Stijepo Savinović kao mladi kuhar otisnuo se iz rodne Župe Dubrovačke u svijet da bi se prije rata vratio i stvorio jednu od najpoznatijih dubrovačkih gastronomskih priča 80-ih. Imao je i pogon za proizvodnju deterdženta, a svi poduzetnički pothvati stali su s 1991. kada je zatvorio firmu i otišao na prvu crtu obrane svoje Župe Dubrovačke te je bio među posljednjima koji su se iz nje povukli 24. listopada 1991. godine.
Prije rata u Stijepov restoran često je zalazio i Koča Popović, nekadašnji potpredsjednik Jugoslavije. S vremenom su se sprijateljili, a kada je 1992. Stijepo bio u progonstvu sa suprugom i petero djece Koča mu je htio pokloniti kuću koju je imao u Dubrovniku što je Stijepo odbio gledajući na to kao nemoralan čin – Kako ću ja od jednog Srbina uzeti kuću, a ratujem protiv Srba. Ipak uspomena na prijateljstvo nije izblijedila, a Stijepo još pamti njihove razgovore koji su često imali politički predznak:
Govorio mi je Koča da će se Jugoslavija raspasti i da će ju razbiti Slobodan Milošević. Ja sam mu vjerovao, ali nisam mislio da će biti tako krvavo već da ćemo se razići kao Čehoslovačka. Kada je već počeo rat u Hrvatskoj opet sam mislio – neće na Dubrovnik. U njemu nema vojske i nemaju zašto, ali eto bio sam u krivu.
Kada je 1. listopada 1991. počeo opći napad na Dubrovnik pale su i prve granate na Župu Dubrovačku. Taj dan zauvijek je promijenio i Stijepov život.
Zatvorio sam firmu, raspustio sve i otišao sam kod Iva Breškovića (op. a. časnik za vezu u Kriznom štabu dragovoljačkih odreda Župe Dubrovačke) i tražio ga da mi da pušku da se idem boriti. Rekao mi je – “Stijepo, ti ne ideš, ti imaš petero djece.”, a ja sam mu na to samo rekao “Baš zato što imam petero djece ja i idem. Daj mi pušku.” Bilo je malo drž-nedaj, ali na kraju su vidjeli da sam uporan i ne odustajem pa su mi dali su pušku.
Najviše ga boli što su mnogi ljudi bacali puške i bježali. S onima koji nisu Stijepo je formirao skupinu od desetak dragovoljaca koja se praktički do kraja rata nije razdvajala.
Mi smo svi bili prijatelji i rođaci, nas desetak. Pazili smo jedni na druge. Najteži dani za Župu počeli su kada je JNA zauzela Plat. Postali smo tada nekakav interventni vod kojeg je Krizni štab, koji se nalazio u Čibači, po potrebi slao gdje je trebalo popuniti rupe.
Njegova žena i djeca sklonili su se u hotel Orlando u priobalnom naselju Župe Dubrovačke Srebreno. Jednom prilikom pojavila se lažna vijest koja je Stijepa prestravila.
Čuli smo da je JNA izvršila desant na Srebrno i ušla u hotel Orlando. Preznojio sam se, uzeo pušku i krenuo dolje pa šta bude, kom obojci, kom opanci. Hvala Bogu to su bile samo priče, a nakon toga prebacili smo ih iz Župe u Vilu Dubrovnik.
Jednom prilikom na punkt hrvatskih snaga na kojem je bio Stijepo “naletjeli su” vojnici JNA u dvije kampanjole.
Oni su slali svoju vojsku na rizik da vide gdje smo mi, a mi smo bili u kućama na Popolici i kada smo ih uočili dozivali smo ih da se predaju. Stigao nam je odgovor “Kome bre da se predamo!?” i tada je nastao fajt. Dvojicu oficira smo zarobili, a jedan od njih me pitao “Đe su ustaše?? Čuli smo da ovdje ima dvije iljade ustaša.” Ma kakve ustaše… Odgovorio sam mu “Da je nas dvije tisuće vi bi sad bili u Bugarskoj.” Iznenadio se da je nas ustvari šačica i samo nam je rekao: “Deco, bežite jer ne znate što dolazi na vas od onamo.” Nojko Marinović naredio je da mu ne fali dlaka s glave i ja sam ga odvezao u Dubrovnik bez ikakvog maltretiranja. Mnogi su s nerazumijevanjem gledali na to, ali kasnije smo saznali da smo za tu dvojicu dobili četrdesetak naših logoraša iz Morinja i to onda dobiva sasvim drugi kontekst.
S vremenom, Stijepu i njegovim suborcima postalo je jasno da je kraj neizbježan. Srpsko-crnogorske snage bile su superiornije u ljudstvu i tehnici te su držale dominantne visove iznad Župe. Uspomena na 24. listopada kada se morao povući sa svojeg ognjišta još je bolna za Stijepa Savinovića.
Iza sebe ostavio sam sve, cijeli vozni park, primjerice i punu bursu zlata kojeg smo skupljali čitav život. Bila je strka, panika, žena je rekla da donesem u grad neku odjeću za djecu, potrpao sam to u vrećicu i na pola puta do Dubrovnika se sjetio da mi je ostala bursa. Pomislio sam kako ću je pokupiti drugi put kad dođem kući. Međutim to je bio zadnji put da sam bio doma. Stigao je 24. listopada i Župa je okupirana. Da nas je još sto bilo u Župi nikada Župa ne bi pala. Nama je javljeno da pođemo na Kupare vidit što se događa. Kada smo stigli na magistralu uočili smo zastavu na brdu kod crkvice Svetog Petra. Prvo smo mislili da je naša zastava, a onda kada smo malo bolje pogledali shvatili smo da su oni. Zapucali smo, ali nije to imalo nekog efekta. Poslao sam Draga Papu da ode u Krizni štab i javi im što se dogodilo. Kada se vratio nakon par sati, provlačeći se pod granatama, rekao mi da ondje više nikog. Shvatio sam da smo u frci i odlučio da se povučemo. Najprije smo se popeli na brdo Trapit da vidimo ako smo okruženi da skočimo u more i da plivamo. prema Dubrovniku. Krenuli smo ipak na Dubac i shvatili da su naši još tamo. Stajali smo ondje još dobrih par ura kada je iz grada stigla zapovijed da se povučemo in a dva mjesta da se digne magistrala u zrak.
Stijepo i suborci premoreni i preplavljeni najtežim emocijama okrenuli su leđa svojim domovima i krenuli u progonstvo koje je trajalo do proljeća iduće godine. Na tom putu doživjeli su niz bitaka među kojima je najteža bila ona 12. studenog kada su branili utvrdu Strinčjera na platou Srđa. O svemu tome Stijepo je progovorio u 91. epizodi podcasta Gdje si bio ’91? koja premijerno izlazi 28. listopada na YouTube kanalu Domovinski rat – Borna Marinić.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.