Damir Banić odrastao je u Splitu, gdje je nakon završetka srednje škole upisao fakultet međutim u rujnu 1990. umjesto u studentskim klupama završio je na odsluženju vojnog roka u JNA. U to vrijeme bila je to uobičajena praksa – nakon upisa studija slijedila je vojska, a tek potom povratak na fakultet. JNA je služio na najvećem vojnom aerodromu bivše Jugoslavije – Batajnici kraj Beograda. Ondje je služio u helikopterskoj eskadrili kao specijalist za avioinstrumente.
Tamo se našao u trenutku kada u Hrvatskoj počinje rat u koji se uključuje, kao agresor, i JNA. Srećom u rujnu 1991. uz pomoć oca vratio se u Hrvatsku. Po dolasku u Split odmah se prijavio u hrvatske oružane snage, smatrajući da je mornarica najbliža njegovoj dotadašnjoj vojnoj specijalizaciji. No zbog nedostatka opreme ondje je stavljen na čekanje. Nekoliko dana kasnije, slučajnim susretom s prijateljem u maskirnoj uniformi, priključio se postrojbi HOS-a te je odmah upućen u kamp za obuku u Tugare.
Zbog prethodnog vojnog iskustva dodijeljena mu je uloga instruktora, gdje je vodio obuku fizičke spremnosti i tehničko-taktičku obuku pripadnika postrojbe. Vod kojim je zapovijedao te 1991. sudjelovao je u obrani Dubrovnika. Po povratku u Split, u vojarni na Dračevcu, dočekalo ih je slavlje zbog međunarodnog priznanja Hrvatske, za koje na terenu dotad nisu znali. Nakon toga dio pripadnika HOS-a prešao je u 4. gardijsku brigadu, dok je Banić s preostalim dijelom postrojbe upućen u Zemunik Donji, gdje su osam mjeseci bez smjene držali položaje. Tijekom tog razdoblja dvaput je ranjen – prvi put u ruku, a drugi put kada je u noćnoj patroli naletio na minu. tijekom noćne patrole. Bilo je to 28. srpnja 1992. kada je zajedno s dvojicom suboraca krenuo prema položaju na kojem su trebali izvršiti zadatak. U jednom trenutku prešli su preko potezne mine, na što ga je suborac i upozorio. Iako su minu uspjeli prijeći bez detonacije, već u sljedećem koraku aktivirana je druga mina, tzv. „pašteta“, ukopana u tlo.
Eksplozija me bacila u zrak. U tom trenutku nisam znao što se dogodilo – je li riječ o miniranju, neprijateljskom napadu ili tromblonskoj granati. Vidio sam samo snažan bljesak. U tih nekoliko sekundi, koliko je sve stvarno trajalo, imao sam osjećaj kao da mi je kroz glavu prošao cijeli dotadašnji život, od djetinjstva do tog trenutka. To stanje svijesti teško je opisati, ali ostalo mi je duboko urezano u pamćenje. Nakon detonacije ustao sam i pokušao trčati prema sigurnijem položaju. U trku mi je ispala puška, nisam se ni pokušao vratiti po nju. Vrlo brzo shvatio sam da se ne mogu osloniti na lijevu nogu. Zalegli smo u obližnji jarak, a s protivničke strane ubrzo je započela pucnjava – detonacija je očito odala naš položaj. Metci su fijukali iznad nas, ali nas nisu pogodili. Tada sam pogledao prema nozi i vidio da mi lijevo stopalo uopće ne postoji – bilo je potpuno razneseno.
U tim trenucima zatvorio je oči, s nadom da je riječ o ružnom snu iz kojeg će se probuditi. No buđenja nije bilo – ozljeda je bila stvarna. Posljedice ranjavanja bile su teške te je uslijedila amputacija lijeve noge do potkoljenice. Nakon šest mjeseci rehabilitacije vratio se u ratnu zonu, no više ne na prvu crtu bojišta. Uoči Operacije Maslenica, na poziv zapovjednika IX. bojne HOS-a Marka Skeje, otišao je s postrojbom u Škabrnju.
Svakodnevno je tijekom 43 dana sudjelovao u logističkoj opskrbi tog herojskog sela, prevozeći oružje i potrepštine na relaciji Sukošan – Škabrnja. Nakon operacije „Maslenica“ i odlaska iz Škabrnje odlučio je nastaviti započeto i počeo studirati ekonomiju. U međuvremenu se oženio, a zatim i dobio kćer pa je studij opet pao u drugi plan.
Moja tadašnja supruga je studirala i onda smo se dogovorili da ću sad malo odustat, a neka ona pohvata to svoje. Onda sam se počeo baviti ronjenjem. Prošao sam tečaj za ronjenje, s autonomnom ronilačkom opremom, što mi je na neki način pokazalo da sam sposoban. Sudionik sam različitih ekoloških akcija pa čak i raznih natjecanja. To ronjenje mi je dalo puno motiva za daljnji život. Da sam imao ambicije mogao sam postati i profesionalac, ali eto nisam.
Napokon 2010. Damir je završio fakultet i zatvorio poglavlje otvoreno 20 godina ranije.
Taman kad sam već pomislio – gotovo je, toliko je vremena prošlo, neću ja to moći – pojavio se sportski menadžment u Splitu na veleučilištu Aspira. Tadašnji tajnik kluba sjedeće odbojke za koji sam igrao mi je dao ideju odnosno pitao – Hoćeš li studirat? Upisao sam i u tri godine u jednom dahu završio za sportskog menadžera i nakon toga sam nastavio studij na Ekonomskom fakultetu u Splitu još dvije godine za specijalista projektnog menadžmenta. To je ekvivalent magisterija.
Dobar dio života bavio se tajlandskim boksom, a danas Damir nastupa za Odbojkaški klub invalida Split. S paraodbojkom obišao je čitavu Hrvatsku i šire, a da joj je zaista posvećen govore i brojna priznanja. Tako je na prestižnom turniru Mediteran 2021. pobrao nagradu za najboljeg igrača. Tom prilikom rekao je:
Ugodno sam iznenađen, iako, znate, svaki se igrač tome nada, priznao ili ne. Lijepo je biti ponosan, moje kolege sportaši su me učinili takvim i ja im zahvaljujem. Trud i zalaganje se uvijek isplate, uz malo sportske sreće.
Ako ste mislili da su to sve Damirove strane prevarili ste se. Njegovo selo Gardun kraj Trilja veže ga snažnim korijenima, a oni sežu u daleku daleku povijest. Kao predsjednik ekološko-kulturne udruge Gaius Liberius Damir čuva bogatu baštinu tog kraja. Upravo se ondje prije gotovo dvije tisuće godina nalazio rimski vojni logor Tilurij, po kojem je Trilj i dobio ime, a prije Rimljana to je bilo područje ilirskog naselja Ardube.. S tog je područja potekao niz vrijednih artefakata koji se danas čuvaju u fundusima Arheološkog muzeja u Splitu i Muzeja triljskog kraja. Jedan od najzanimljivijih nalazi se u Sinju, na pročelju jedne kuće – riječ je o rimskoj nadgrobnoj steli s prikazom dječaka koji u ruci drži loptu s ucrtanim heksagonima, nalik današnjoj nogometnoj lopti. Taj je spomenik 1969. godine proučavala i komisija FIFA-e, koja ga je objavila u svom biltenu kao dokaz da se igra nalik nogometu igrala još u rimsko doba.
Kroz rad udruge Gaius Liberius, Banić i njegovi suradnici nastoje tu baštinu približiti javnosti i oživjeti lokalni kraj. Posebno su posvećeni očuvanju i promicanju tradicijskog građenja suhozida, u čemu su postigli zapažene rezultate na državnoj razini. Udruga je sudjelovala na sedam državnih prvenstava u gradnji suhozida, od čega je na šest nastupa osvojila dvije titule prvaka i dvije titule viceprvaka, a jednom je bila i domaćin natjecanja na Gardunu.
Njihov rad prepoznale su i institucije – Ministarstvo kulture poduprlo je udrugu u edukaciji drugih, a UNESCO je dodijelio povelju za doprinos zaštiti nematerijalne kulturne baštine, nakon što je građenje suhozida uvršteno na popis zaštićene svjetske baštine. Kroz sve to, Banić i dalje nastoji animirati mlade i povezati povijest, kulturu i zajednicu, gradeći – doslovno i simbolično – trajne strukture na temeljima prošlosti.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.