Operacija Oluja u kolovozu 1995. bila je kruna hrvatskog ratnog napora koji je trajao pune četiri godine. Njome su oslobođeni okupirana područja sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine. Razumljivo, fokus javnosti iz godine u godinu tijekom obilježavanja akcije je uglavnom na Kninu, no velike stvari su se događale i nešto sjevernije. Povodom obljetnice Oluje razgovarali smo s Matom Modrićem, tada bojnikom i v.d. načelnika stožera 121. domobranske pukovnije.
Gospodine Modriću, krenimo s 3. kolovozom 1995. Gdje se nalazila 121. domobranska pukovnija?
Mi nismo znali da će doći do Oluje jer se sve odvijalo u strogoj tajnosti. Tog 3. kolovoza došao je poziv generala Dečaka da se dođe na koordinaciju u Osijek. Mene je zapovjednik pukovnije Željko Žgela poslao na tu koordinaciju i tada mi je general Dečak rekao da pripremimo jednu bojnu za istočno ratište i to je sve. Naše topništvo je već tog dana dobilo zapovijed i krenuli su na položaj u Bročice kod Jasenovca. Mi smo se još od 1994. intenzivno pripremali za proboj uz Unu prema Bihaću i to smo nekoliko puta radili, bili su treninzi, borbene uzbune, tenkove su dovodili itd. Kada sam došao u Novu Gradišku mi još uvijek nismo znali što će se dogoditi.
Oluja je krenula 4. kolovoza 1995. 121. domobranska pukovnija još uvijek ne djeluje?
Pješaštvo ne, ali već prvog dana naše topništvo intenzivno djeluje po desnoj obali rijeke Save i njihovoj strateškoj dubini te olakšava našoj vojsci koja je prvog dana krenula prema Hrvatskoj Dubici. Ja sam tog dana bio s našim topništvom i u životu nisam vidio takve scene, koliko je to bilo spektakularno. Vratio sam se kasnije tog dana u Novu Gradišku i podnio izvješće Žgeli koji mi je tada rekao da smo dobili zapovijed te da krećemo i mi.
Krenuli ste 5. kolovoza?
Tako je. Krenuli smo taj dan negdje oko 10 sati ujutro. Mi smo bili u zoni odgovornosti Zbornog područja Bjelovar te smo bili uključeni uz 125. i 52. domobransku pukovniju. Kada smo se spojili, to je bila kolona od nekoliko kilometara. Zadaća je bila prijeći rijeku Savu kod Drenovog Boka uz sudjelovanje s drugim postrojbama. Iza 2 sata počeli smo prelaziti preko pontonskog mosta, a prije nas su već prije dijelovi drugih postrojba prešli čamcima te su došli u kontakt sa Srbima. Po noći smo mi došli u Hrvatsku Dubicu koja je prethodno oslobođena te je pao dogovor da ujutro u 6 sati krećemo dalje.
Kako je započeo za vas taj 6. kolovoz?
Prije nego što smo krenuli, cijelu noć smo osluškivali kako se auta kreću i prelaze na bosansku stranu. Oni su već tada bježali. Mi smo u prve borbene kontakte krenuli iz sela Baćin. Prvo je išlo zapovjedno izviđanje skupa s Darkom Radićem i izviđačima, a kasnije krećemo u napad. Imali smo dva pravca napada, jedan je vodio Radić, a drugi Josip Grladinović. Dolazimo u selo Slabinja i dolazimo u situaciju gdje je iznad nas jedna kosina te je bila bojazan da ćemo biti u jako gadnoj situaciji ako se ispostavi da su oni gore na toj kosini. Hvala Bogu, nikoga nije bilo. Tu se naša dva pravca spojila i saznali smo da se ispred nas 3 protivnička tenka povlače. Tu smo se malo odmorili iako moram naglasiti da nisam dopuštao da odmor previše traje kako ne bi mliječna kiselina ušla u noge, a vrućine su bile velike. Nakon odmora smo dalje vrlo lagano išli te smo došli pred Šuplji kamen.
Što se dogodilo kod Šupljeg kamena?
Riješili smo Rosulje i zaselak Čaire. Ono što je zanimljivo je da je u jednom momentu netko krenuo pucati po nama u Čairama. Nije nam bilo jasno jer su ovi nakon okršaja pobjegli. Mi zovemo na vezu Grladinovića kad on kaže da čisti Čaire. Odmah je uslijedila reakcija: „Ma nemoj čistit’, mi smo ispred tebe“. Tako da rat nekad nosi i ovakve šaljive trenutke koji u tom trenutku i nisu baš smiješni, ali nakon ovoliko godina postanu smiješni. Moram spomenuti da je tu bilo smetlište gdje su se nalazili bojni otrovi. Jedna naša desetina je tu prošla te su od posljedica dosta kasnije umrla naša tri vojnika. Kasnije su neki srpski oficiri priznali da su koristili bojne otrove na tom području. Nakon odrađene zadaće na tom području, dobivamo zapovijed da stanemo. Rekli su nam da smo izvršili borbenu zadaću ZP Bjelovara i da je to to. Mi nismo imali informacije što se događa na području ZP Zagreb, što se događa s Petrinjom, mi smo imali samo svoje zapovijedi.
Tu ipak nije bio kraj vaše borbene zadaće.
Nije. Tu je bio Ivan Matoković, časnik za vezu između zbornih područja te smo nakon dva sata čekanja dobili zapovijed da krenemo prema Kostajnici. Pred gradom neugodna situacija. Jedan srpski avion je nadlijetao u niskom letu iznad nas, mi smo polijegali u kanal, a on je raketirao nešto u gradu. Mislili smo da udara po našima, no kasnije se ispostavilo da je raketirao njihovu policijsku postaju kako bi uništio tamošnju dokumentaciju. Na njihovu žalost, mi smo dobar dio dokumentacije izvukli. Na ulazu u grad dolazimo do groblja sv. Ane gdje se nalaze danski UNPROFOR-ci. Čak su tu bili i neki njihovi koji su se predavali. Rekoše nam Danci da tu četnika nema i mi smo krenuli polako ulaziti u grad jer još uvijek nismo sigurni je li grad prazan ili ne.
Kako je proteklo oslobađanje Hrvatske Kostajnice?
Ima mali milijun anegdota, ali evo samo ću neku ispričati. Ulazim s izviđačima u grad i na jednoj krivi skužimo njihov tenk. I tu sam rekao svojima da se jednostavno okrenu i prave „grbavi“. Sreća je ta da u tom trenutku nismo imali kape na glavama. Nakon kratkog vremena tenk odlazi preko mosta u Bosnu. Kasnije shvaćamo da je „to to“ i da je grad naš te sjedamo u jedan kafić kad zove netko na telefon. Jedan naš vojnik se javi, a s druge strane srpski vojnik s druge strane Une, dakle iz Bosne, pita hoćemo li ih napadati.
Nakon nekog vremena „uzbuna“, na izlazu iz grada naši izviđači su ušli u okršaj s njihovom kolonom koja je bježala i počela pucati po nama. Tu smo brzo pritekli u pomoć našima i brzo stali te ih nakon nekog vremena pustili. U toj koloni smo susreli jednu baku koja je bila Hrvatica i ostala je živjeti na okupiranom području, a imala je dva sina u našoj vojsci. Srbi su je usputno pokupili sa sobom i „tjerali“ je na povlačenje s njima. Nakon toga, vraćamo se u sam grad i dobivam poziv od generala Džanka koji nas upozorava da je krenula njihova kolona tenkova iz Prijedora te da će jedan dio pokušati prijeći kod Kostajnice, a drugi kod Dvora na Uni. Mi smo imali samo tri tenka od Gromova te smo osigurali most, ali do okršaja nikad nije došlo jer su stali pred mostom, ponajviše zato što oni nisu bili u mogućnosti razviti tenkove u borbi.
121. domobranska pukovnija nastavlja i nakon Hrvatske Kostajnice.
Mi smo se 7. kolovoza vratili u Hrvatsku Dubicu, ali nas onda opet vraćaju natrag i šalju nas prema Dvoru na Uni. Iako je operacija Oluja službeno bila gotova, mi nastavljamo djelovanje na Banovini te surađujemo sa Slobodanom Praljkom i Vinkom Štefanekom. Osim sudjelovanja u oslobađanju Dvora na Uni, sudjelovali smo i u oslobađanju vojne baze Čerkezovac. S 10. kolovozom naša zadaća je završena. U samom djelovanju nismo imali mrtvih, imali smo 2 ranjena, ali smo imali 2 poginula na našem domicilnom području jer je njihovo zrakoplovstvo bombardiralo selo Mačkovac. Kasnije je od posljedica bojnih otrova umrlo 3 naša branitelja.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta „ŠTO TE NE UBIJE, TO TE OJAČA – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS“, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistrirao sam povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – smjer istraživački, modul srednji vijek. Iako se aktivno bavim srednjim vijekom, moja prva ljubav je hrvatska povijest 20. stoljeća te sam kroz portal Domovinskirat.hr dobio priliku vratiti se toj ljubavi i pisati o herojskim bitkama iz Domovinskog rata i herojima koji su taj rat iznijeli. Također, urednik sam YouTube kanala “Hajdučka štorija” koji se bavi aktualnostima oko Hajduka iz Splita.