U Gračanima podno Zagrebačke gore nalazi se dom obitelji Filipi gdje me dočekuju Mario i Ana. Brižna domaćica priprema ručak, a Mario i ja sjedamo u njegovu radnu sobu, za računalo… Zanimaju me fotografije i snimke koje je napravio za vrijeme Domovinskog rata. Neke su poprilično poznate poput one na kojoj Gavran, Gotovina i suborci izvlače poginulog „Tigra“ Božidara Glodića, a neke vidim prvi put i oduševljen sam.
Važnost fotografije u ratu bila je višestruka, a Mario je već tada bio svjestan da će nakon rata ona još više rasti pa je napravio više stotina fotografija i to u vrlo kratkom periodu – od kraja srpnja do listopada 1991. kada je u proboju za Vukovar teško ranjen. Ustvari granata ga je raznijela, ostao je bez noge i ruke i jedva je preživio. Tako mu se s 41. godinom život okrenuo za 180 stupnjeva, no krenimo od početka…
Mario je rođeni Zagrepčanin i odiše duhom purgerštine, one stare, pomalo izgubljene. Ipak korijeni, koje njegova obitelj vuče iz Dalmacije, očito su kod mladog Marija potaknuli snove o pomorstvu kao njegovoj budućnosti. Međutim sve se mijenja za vrijeme gimanzijskih dana. Tada Mario otkriva veslanje i počinje se strastveno baviti istim. Na stranicama njegovog, veslačkog kluba Mladost i danas stoji podatak kako je pod trenerom Nikolom Čorakom zajedno s Juricom Rakamarićem 1968. postao u Amsterdamu prvak svijeta za juniore u dvojcu sa kormilarom. Na istim stranicama opisan je na idući način:
Izuzetnih psihofizičkih sposobnosti, upornošću koja katkad i iritira, ali češće zadivljuje. Na primjer, trosatni trening je gotov, ali čamac još “ne ide” – idemo opet na vodu; u tri pokušaja na testiranju ne uspijeva podići posljednji – najteži uteg – pokušava i dalje, iako zna da više nema eksplozivnosti i da, teoretski, ne može dići teži uteg – pokušava i dalje, bez odmora, i protiv teorije uspijeva!
Bio je to očito početak Marijeve borbe „protiv teorije“ koji traje do danas, a kulminirao je u Domovinskom ratu. O njegovom bogatom ratnom putu najbolje govore fotografije i snimke koje je neumorno bilježio, nerijetko iza prve crte izlažući se raznim opasnostima – od Baranje preko Osijeka i Vukovara do Nove Gradiške. Zadnje fotografije u ratu snimio je u Nuštru između Vukovara i Vinkovaca. Ondje je početkom listopada ’91. JNA doslovno slomljena što se i vidi iz njegovih fotografija. Tjedan dana kasnije, 13. listopada, hrvatske snage kreću u protunapad prema Marincima odnosno pokušaj proboja prema Vukovaru. Mario ide rame uz rame s prekaljenim ratnicima. Zapovjednik ATJ Lučko, Slavko Butorac, prisjeća se tog najtežeg trenutka kada je izgubio trojicu specijalaca. Filipija su uspjeli spasiti.
Sjećam se dobro toga. U šatorskom krilu nose ga specijalci iz Slavonskog Broda, Šimini anđeli pakla. Odbilo mu je lijevu ruku i ranilo desnu nogu. On jauče, ruka mu visi na dvije žilice i kako ga oni nose ta ruka stalno opada. Uzeo sam nož i reko idem je odrezati no moj kolega Mihaljčuk odgovara me od tog nauma misleći da će mu je možda spasiti kirurzi. Uzeo sam Filipijevu kameru, dao je Franji Drlji, a on pak Brkiću i poslije toga se kameri gubi trag. Poslije 15-ak godina slučajno sam sreo Filipija i vidio sam koliko bi mu značilo da je dobio natrag svoju, doduše smrskanu, kameru.
Ostao je Mario tog kobnog dana bez ruke, noge, kamere… Ali ne bez života. On to tumači Božjim čudom i vjera mu je puno pomogla da se oporavi i fizički i duhovno. Kao otac dvoje djece i suprug prekrasne Ane Mario je već bio ostvaren čovjek, no nakon dugotrajnog oporavka kao da je dodao gas. Počeo se bavitihumanitarnim radom, vratio se sportu, a osobito su zapaženi njegovi plivački podvizi. Nije na tome stao. Napisao je dvije knjige, jednu o svojem ratnom putu Na istočnom pragu domovine (Slavonija 1991.) i jednu o Nikoli Tesli Nikola Tesla ispod paučine. Uz sve to objavio je i knjigu svojih pjesama koje je cijeli život pisao, a autor je i monodrame “Kako glumiti normalnog čovjeka”. Marijevoj svestranosti ni tu nije kraj – bavi se pjevanjem, aktivan je u zboru Hrvatske pravoslavne crkve. I uz sve te obaveze, stigne i putovati. Omiljeno odredište – svetište u Lurdu. Kada ne putuje, doma je u Gračanima ili u oazi mira kraj Velike Gorice u kojoj uzgaja povrće i voće. Sve u svemu Mario Filipi pravi je primjer 100%-tnog ratnog vojnog invalida I. skupine koji se naučio nositi s posljedicama rata.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.