Herojskih priča o obrani Vukovara ima stotine. Svaka od njih po nečemu je posebna, pa tako i ona Božidara Gregića koji je kao mladić otišao iz rodnih Gorjana kraj Đakova u najveću bitku Domovinskog rata. Nije on bio jedini iz Đakovštine, bilo ih je 46 koji su 26. rujna 1991. ušli u autobus i pošli u nepoznato spremni položiti život za Hrvatsku. Božidar nam pojašnjava kako se on našao u tom autobusu.
Moj pokojni kum Zdravko Bosić radio je kao konobar u jednom kafiću u Đakovu. Nas dvojica smo praktički provodili po 24 sata zajedno. Kad god bih imao slobodno od seoskih straža i svega ostalog, odlazio bih u grad, k njemu u kafić. Jednog dana mi kaže da su na radiju objavili poziv za dragovoljce — traži se pomoć za Vukovar. Kroz naš razgovor, onako spontano, došli smo do odluke da se prijavimo. Ja sam tada imao 20 godina, on je bio dvije godine stariji. Nismo puno vagali. Otišli smo i prijavili se, a ubrzo je došao taj 26. rujna kada smo oko podneva iz centra Đakova krenuli prema Vukovaru.
Među onima koji su se okupili susreo je svog brata i šogora. Opremljeni gotovo da nisu bili, tako je u trapericama i košulji Božidar stigao do Vukovara kukuruznim putem. U Vukovaru skupinu od 46 dragovoljaca razvoze po raznim dijelovima obrane grada. Božidar je završio na Budžaku. Radi se o malom prostoru omeđenom Borovim naseljem na koje se naslanja na sjeveru te naseljem Lužac s južne strane. Budžak je bio napadan iz pravca Đergajske šume te Bršadina iz kojeg je početkom desetog mjeseca pokrenut snažan tenkovski napad.
Vidio sam tenk i odmah javio Flisku da nam ide prema punktu. Mi tamo nismo imali ništa od protuoklopnog oružja, a nitko od nas nije bio ni posebno obučen za rukovanje takvim sredstvima. Flisko je bio u zapovjedništvu, u Mjesnoj zajednici. On je to odmah dojavio dalje i ubrzo je stigao Zdenko Horvat s „osom“. Negdje kod Brkine gostione, ili neposredno prije nje, uspio je pogoditi taj prvi tenk. Za njim je došao drugi, koji je pokušao izvući pogođeni tenk. Tada se našao jedan naš dečko iz Đakova, Antun Zgrebec, i pogodio i taj drugi tenk. Nakon toga su krenuli još žešće. Taj dio su doslovno sravnili sa zemljom koliko su pucali. To je bilo nevjerojatno — količina paljbe, razaranja, nešto nenormalno, a linije razgraničenja nije bilo.
Količina topničkih projektila koja je padala na obrambene položaje hrvatskih snaga bila je pogibeljna za mnoge branitelje Budžaka, pa umalo i samog Božidara. Prvi susret s granatom na sreću nije bio tako opasan.
Bila je jedna situacija kad je granata pala u dvorište u kojem smo se nalazili. Pala je na možda četiri ili pet metara od nas. U dvorištu je bila bašča i granata je završila tamo. Ostao je viriti samo onaj rep. Nije eksplodirala. Tek kasnije čovjek postane svjestan što to znači. Da je eksplodirala na toj udaljenosti, vjerojatno nitko od nas ne bi ostao živ.
Puno opasnije bilo je 16. listopada kada je Božidar teško ranjen. Evo kako se sjeća tog dana.
Taj dan je ujutro počeo minobacački napad. Granate su padale gotovo svake sekunde. U jednom trenutku Darko Levanić i ja bili smo u jednom dvorištu, vani, i usred tog kaosa stajali smo i razgovarali. Iz džepa je izvadio novčanik, otvorio ga i pokazao mi fotografiju. Na slici je bio on sa svojom kćerkicom. Pričao mi je kako je kod kuće taman počeo krečiti stan iznutra i kako će, kad se vrati, to završiti. Govorio je o povratku, o kući, o običnim stvarima — kao da je to najnormalniji razgovor na svijetu, a oko nas je padala minobacačka vatra.
U jednom trenutku, već u popodnevnim satima, od granate je teško ranjen Božidarov suborac Goran koji je na Budžak stigao s Mitnice kao ispomoć. Božidar ni trena nije razmišljao priskočiti mu u pomoć ili ne.
Krećem prema njemu da ga izvučem. Bio je snažan, stasit momak. Pokušavam ga vući sam, ali ne ide. Zovem druge da mi pomognu, da ga maknemo unutra, na zaklon, da još jedna granata ne padne i ne dovrši ga. U isto vrijeme Flisko zove pokojnog Zlatka Vitića koji dolazi s Renaultom 4 da Gorana prevezemo u bolnicu. Granate doslovno sipaju. Odlučujemo ga ubaciti straga, kroz zadnja vrata. Vitić otvara gepek, i u trenutku kad smo Gorana stavili unutra, granata pada točno između nas.
Eksplozija je Božidara odbacila na drugu stranu ceste. Nakon nekog vremena bez svijesti počeo je dolaziti k sebi i pokušao se ustati.
Ne znam je li to trajalo sekundu, dvije ili pola minute. U jednom trenutku sam na koljenima, pokušavam ustati — i ponovno padam. Shvaćam da sam bos. Nema više „zengica“ na nogama. Pogledam lijevu nogu — katastrofa. Ali ne obraćam previše pažnje dok ne osjetim kako mi nešto curi niz lice. Povučem rukom — krv. Majica koju sam imao na sebi bila je rasparana, kao da je prošla kroz bodljikavu žicu. U svemu tome Zlatko Vitić ostaje čitav. Njega, hvala Bogu, ništa nije pogodilo i sve nas je potrpao u taj Renault 4 i odvezao u bolnicu.
U bolnici je Božidar saznao da je granata bila kobna za Darka Levanića s kojim je to jutro pričao o obitelji, planovima, budućnosti…
U tom trenutku mi je kroz glavu prošla samo jedna misao — zašto Bog nije uzeo mene, koji nemam nikoga, nego njega, čovjeka koji ima dvoje male djece? Dvije male, slatke curice tada su ga čekale kod kuće. Možda je i simbolično to što nitko od nas ostalih petorice koji smo preživjeli nije bio oženjen niti je imao djecu. Samo on. To su misli koje ti prođu kroz glavu u sekundi, a ostanu s tobom cijeli život.
Par dana kasnije Božidar je konvojem Liječnika bez granica izvučen iz Vukovara te mu je tako spašen život. Nakon oporavka nastavio je svoj ratni put i 1992. završio u Bosanskoj Posavini. Bio mu je to posljednji teren. Odlučio je napustiti vojsku i zasnovati obitelj sa svojom djevojkom Slavicom. I dok su neki nastavili nositi oružje, on je odlučio nositi odgovornost za obitelj. Možda je upravo to bila njegova najvažnija pobjeda.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.