Jedna bitka, dva pogleda: Turanj u „Oluji“ iz hrvatskog zapovjedništva i srpskog tenka

Iako je od Domovinskog rata prošlo 30 godina, neki događaji još uvijek nisu jasno rasvijetljeni. Povjesničari se često nađu u situaciji u kojoj s jedne strane imaju dokumente srpske provenijencije, a s druge izostanak dokumentacije s hrvatske strane. Ili – svjedočanstva hrvatskih vojnika i policajaca, ali izostanak svjedočanstava pripadnika Srpske vojske Krajine. Bi li se ta svjedočanstva razilazila ili podudarala i je li perspektiva suprotstavljenih pogleda i nišana bila jednako tako suprotstavljena – pitanja su koja su me sve više zanimala. Napokon upustio sam se u projekt pod nazivom Jedna bitka, dva pogleda – hrvatska i srpska perspektiva istog događaja koji će biti objavljen u šest nastavaka kroz koje će čitatelji dobiti pogled na istu bitku s dvije različite strane te sa mnom otkriti odgovore na gore istaknuta pitanja.

Prva priča vodi nas na Turanj, mitsko mjesto obrane Karlovca, ali i manje poznato – obrane Krajine u operaciji „Oluja“. Kako je ta bitka izgledala iz srpske perspektive čut ćemo od vojnika Srpske vojske Krajine koji svjedoči pod pseudonimom Kornjača 002. Bio je zapovjednik tenkovskog voda u 11. brigadi SVK iz Vojnića, a kako je izgledala iz hrvatske perspektive svjedoči Josip Tomačić, tada zapovjednik 110. domobranske pukovnije Karlovac, nositeljice napada na tom pravcu.

Trećeg dana operacije „Oluja“, dok je Knin već bio u hrvatskim rukama, na karlovačkom pravcu borbe još nisu bile završene. Na Turnju, u velikoj tenkovskoj tranšeji koja je činila jedan od ključnih čvorova srpske obrane, još su se nalazila tri tenka T-55. Jednim od njih, evidencijskog broja 20890, zapovijedao je Kornjača 002. Ipak, nakon prethodna dva dana obilježena topničkim udarima i djelovanjem hrvatskog zrakoplovstva, toga se dana dogodilo nešto neobično – zavladala je tišina. Štoviše srpski vojnici dobili su i topli obrok.

Dobili smo topli vojnički grah. Rečeno nam je da ne koristimo suhi obrok dok ne bude nužda.

Kornjača 002

Ništa nije upućivalo na to da će te večeri tenkovski rov na koti Šanac ponad Turnja po zapovijedi „komande“ biti napušten bez konačnog frontalnog sloma. Da bismo razumjeli kako je došlo do toga da najčvršća obrambena točka srpske vojske na karlovačkoj bojišnici bude napuštena bez konačnog frontalnog sloma, moramo se vratiti tri dana unatrag.

Večer uoči početka „Oluje“ Kornjača 002 proveo je uz svoj T-55 broj 20890. Prema njegovu svjedočanstvu, u postrojbu je stigla informacija da hrvatske snage sljedećeg jutra kreću u napad. Tu informaciju nije dočekao s iznenađenjem, pokreti hrvatskih snaga uz Karlovac bili su mu jasno uočljivi i pretpostavljao je što se sprema. Dragan Kovačić, zapovjednik 11. kordunaške pješačke brigade, održao je motivacijski govor u kojem je, ističe Kornjača 002, govorio i o rezervnim položajima.

Ja sam znao sam da ih nemamo. Nama kada prva linija padne, pada sve. Uz sve drugo i 5. Korpus nas pritiska sa leđa. Naredba nam je maltene ‘Ajte tamo… i poginite’. Nismo se bojali sile ispred sebe, jer smo znali što branimo, koje svetinje.

Kornjača 002

Spoznaja da nemaju stvarnu dubinu obrane nije poljuljala odlučnost njega i njegovih suboraca da krenu prema položajima. Na tenk je ukrcao svoje stvari i čekao ono što je bilo jasno da slijedi.

I kao što je Dragan Kovačić održao govor svojim vojnicima 3. kolovoza navečer svojim se zapovjednicima i pripadnicima stožera obratio Josip Tomačić idućim riječima:

Stara je izreka da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno. No, svi znamo da u praksi nije tako. Nemojte dopustiti da vaši vojnici učine bilo što čega će se poslije stidjeti oni, vi i ja, ali i buduća pokoljenja. S ponosom spominjem ime naše Stodesete jer kroz dosadašnji tijek rata nije imala nikakvih mrlja zbog čega bismo se morali stidjeti. Svaki rat prate ubojstva, silovanja, pljačke i paljenja kuća. Poduzmite sve da naša vojska to ne čini, da s ponosom ponesemo hrvatski barjak na hrvatsku granicu, kao što smo to još davno obećali.

Hrvatska vojska dugo se pripremala za napad. Prikupljali su se obavještajni podaci, među ostalim i bespilotnim letjelicama koje je Kornjača 002 znao uočiti iznad svojih položaja. Hrvatske snage Zbornog područja Karlovac tako su raspolagale vrlo dobrim informacijama o obrani koja ih čeka. Bespilotne letjelice snimile su upravo najzanimljivije dijelove protivničkih položaja, ponajprije čvor obrane ispred Turnja i rov na Šancu.

Znali smo i za taj rov i za sve ostalo i pokušavali smo na sve načine da to zaobiđemo.

Josip Tomačić

Razlog je bio jednostavan. Frontalni napad najkraćim pravcem od Karlovca prema Vojniću značio bi udar upravo u najsnažnije uređeni dio srpske obrane. Zato je 110. domobranska pukovnija pokušala pronaći put preko Slunjskih brda, dok je na drugom krilu planiran prelazak zajedno sa 104. brigade preko Kupe. Tomačić danas vrlo slikovito objašnjava zašto: Da ne idemo čelom u taj neprobojni bedem tog čvora obrane sa tenkovima i rovom tenkovskim koji je bio fascinantan.

Pritom o protivniku govori bez podcjenjivanja. Obranu na tom prostoru opisuje kao uređenu na školski i izuzetno kvalitetan način, toliko dobro da je odolijevala hrvatskim udarima. Ono što je hrvatsko zapovjedništvo gledalo na snimkama i kartama, Kornjača 002 sljedećeg će jutra gledati iz unutrašnjosti upravo tog obrambenog sustava.

U zoru 4. kolovoza 1995. bitka je počela snažnom topničkom pripremom hrvatskih snaga u 5 sati ujutro. Iznad Kornjačinih položaja preletjela su i dva hrvatska MiG-a-21, a oko 6.30 sati on sa svojim T-55 kreće s poligona Cerovac prema Turnju. Njegov je tenk prvi ušao u veliki tenkovski rov.

Nije prošlo puno, a jedna granata pala je u tranšeju i eksplodirala između njegova tenka i transportera (uz tri tenka, u rovu su bila i tri transportera). Kad se razišla prašina, uočio je da je njegovu tenku oštećeno drvo za samoizvlačenje i kutija alata, a transporter je pogodilo nekoliko gelera. Potom pada druga granata:

Pada druga granata, ali ne na dno tranšeje nego na njenu škarpu i tu se visoko aktivira.“

Geler prolazi kroz preostali otvoreni poklopac transportera i smrtno pogađa jednog pripadnika njegove 11. oklopne čete. To je, po Kornjačinu iskazu, bila jedina pogibija u toj oklopnoj četi.

No snažna vatra nije značila i slom obrane. Tomačić tvrdi da je 2. bojna, na pravcu kojim je 110. domobranska pukovnija pokušavala zaobići Turanj preko Zastinje prema Slunjskim brdima, naišla na iznimno snažan otpor jer je to područje neprijatelj zasuo minama. Već prvoga dana do 12 sati ondje je poginulo šest hrvatskih vojnika (Milan Brezac, Nenad Bunčić, Damir Cegur, Boro Kezić, Željko Leskovac i Nenad Milosavljević), a 53 su ranjena. Na Turnju je 1. bojna provodila aktivnu obranu i također imala gubitke – uz jednog poginulog (Željko Čaja) imali su 17 ranjenih, a najveća šteta nanošena im je upravo iz poznatog tenkovskog rova. Tog dana ondje nije ostvaren pomak, ponajviše jer pomaka nije bilo ni na lijevom boku gdje su 104. brigada i 3. bojna 110. pukovnije kod Brođana forsirale Kupu uz dva poginula (Sead Pjanić i Željko Šoštarić).

Prvi dan tako nije donio proboj kojem se hrvatska strana nadala. Tomačić danas otvoreno priznaje kvalitetu protivnika koji mu je stajao nasuprot, a 11. brigadu iz Vojnića, kojoj je pripadao Kornjača 002, opisuje kao „najkvalitetniju brigadu“ na tom prostoru:

Treba im odati priznanje da su obranu uredili na školski i izuzetno kvalitetan način i da su odolijevali svim našim udarima koje smo na tom prostoru imali prema njima.

Poseban problem predstavljali su upravo tenkovi i veliki rov na Šancu. Hrvatska strana po tom je prostoru djelovala snažnim topništvom, a u napade je uključeno i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Ipak, ni to nije bilo dovoljno da se čvor obrane neutralizira.

Djelovali smo po njoj kompletnim topništvom 110. brigade, avione smo dizali, ali nismo njih digli. To je znak da su bili dobro pripremljeni, dobro organizirani i imali moralnu snagu da opstanu u svemu tome.

Josip Tomačić

Ni drugi dan operacije nije donio odluku na Turnju. Koliko je obrana i drugog dana još uvijek bila aktivna pokazuje i iskustvo samog Tomačića. Tog dana pri prelasku Korane preko pontonskog mosta, njegova je skupina bila uočena i po njoj je navođena vatra. Nas je bilo možda pet-šest. Išli smo jedan kraj drugog kao da idemo na svadbu. Osmotrili su nas, prisjeća se. Hrvatska strana i dalje nije uspijevala frontalno slomiti čvor obrane, a pokušaji da ga se obiđe nisu donosili očekivani rezultat. Iako je jutro počelo preletom hrvatskih MiG-ova oni zapravo nisu mogli djelovati po rovu, Tomačić objašnjava zašto:

Taj rov je bio problematičan za HRZ. Imali smo dva aviopreleta, ali avioni tu nisu mogli mnogo napraviti jer je bila prevelika blizina naših i njihovih snaga. Djelovali su više po dubini i više iz psiholoških razloga nego što su mogli ostvariti neki efekt. Osim toga na Šancu gore bila je promatračnica UNPROFOR-a, otkuda je počinjala ta tenkovska tranšeja. To je bilo nezgodno i za topništvo. Topništvo je moralo selektirati ciljeve. Tamo gdje je bio UNPROFOR nije se smjelo djelovati.

Kako se čvor obrane nije uspijevao razbiti izravno, rješenje se sve više tražilo na njegovim bokovima. Upravo će razvoj situacije izvan samog Turnja na kraju odlučiti sudbinu položaja koji hrvatske snage dva dana nisu uspjele probiti. Tomačić to danas objašnjava nogometnom usporedbom:

To vam je ono u nogometu: kada krene prodor i napravi se dobar ubačaj, onda vam lako zabije gol. Tako je i nama bilo.“ Drugim riječima, postalo je još očitije – obrana Turnja držat će se sve dok se hrvatske snage krilima ne probiju i „zabiju gol.

Trećeg dana, 6. kolovoza, na Turnju je međutim zavladala gotovo potpuna tišina. Kornjača 002, koji je prethodna dva dana proveo pod topničkim i zračnim udarima, ističe:

Treći dan Oluje sve se primirilo, utihnulo… Nestvarno mirno na Turnju. Nema pucnjave, nema aviona.

Tomačić objašnjava takav razvoj događaja i kaže da nije bila slučajna:

Mi smo taj dan prepustili da bude mirno i taj mir stvorili prividnim da izvršimo ponovne aktivnosti na tom prostoru.

Hrvatske su snage zatim u popodnevnim satima manjim snagama ponovno pokušavale pronaći mjesto kroz koje bi mogle proći prema Slunjskim brdima. No na srpskoj crti obrane 110. pukovnija ponovno je dočekana.

I tu nam je poginuo Robert Vuković i mislim da su petorica dečki bili ranjeni. Mi smo to zvali tačkanje, da vidimo gdje da provučemo, da uđemo u prostor, jer dobiti taj prostor na Slunjskim brdima znači dobiti bitku.

Josip Tomačić

Dok su hrvatske snage još pokušavale pronaći prolaz, Kornjača 002 nije imao dojam da je obrana pred slomom. Kako se približavala ponoć, na položaj je stigao kurir s porukom zapovjednika 11. brigade SVK Dragana Kovačića. Zbog ometanja veza, objasnio je, zapovijed je morao donijeti osobno: Prenosi nam da u roku od sat vremena počnemo sa izvlačenjem snaga sa Turnja, tj. napuštanjem linije odbrane.

Zapovijed je izazvala nevjericu. Kornjača 002 opisuje kako je kurir svojim govorom i pojavom izazvao sumnju pa je zapovjednik njegove oklopne čete preko radio-veze pokušao provjeriti je li naredba autentična. Veza koja je navodno bila ometana proradila je, a s druge strane javio se upravo Kovačić. Potvrdio je zapovijed: Postupite po naređenju. Jesi li me razumio?!

Nakon toga njegov zapovjednik spustio je slušalicu i u bijesu udario radio-stanicu. U rovovima se već čulo kretanje vojnika koji su počinjali izvlačenje, a Kornjača ističe: S hrvatske strane i dalje nije bilo pucnjave.

Tri tenka iz velike tranšeje dobila su zadaću osiguravati povlačenje pješaštva. Nakon odlaska glavnine njihove su posade trebale na položaju ostati još dva sata. Posljednji je iz tranšeje izašao T-55 broj 20890. Krenuo je prema Babinoj gori, a zatim Utinjskom dolinom prema Vojniću.

Dok je Kornjača napuštao rov koji hrvatske snage prethodna tri dana nisu uspjele frontalno slomiti, hrvatskom zapovjedništvu već su pristizale informacije da se protivničke snage povlače. Tomačić kaže da su im ti obavještajni podaci prezentirani još 6. kolovoza navečer, ali hrvatske snage tijekom noći nisu ulazile na napušteni prostor.

Nismo do svanuća ulazili u prostor. Nismo htjeli ući u rizike. Tek u svitanje 7. kolovoza krenuli smo naprijed i ušli na Šanac na kojem se ubrzo zavijorila hrvatska zastava. Sve je fotografirao Dinko Neskusil koji je imao ono što muške čini muškima.

Josip Tomačić

Nakon što sam saslušao obje strane zaključak je bio jasan – obrana na samom Turnju nije bila vojno slomljena, nego je razvoj događaja na drugim bojištima i pravcima prisilio srpske snage na povlačenje. U najvažnijoj točki ove priče iskazi dvojice ljudi s različitih strana bili su podudarni.

I dok u jutarnjim satima hrvatske snage ulaze na napuštene srpske položaje na Šancu iznad Turnja, Kornjača 002 sa svojim T-55 ulazi u svoj Vojnić u sasvim drukčijem raspoloženju:

„Četvrtog olujnog dana ujutro ulazimo u Vojnić. Potpuno prazan. Nigdje nikog… Čuje se samo kloparanje gusjenica koje lome asfalt.“

Tenk 20890 potom skreće prema ulici u kojoj je živio. Kornjača sjedi na kupoli dok se, kako piše, čuje samo jednolična škripa gusjenica po asfaltu. Zaustavlja se kod vlastite kuće. Vrata su zaključana, kao da se obitelj uskoro namjerava vratiti. Ulazi unutra i među stvarima koje uzima iz napuštenog doma posebno pamti nekoliko naizgled nevažnih predmeta — fascikle sa starim fotografijama kordunaških kuća i križeva, crveni sat i čokoladu „Milka“.

Vrlo brzo tog dana hrvatske snage koje su prošle Turanj nastavljaju prema Vojniću, a s njima i Tomačić. Za njega je pritom bilo posebno važno kako će se njegovi vojnici ponašati na prostoru s kojeg se srpsko stanovništvo povuklo.  Posebno ističe da je među ljudima koji su napredovali bilo više od šest stotina prognanika, ljudi koji su tijekom rata izgubili svoje domove i bližnje:

I ja im se i danas divim da su bili tako suzdržani kako jesu.

Tomačić se prisjeća da je tijekom noćne vožnje od Karlovca prema Vojniću vidio tek jednu zapaljenu zgradu, gostionicu „Kod Dule“, ali kaže da nije utvrđeno tko ju je zapalio. To je jedina zgrada koja je gorjela. Ništa nije gorjelo nigdje, nijedan rafal nije ispaljen, ništa.

Tu noć Kornjača 002 i njegov T-55 dočekali su kod Topuskog, gdje se idućeg dana Hrvatskoj vojsci predao 21. kordunski korpus SVK, u čijem je sastavu bila i njegova 11. brigada. Time je završio i ratni put njegova tenka 20890. No upravo je uz predaju posljednjih tenkova ostala zabilježena epizoda u kojoj se hrvatska i srpska perspektiva prvi put ozbiljno razilaze. Možda se razlog krije i u činjenici da sam za taj završni čin, budući da mu Tomačić nije svjedočio, posegnuo za knjigom Ako padne Petrinja, past će Beograd, koju potpisuje general Ivan Basarac. On je kao zapovjednik Zbornog područja Zagreb ovim riječima opisao predaju posljednjeg tenka:

Kod predaje zadnjeg tenka umalo se odigrao incident. Pri izlasku iz neprijateljskog tenka, četnik koji je vozio tenk počeo ljubiti tenk, milovati ga i na sav glas govoriti: ‘Dobro si nas služio sve ove godine. Pobili smo dosta ustaša!’ Skočila naša vojna policija zarobiti ga, ali to je spriječila vojna policija UNPROFOR-a te ga odvela sa sobom.“

Kornjača 002 tvrdi da se taj zapis odnosi upravo na njega i T-55 broj 20890, ali događaj pamti bitno drukčije.

Kad sam sišao s tenka registarske oznake 20890 i došao blizu kraja cijevi topa rekao sam: ‘DOBAR SI TI MENI BIO!’ Nikakve ustaše i slično nisam spominjao niti bilo koju drugu riječ ili rečenicu izrekao.

Prema njegovoj verziji, incident koji Basarac spominje nije nastao zbog izgovorenih riječi, nego zbog šljemafona koji mu je visio na leđima. Pripadnik hrvatske vojne policije, tvrdi, pokušao mu ga je uzeti uz objašnjenje da pripada opremi tenka. Kornjača ga je skinuo i bacio pod transporter OTM-60 koji je ulazio u prostor za predaju.

Na kraju ove opširne priče treba istaknuti – rat je surova stvarnost u kojoj su na obje strane ljudi i svaki od njih ima svoju perspektivu. Cilj ovog članka nije bio staviti znak jednakosti između te dvije perspektive, već pokazati čovjeka s obje strane – jednog koji je u „Oluji“ doživio poraz i drugog koji je ostvario pobjedu.

S druge strane obojica su 1991. dočekala u Karlovcu. Jedan ga je napustio, drugi je u njemu ostao. Jesu li obojica htjela ostati? Kako su vidjeli i doživjeli tu godinu? To je prostor za neku novu priču – i neku novu perspektivu.

Ovaj članak dio je projekta „Jedna bitka, dva pogleda – hrvatska i srpska perspektiva istog događaja“, objavljenog uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije u sklopu Programa poticanja novinarske izvrsnosti.