 Oganj, M-87 Orkan ili R-65 Luna predstavljali za Zagreb i druge hrvatske gradove, Hrvatska vojska nastojala je uništiti njihove položaje prije nego što budu upotrijebljeni. Jedan od takvih pokušaja izveden je 14. rujna 1993., kada su iz zrakoplovne baze Pleso poletjeli lovci, dva MiG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i napali položaje 75. mješovite artiljerijske brigade SVK u Blatuši na Kordunu. Prema izvješćima Glavnog štaba SVK, hrvatski zrakoplovi bombardirali su vojni park i priručno skladište brigade, pri čemu je oštećeno više motornih vozila i dio infrastrukture, dok je jedan hrvatski MiG-21 na povratku pogođen i oboren prijenosnim protuzračnim sustavom Strijela-2M, pri čemu je poginuo pilot zrakoplova pukovnik Miroslav Peris.

Orkan u Vojsci Jugoslavije i VRS tijekom ratnih godina

Vojska Jugoslavije nije naslijedila nijedan izvorni lanser sustava Orkan, već je raspolagala većom količinom raketa te s četiri lansirne cijevi koje su se tijekom ispitivanja nalazile u Vojnotehničkom institutu (VTI) u Beogradu. Tijekom ljeta 1993. godine te su cijevi, po dvije, ugrađene na dva njemačka protuzrakoplovna topa Krupp M-18/37 kalibra 88 mm iz Drugoga svjetskog rata, koja su se u Vojsci Jugoslavije koristila u obalnom topništvu. Prilikom preinake s topova su uklonjeni izvorna cijev i hidraulični uređaji za ublažavanje trzaja, nakon čega su postavljene po dvije lansirne cijevi sustava Orkan. U tadašnjim okolnostima takvo je rješenje smatrano praktičnim jer je mehanizam starih topova bio pouzdan i potpuno ispravan. Punjenje lansera obavljalo se na vrlo jednostavan način. Na stražnji dio lansirnih cijevi postavljene su vodilice po kojima su se rakete ručno uvlačile u cijevi prije lansiranja. Rezultirajući sustavi improviziranih višecijevnih bacača raketa testirani su na obalnom poligonu Platamuni u Crnoj Gori u listopadu 1993. i potom su usvojeni u upotrebu pod oznakom DLR-262, a u siječnju 1994. sustav je prebačen u sastav 38. raketno-artiljerijske brigade VJ.

Međutim, od ovog rješenja se na kraju ipak odustalo. Do 1998. godine sve četiri lansirne cijevi uklonjene su s modificiranih protuzrakoplovnih topova i objedinjene na jednom lanseru Luna-M postavljenom na vozilo ZIL-135 te je sustav u narednim godinama dobio službeno ime M-96 Orkan II. Sustav je uvršten u sastav 38. raketno-artiljerijske brigade Vojske Jugoslavije, u sklopu mješovitog artiljerijsko-raketnog divizijuna, zajedno sa raketnim sistemima R-65 “Luna” i M-87 LRST M-94 “Košava”. S obzirom da Vojska Republike Srpske nije imala nijedan raketni sustav Orkan, početkom 1994. godine s krajinskog Orkana uklonjene su četiri lansirne cijevi. One su u proljeće iste godine u Tehničko-opitnom centru (TOC) u Beogradu ugrađene, po dvije na svaki od dva lansera 9P113M2 balističkog raketnog sustava R-65 Luna-M sovjetskog podrijetla, koji su potom uvršteni u naoružanje 89. mješovite raketne brigade VRS-a. Lansirne cijevi kalibra 262 mm pričvršćene su na lansirnu vodilicu uz minimalne preinake, čime je omogućena brza prenamjena vozila. Sustav se u kratkom vremenu mogao vratiti u izvornu konfiguraciju za lansiranje balističkih raketa R-65 Luna-M jednostavnim uklanjanjem cijevi pomoću autodizalice 9T31M na vozilu Ural-375, koje je bilo sastavni dio postrojbi opremljenih tim raketnim sustavom. Za razliku od izvornog sustava Orkan, čiji se lanser mogao zakretati za puni krug, modificirani sustav na vozilu 9P113M2 imao je ograničeno polje djelovanja. Horizontalno usmjeravanje bilo je moguće samo 7,5° lijevo i desno od uzdužne osi vozila, dok je raspon elevacije iznosio od 3,5° do 65°. Od sredine 1994. godine Vojska Republike Srpske koristila je dva modificirana dvocijevna lansera Orkan. Međutim, nije bila u mogućnosti proizvoditi nove rakete jer se raketno gorivo, odnosno barutno punjenje, proizvodilo u tvornici u Bugojnu, tada pod kontrolom Armije BiH. Prema dostupnim podacima, korištene su rakete sastavljene od preostalih dijelova, na kojima su bili vidljivi tragovi ručne dorade, uključujući i udarce čekića. Iako je krajinski Orkan nakon uklanjanja četiri cijevi raspolagao sa samo osam lansirnih cijevi, to nije predstavljalo značajniji taktički nedostatak. Naime, tijekom borbenih djelovanja nije zabilježeno lansiranje svih dvanaest raketa u jednom plotunu.

 Raketiranje Zagreba 2. i 3. Svibnja 1995. godine

Početkom 1995. godine M-87 Orkan ostao je najvrjednije raketno oružje u arsenalu Srpske Vojske Krajine. Nakon demontaže četiriju lansirnih cijevi godinu dana ranije sustav je raspolagao s osam cijevi, ali je i u takvoj konfiguraciji zadržao sposobnost djelovanja na udaljenostima koje su bile izvan dosega većine drugih topničko-raketnih sustava kojima je raspolagala SVK. Zbog njegove složenosti i ograničenog broja raspoloživih raketa uporaba Orkana bila je strogo centralizirana. U dokumentu Glavnog štaba Srpske Vojske Krajine, kojim je analizirana borbena spremnost topništva tijekom travnja 1995. godine, izričito je navedeno da uporabu raketnog sustava Orkan može odobriti isključivo zapovjednik Glavnog štaba SVK. Načelnik sigurnosti Glavnog štaba Rade Rašeta potvrdio je da je raketno odjeljenje Orkan bilo neposredno pod zapovjedništvom načelnika Glavnog štaba Milana Čeleketića. Dana 1. svibnja 1995. hrvatske oružane snage pokrenule su operaciju Bljesak s ciljem ponovnoga zauzimanja područja zapadne Slavonije koje se nalazilo pod nadzorom Republike Srpske Krajine. Operacija je tijekom vrlo kratkog vremena dovela do sloma obrane SVK na tom području. Prema pojedinim izvorima, postrojbe Vojske Republike Srpske nisu pružile očekivanu pomoć, dok je hrvatska strana u nekoliko dana uspostavila nadzor nad gotovo cijelim područjem zapadne Slavonije. U vodstvu Republike Srpske Krajine donesena je odluka da se kao odgovor upotrijebi raketni sustav Orkan. Prema rekonstrukciji događaja iz više izvora, raketno odjeljenje Orkan odmah je nakon početka operacije Bljesak stavljeno u povišeni stupanj borbene pripravnosti te je iz Knina premješteno na vatreni položaj na području Petrove gore. Promatrači Ujedinjenih naroda kasnije su zabilježili lansiranje raketa te premještanje lansera nakon izvršenog gađanja, pri čemu su naveli da su sustav pratila borbena vozila BOV M-86. Poslije raketnih napada, hrvatska je vojska identificirala mjesto lansiranja raketa pomoću bespilotnih letjelica 280. voda BL GSHV koji su uočili tragove guma lansirnog vozila na položaju.

Prvo raketiranje Zagreba izvedeno je 2. svibnja 1995. godine oko 10 sati i 30 minuta ujutro. Prema dostupnim podacima sa položaja nedaleko od Vojnića ispaljen je salvo od šest raketa s kasetnim bojevim glavama. Meta napada bio je širi i uži centar Zagreba, u period kada je mnoštvo ljudi na ulici. Mnoštvo kasetnih bombica pogodilo je zagrebačko gradsko središte; u Šoštarićevu ulicu, u blizini križanja Vlaške i Draškovićeve ulice. Pogođena je i zgrada škole u Križanićevoj ulici, područje oko Ministarstva obrane i Ministarstva unutrašnjih poslova te područje zračne luke Pleso. Tog je dana poginulo petero ljudi, a ranjeno 146. Sljedeći napad izveden je 3. svibnja oko 12 sati i 10 minuta, ponovno uporabom šest raketa. Projektili su pogodili Dječju bolnicu u Klaićevoj ulici, Dom umirovljenika „Centar”, dvoranu Hrvatskoga narodnog kazališta u kojoj su vježbali baletani, među kojima je bilo i nekoliko stranih izvođača, Akademiju dramskih umjetnosti te Zračnu luku Pleso. Poginulo je dvoje ljudi, jedan student Akademije dramskih umjetnosti te jedan policajac prilikom razminiranja neeksplodirane kasetne bombice KB-1, a mnoštvo je bilo ranjeno. Američki veleposlanik u Hrvatskoj, Peter Galbraith, osudio je napad, nazvavši ga „divljačkim činom”. Oštru osudu uputio je i ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Leonid Kerestedžijanc, koji je samo dva dana prije raketiranja bio sa unukom u spomenutoj Dječjoj bolnici u Klaićevoj rekavši “kako se napad na civile i Dječju bolnicu jednostavno ne može oprostiti.” Moguće je pretpostaviti da je ovaj čin imao uvelike utjecaja na buduće mišljenje i poziciju ruskog ambasadora prema krajinskim Srbima.

Dana 3. svibnja 1995., dakle drugog dana napada na Zagreb, Milan Martić je pred srpskim kamerama u svrhu podizanja borbenog morala izjavio: “Kao protumjeru za ono što vam je Tuđman ovdje uradio, granatirali smo sve njihove gradove: Sisak nekoliko puta, i Karlovac, Zagreb jučer i danas. To je urađeno za vas. Danas je uslijedio ultimatum, ako nastave da napadaju naše opkoljene snage, mi ćemo nastaviti sa napadom na Zagreb i uništiti njihove gradove.” U nekoliko izjava medijima, Milan Martić priznao je da je naredio te napade. Na primjer, u jednom radijskom intervjuu 5. svibnja 1995. Milan Martić je izjavio: “To naređenje sam izdao ja lično kao odmazdu Franji Tuđmanu i njegovom stožeru za naređenje koje je on izdao da se izvrši agresija na Zapadnu Slavoniju.“  Također 5. svibnja 1995., na sastanku sa specijalnim izaslanikom Ujedinjenih naroda Yasushijem Akashijem, Milan Martić je, odgovarajući na osudu tih napada od strane Yasushija Akashija, izjavio: „Da ja nisam naredio te raketne napade, oni bi nastavili da bombardiraju naše gradove“. Milan Martić dalje je zaprijetio da će nastaviti s napadima ako se ne ispune njihovi uvjeti. Milan Martić govorio je o „masivnim raketnim napadima na Zagreb koji će ostaviti 100.000 mrtvih“.

Krvava bilanca dvodnevnih napada iznosila je 7 mrtvih i preko dvije stotine ranjenih osoba. Zbog oglašavanja zračne uzbune mnogi građani su se uspjeli skloniti na vrijeme s otvorenih ulica. te preko tisuću neeksplodiranih ubojnih sredstava-kasetnih bombica U naknadnom pregledu pogođenog područja pronađeno je 1.576 neeksplodiranih bombica KB-1, što je predstavljalo gotovo polovicu ukupno raspršenih subprojektila. Velik broj bombica nije se aktivirao zbog konstrukcijskih značajki njihovih osigurača. Budući da se osigurač aktivirao tek nakon što bi se tijekom pada potpuno odvio pomoću platnene vrpce, zbog nedovoljne visine na kojoj su subprojektili raspršeni iz rakete, mnogi osigurači ostali su neizvučeni do kraja te je znatan broj bombica ostao je ležati razasut na krovovima zgrada, prometnicama i drugim površinama bez eksplozije od kojih su neke i desetljećima ostale ugrožavati građane Zagreba poput slučajeva pronalaska neeksplodiranih bombi iz 2013. i 2023. godine.

Već tijekom razvoja sustava bilo je poznato da Orkan nije projektiran za gađanje gradskih područja. Zbog uporabe isključivo kasetnih bojnih glava sustav nije bio prikladan za precizne napade na pojedinačne ciljeve u urbanim sredinama. Upravo je zato njegovo korištenje protiv civila i civilnih ciljeva u samom središtu Zagreba izazvalo snažne međunarodne osude i reakcije te će kasnije postati predmetom više postupaka pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Tijekom suđenja u Haagu, zaštićeni svjedok MM-003, koji je bio radio-vezist u stožeru SVK potvrdio je kako je Martić zapovjedio da se višecjevnim bacačima raketa, Orkanima, raketiraju Ilica i Trg bana Jelačića u središtu Zagreba u znak odmazde za srpske gubitke u akciji Bljesak. “Martić je tražio da se gađa baš spomenik banu Josipu Jelačiću“, rekao je svjedok, objasnivši na traženje sudaca kako je to simbol hrvatskog naroda, povijesna ličnost, vojskovođa i vladar. Raketiranje Zagreba koštalo je i slobode samog Milana Martića. U jedinom intervjuu poslije odlaska u Haag iz 2019. godine, po njegovim vlastitim riječima, kazao je da mu se već 3. svibnja 1995. javio jedan strani diplomat te mu rekao da se sam upisao da ide u Haag zbog ratnih zločina (tj. neselektivnog raketiranja grada), čije je naređivanje priznao i pred vlastitim kamerama. 2007. godine osuđen je na 35 godina zatvora za sudjelovanje u najtežim ratnim zločinima, napade na civilno stanovništvo i razaranja, uključujući i raketiranje Zagreba 2. i 3. svibnja 1995. godine.

U presudama i dokaznom materijalu ICTY-a posebna je pozornost posvećena zapovjednom lancu koji je prethodio raketiranju Zagreba. Sudsko vijeće utvrdilo je da je prema Ustavu Republike Srpske Krajine vrhovno vođenje Srpske Vojske Krajine pripadalo predsjedniku Republike u skladu s odlukama Vrhovnog savjeta obrane. Formalno gledano, odluku o uporabi tako značajnog sustava trebalo je donijeti kolektivno tijelo. Međutim, na temelju ranijih pravomoćno utvrđenih činjenica Sud je prihvatio zaključak da su predsjednik Republike Srpske Krajine Milan Martić i načelnik Glavnog štaba Milan Čeleketić prilikom donošenja odluke o raketiranju Zagreba zaobišli Vrhovni savjet obrane (VSO SVK). Pukovnik Vojske Jugoslavije Rade Rašeta koji je pod paravanom 40. Kadrovskog centra služio u Glavnom Štabu SVK svjedočio je da članovi Glavnog štaba nisu bili konzultirani prilikom donošenja odluke te da je odluku svojevoljno donio predsjednik Republike Martić zajedno s načelnikom Glavnog štaba Čeleketićem. U dokaznom postupku razmatrana je i uloga Vojske Jugoslavije te njezina tadašnjeg načelnika Generalštaba Momčila Perišića. Dokazi pokazuju da je nakon prvoga raketiranja Zagreba Perišić telefonski intervenirao kod generala Čeleketića tražeći da se granatiranje obustavi. Međutim, Sud nije pronašao dokaz da je tom prilikom izdana zapovijed u formalnom smislu. Iz presretnog razgovora između Perišića i Slobodana Miloševića proizlazi da je Perišić izjavio kako je Čeleketiću „rekao“ da prekine granatiranje, ali ne i da mu je izdao obvezujuće naređenje. Budući da je Zagreb ponovno raketiran već sljedećega dana, Sud je zaključio kako Čeleketić očito nije smatrao da je obvezan postupiti prema Perišićevu zahtjevu. U izdvojenom mišljenju jednog od sudaca naglašeno je kako upravo ta okolnost pokazuje da je u pojedinim trenutcima između Generalštaba Vojske Jugoslavije i Glavnog štaba Srpske Vojske Krajine nije postojao klasičan odnos nadređenosti i podređenosti, nego oblik horizontalnog odnosa-suradnje u kojem zahtjevi nisu nužno imali karakter zapovijedi. A Čeleketić kao takav smatrao da pripada Martićevom zapovjednom lancu i da je odvojen i u paralelnom odnosu sa pravim lancem zapovijedanja iz SRJ kojeg su vodili Milošević i Perišić. Kao finalnu točku ovog događaja odnosa upravljanja sukobom u Hrvatskoj iz Savezne Republike Jugoslavije bilježi se razgovor vođen između Miloševića I Perišića odmah nakon raketiranja Zagreba u kojemu Milošević ojađen zbog Martićeva i Čeleketićeva divljanja i otimanja s lanca, preko telefona kaže: “Dok god mi ne smenimo njih dvojicu, tamo neće biti mira uopšte.”

M-87 Orkan SVK i uloga Vojske Jugoslavije (SRJ) putem 40. Kadrovskog Centra

Kako bi se dublje saznalo tko je sve upleten u upravljanje krajinskim Orkanom, tko mu je bila posada, tko ga je održavao, opremao i izdavao naređenja treba istražiti strukturu “sive zone” koordinacije i upravljanja ratovima i srpskim separatističkim vojno-političkim strukturama u bivšoj SFRJ iz Generalštaba Vojske Jugoslavije u Beogradu. Kako bi zadržali stvarnu kontrolu nad vojskama pobunjenih Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, političko i vojno vodstvo Savezne Republike Jugoslavije uspostavilo je sustav prikrivenog zapovijedanja i opremanja Srpske Vojske Krajine i Vojske Republike Srpske preko 30. i 40. kadrovskog centra (KC) Generalštaba Vojske Jugoslavije. Cilj tog sustava bio je omogućiti da profesionalni časnici Vojske Jugoslavije nastave obnašati najvažnije zapovjedne i stručne dužnosti u Srpskoj vojsci Krajine (40. KC) i Vojsci Republike Srpske (30. KC), pri čemu su formalno mijenjali uniforme, ali ne i status. Ostajali su profesionalni pripadnici Vojske Jugoslavije, primali plaće iz Savezne Republike Jugoslavije, napredovali u službi prema odlukama Generalštaba VJ te izvršavali zapovijedi koje su stizale iz Beograda. Time je stvoren mehanizam kojim je Vojska Jugoslavije mogla upravljati vojskama pobunjenih Srba, a da pritom formalno nije bila prikazana kao strana u sukobu. Tako su svi ključni zapovjedni položaji u pobunjeničkim vojskama ostali pod neposrednim nadzorom Generalštaba Vojske Jugoslavije, dok su časnici u javnosti predstavljani kao pripadnici lokalnih oružanih snaga. Za područje Republike Srpske Krajine 10. studenoga 1993. godine osnovan je 40. kadrovski centar. Njegova zadaća je bila osiguravanje da najvažnije zapovjedne, stručne i tehničke dužnosti u SVK obnašaju profesionalni časnici Vojske Jugoslavije. Jedan od najpoznatijih primjera vezanih za ovu priču bio je general Milan Čeleketić. Od osnutka 40. kadrovskog centra bio je njegov pripadnik, premda je u Republici Srpskoj Krajini djelovao kao časnik Srpske vojske Krajine. U SVK je služio od 1993. godine kada je imenovan zapovjednikom 18. korpusa. Dana 22. veljače 1994. preuzeo je dužnost načelnika Glavnog štaba SVK, na kojoj je ostao do 18. svibnja 1995. godine. Profesionalna vojna služba u Vojsci Jugoslavije prestala mu je tek 5. listopada 1995. godine, nakon završetka ratnih djelovanja u Hrvatskoj. Njegov primjer pokazuje kako su najviši zapovjednici SVK zapravo bili aktivni časnici Vojske Jugoslavije raspoređeni preko 40. kadrovskog centra. Istodobno s uspostavom sustava kadrovskog upravljanja, Generalštab Vojske Jugoslavije je putem 40. Kadrovskog centra zadržao potpunu kontrolu nad održavanjem i uporabom raketnog sustava Orkan, najsofisticiranijeg oružja kojim je raspolagala Srpska vojska Krajine. Sustav Orkan kalibra 262 mm bio je tehnološki iznimno složen te SVK nije raspolagala stručnim kadrom niti tehničkim mogućnostima za njegovo samostalno održavanje, remont ili preinake. Zbog toga je za svaku ozbiljniju intervenciju bila nužna pomoć Vojske Jugoslavije. Dokazi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) koji su se pojavili na suđenju tadašnjem načelniku Generalštaba VJ, generalu Momčilu Perišiću pokazuju da su pripadnici 40. Kadrovskog centra VJ bili zaduženi za rukovanje raketnim sistemom „Orkan“ i specijalno su za taj zadatak poslani iz VJ od koje su primali daljnje naredbe uz one od SVK. Primjera radi, dana 8. travnja 1993. godine Ministarstvo obrane RSK je uputilo pismeni zahtjev načelniku Generalštaba VJ za 200 raketa „Orkan“. U listopadu 1993. godine Glavni štab SVK zatražio je od Generalštaba VJ odobrenje da se za raketni sistem „Orkan“ „ispitivanje nastavi u VRSK na stvarnim ciljevima i uslovima“.  Nadalje, zbog kompleksnosti ovog raketnog sistema, za remont i održavanje bila je potrebna pomoć VJ. Dana 15. siječnja 1994. godine Mladić je Perišiću uputio pismeni zahtjev da Generalštab VJ pošalje VRS-u ekipu stručnjaka koji su prethodno radili na projektiranju rakete „Orkan“ kalibra 262 mm kako bi demontirali određene dijelove s lansera „Orkan“ koji se nalaze u Kninu i potom ih montirali na lansere u Vojnotehničkom institutu, iako je on bio podređen Ministarstvu obrane SRJ. Četiri dana kasnije, Perišić je Glavnom štabu VRS uputio dopis, s oznakama „vrlo hitno“ i „strogo poverljivo“, u kojem je naveo sljedeće: „U cilju realizacije vašeg dogovora sa general-potpukovnikom Mladićem koji se odnosi na demontažu 4 cevi sa SVLR 262 mm ‘Orkan’, upućuje se radna ekipa na čelu sa pukovnikom Radomirom Ećimovićem. Molimo da radnoj grupi omogućite izvršenje zadatka.“ General Mile Novaković, bivši zapovjednik Srpske vojske Krajine, na suđenju generalu Perišiću „dopustio je da je tačno“ da se u prvoj polovici 1993. godine obratio Vojsci Jugoslavije, a „verovatno i VRS“, kako bi osigurao zalihe raketa Orkan koje su dvije godine kasnije korištene u napadu vojske krajinskih Srba na Zagreb. Budući da je Novaković u glavnom ispitivanju tvrdio da SVK nije dobivala gorivo i pogonska sredstva od VJ „koja ih ni za sebe nije imala dovoljno“, tužitelj mu je predočio unos iz dnevnika generala Mladića u kojem predsjednik SRJ Slobodan Milošević kaže da „vojska mora biti prioritet i da SVK treba dati 1.000 tona goriva“. Novaković je potvrdio da je gorivo isporučivano SVK, ali je, po njemu, nabavljano tako što je sirova nafta iz Đeletovaca u Istočnoj Slavoniji prerađivana u rafineriji Pančevo, odakle su vojsci Krajine isporučivani naftni derivati. Još jedan unos iz Mladićevog dnevnika od 21. listopada 1993. godine navodi da je Milošević „naložio“ da se dvije jedinice VRS dodjele Ličkom korpusu SVK. Novaković tvrdi da Milošević nije ništa naredio, već „samo sugerisao“. General Perišić je kasnije bio optužen da je osiguravanjem časničkog kadra za Srpsku vojsku Krajine doprinio granatiranju Zagreba koje su krajinski Srbi počinili 2. i 3. svibnja 1995. godine. Napad je izvršen iz višecijevnog raketnog bacača Orkan. Nakon što mu je tužitelj predočio dokument iz prve polovine 1993. godine po kojem Novaković od Generalštaba VJ traži rakete Orkan, svjedok je „dopustio da je točno“ da se za popunu zaliha obratio Vojsci Jugoslavije, a „verovatno i VRS“. Novaković, inače, smatra da je napad na Zagreb bio „moralno i politički neprihvatljiv jer nisu gađani vojni ciljevi već je sistem Orkan upotrebljen neselektivno“. Pretresno vijeće ICTY-a u svojem zaključku konstatiralo je da je Generalštab VJ pružao znatnu logističku i tehničku pomoć SVK-u u periodu na koji se odnosi Optužnica: “Ta pomoć je realizirana preko Generalštaba VJ i uz odobrenje generala Perišića. Pružani su različiti vidovi pomoći: od snabdjevanja naoružanjem, municijom i gorivom, preko stručne tehničke i kadrovske pomoći, pa do obuke kadra SVK bilo u centrima za obuku VJ u SRJ bilo od strane osoblja VJ van SRJ. SVK je za vrijeme Perišićevog mandata postao ovisan od snabdjevanja i kontinuirane logističke i tehničke podrške VJ (uključujući i održavanje raketnog sistema “Orkan”).  Ova pomoć odražavala se na svakodnevni rad pripadnika 40. KC koji su služili u SVK, pošto je uspeh njihovih dejstava u velikoj mjeri zavisio od logističke i tehničke podrške koju je nadzirao Perišić.”

U javnosti su se tijekom godina pojavile i tvrdnje da je nakon Martićevog raketiranja središta Zagreba 2. svibnja 1995. Slobodan Milošević u Knin uputio Franka Simatovića kao glavnog operativca i zapovjednika unutar RDB-a kako bi spriječio daljnje raketiranje Zagreba. Navodno je upravo Simatović držao ”ključeve” srpskih raketnih sustava ”Orkan” i “Luna” razmještenih oko Petrinje. Stigao je u Knin 3. svibnja, kad je Martić već započeo novi udar po Zagrebu. Usred paljbe Simatović je navodno zapovjedio prekid i skidanje upaljača s raketnih projektila, a potom Martića okovao u lisice. Po jednoj priči, “Kad je vezani i poniženi Martić zavapio kako mu poslije takve sramote naočigled vojnih zapovjednika nema druge nego ubiti se, Simatović je navodno je hladno stavio pištolj pred njega i odbrusio mu – ubij se! Kao što se zna, Martić je ostao samo na šupljoj prijetnji”. Iako ovaj zapis više izgleda kao propaganda anegdota sasvim je sigurno da je u Beogradu nisu bili pretjerano oduševljeni samovoljnim ispadom Martića i Čeleketića jer je negativan fokus međunarodne zajednice bio usmjeren na Srbe to jest RSK i vladu u Beogradu koja se taman pokušavala riješiti sankcija, a koja bi morala odgovarati na neugodne upite vezano za strukture (RSK) nad kojima su utjecali ili čije su interese zastupali pred međunarodnom zajednicom u svijetu. Unatoč široko rasprostranjenom mišljenju da bi sustav mogao biti ponovno uporabljen tijekom operacije Oluja u kolovozu 1995., prema dostupnim podacima Orkan tada nije djelovao. Mogući razlog tome je više bio političke naravi te da poučen nedavnim iskustvom par mjeseci ranije, Slobodan Milošević nije želio dopustiti novo raketiranje hrvatskih gradova kako dodatno ne bi pogoršao međunarodni položaj Savezne Republike Jugoslavije. Iako, kao odgovor na operaciju Oluja, Jugoslavenska vojska pokrenula je operaciju Bedem, s ciljem jačanja sigurnosti i obrane srbijanske granice. Oba improvizirana lansera Orkana na bazi Flak-a 88mm, DLR-262, prebačena su u Sombor, gdje su ostala do siječnja 1996. Misija ovih “zamjenskih Orkana” bila je granatiranje ciljeva u Slavoniji u slučaju potencijalnog hrvatskog napada. S druge strane granice, Hrvatska vojska je također rasporedila svoje Orkane. Nasreću, rat između Hrvatske i SRJ nije eskalirao.

Nakon sloma Republike Srpske Krajine u kolovozu 1995. jedini operativni prototip M-87 Orkan povučen je iz Knina na područje Republike Srpske. Prema dostupnim podacima sustav je zajedno s pratećim vozilima i raspoloživim raketama premješten u vojarnu Kozara u Banjoj Luci, gdje se nalazio i godinama nakon završetka rata. Hrvatska vojska naslijedila je osvojeni arsenal Golubić u Kninu, u kojem su se, između ostalog, nalazile rakete 262mm za Orkan. Prema izvješću predočenom predsjedniku Franji Tuđmanu na sastanku 26. rujna 1995., Hrvatska vojska posjedovala je dva lansera i 127 raketa Orkan.

Preostala četiri dovršena lansera preuzeli su Bošnjaci i ARBiH. Tako je nakon završetka neprijateljstava u Bosni i Hercegovini ostalo pet M-87 Orkana: četiri u vojsci hrvatsko-muslimanske Federacije i jedan u Vojsci Republike Srpske. Međutim, pod pritiskom međunarodne zajednice, to je oružje popisano kao višak i uništeno. Time je završena operativna uporaba izvornog jugoslavenskog prototipa u sastavu Srpske Vojske Krajine, dok su daljnji razvoj sustava obilježili pokušaji njegove prilagodbe u Srbiji (četverocijevni M-96 Orkan II na šasiji ZiL-135) i ograničeno korištenje istoga u ratu na Kosovu (1998-1999), pljenidba i uništenje četiri dovršena primjeraka u pogonu Bratstvo od strane međunarodnih snaga IFOR-a i postupno povlačenje preostalih primjeraka iz uporabe u državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Iako je korišten u vojne svrhe protiv postrojbi Hrvatske vojske, tijekom bitaka i vojnih operacija u ratu u Hrvatskoj sustav M-87 Orkan je najviše ostao upamćen kao oružje odmazde protiv civilnih. Nakon završetka rata Hrvatska vojska odustala je od daljnjeg razvoja sustava, a jedan je lanser kasnije izložen kao muzejski eksponat u Vukovaru.

Ovaj tekst je dio novinarskoga projekta „Dosje RSK: elitne jedinice, tajno naoružanje i zrakoplovstvo Srpske Vojske Krajine“, objavljen u sklopu programa poticanja novinarske izvrsnosti u 2026. godini Agencije za medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.