Krajem listopada 1991. godine Hrvatska vojska uspjela je preuzeti inicijativu u zapadnoj Slavoniji te operacijom Orkan-91 osloboditi dobar dio zapadne Slavonije. U sklopu te akcije djelovala je i 121. brigada HV-a koja je, na temelju zapovijedi Operativne grupe Posavina, od 18. prosinca bila u napadnom djelovanju sa zadaćom oslobađanja sela Mašićka Šagovina, Gornja Trnava i Širinci. Oslobađanje Mašićke Šagovine izvršeno je 19. prosinca, a tako brzo izvršavanje zadaće bilo je rezultat opširnih priprema za napad i prije nego što je došla sama zapovijed. Valja napomenuti kako su u Mašićkoj Šagovini bili prisutni i pripadnici Šešeljevih Belih orlova. Nakon izvršenog zadatka, mogli su započeti planovi za napad na Širince koji su konačno oslobođeni 3. siječnja 1992. Povodom te obljetnice, razgovarali smo s brigadirom Josipom Mikšićem, ratnim zapovjednikom 121. brigade i ujedno svih snaga na novogradiškom bojištu.
Gospodine Mikšić, zahvaljujemo Vam se što ste se odazvali na naš poziv da porazgovaramo povodom obljetnice oslobađanja Širinaca. Prije svega, ukratko se vratimo na sam početak. Kada ste dospjeli na novogradiško bojište i kakvo ste stanje zatekli?
“Uvijek u nekom tekstu kada se piše, ne može se sve opisati. Opišeš jednu stvar, a drugu možda zaboraviš. Zato ću pokušati biti detaljan što je više moguće. Ja sam bio u bivšoj JNA i kada sam vidio da to ne ide kako treba te da sam se ja zapravo trebao okrenuti protiv svog naroda, ja to ni u snu nisam mogao. Ja sam Hrvat, ali i drugi su narodi bili u JNA prije rata. Kada je sve počelo, ja sam bio u Mariboru pa sam dobio prekomandu u Ljubljanu i onda sam tu napustio JNA te otišao u Zagreb. Za mene su pisali s druge strane da sam dezerter, ali nisam. JNA je izgubila svoju bit postojanja i ne smatram se dezerterom jer sam podnio pismeni zahtjev za izlazak iz takve vojske, a to nije dezerterstvo, već legalno napuštanje. U Zagrebu sam dobio zadaću formiranja 121. brigade s jednom zadaćom: Učinite sve što možete kako biste obranili Novu Gradišku i novogradiški kraj. Dana 28. rujna 1991. sam službeno imenovan zapovjednikom 121. brigade te smo odmah počeli s ustrojem brigade, a prije svega mi je bilo bitno odvojiti vojne zadaće od civilnih što do tada nije bio slučaj. Početak je bio izuzetno težak, a sve je kulminiralo općim neprijateljskim napadom 6. listopada kada je neprijatelj došao do samog ulaza u selo Kovačevac te je tada bio najbliži ulazu u grad, a također je pod velikim udarom bilo i strateški važno selo Gorice. Ta noć između 6. i 7. listopada je bila kritična i tada sam čitavu noć ostao na prvoj crti s vojnicima prema selu Mašić pokušavajući ih ohrabriti i pomagajući im u utvrđivanju položaja. Zbog novonastale situacije sam 7. listopada donio Odluku o odsudnoj obrani te se može reći da je nakon tog dana i naše odsudne obrane situacija svaki dan bila bolja. Naravno da je bilo teških trenutaka poput napada na Cerničku Šagovinu 18. listopada i upada neprijatelja u selo Mačkovac 24. studenog, ali je situacija bila neusporedivo bolja nego krajem rujna i početkom listopada. Međutim, i u takvoj situaciji mi smo 16. listopada oslobodili područje sela Mašić i krenuli s pripremama za napadna djelovanja na drugim mjestima.”
Sada ćemo napraviti vremenski skok od početka listopada do kraja prosinca. Jasno je da je u tom periodu bilo pregršt značajnih stvari, ali nam je ovdje ipak fokus oslobađanje Širinaca.
„Želio bih samo prije svega reći da sam u glavi imao drugu zamisao. Vodio sam razgovore s generalom Petrom Stipetićem gdje sam mu predlagao da prekinemo komunikaciju u Novom Varošu čime bi odvojili Okučane od Stare Gradiške te sam mislio da bismo tu mogli napraviti puno tj. izaći na obalu rijeke Save. Naši ljudi su već držali šumu Prašnik i nesmetano su ulazili u samo selo te smo zasigurno imali potencijal izvesti tu akciju. Međutim, general Stipetić je stavljao naglasak na Mašićku Šagovinu i Širince, a uskoro je stigla zapovijed za napadna djelovanja i tu više nema razgovora.“
Na Širince su izvršena dva napada. Prvi je bio 30. prosinca.
„Tako je. Napad je izvela jedna satnija iz 2. bojne 121. brigade. Ja sam procijenio da su u Širincima njihove snage slabe, računao sam da ima negdje oko 30 ljudi. Oni su u prvom napadu razbili neprijatelja, tu nije bilo većih problema. Problem je nastao po samom ulasku u selo jer naša satnija nije dobro zauzela položaje tj. ostali su u samom selu umjesto da su se popeli gore i zauzeli položaje na uzvisini. Kasnije su mi objašnjavali da su ostali u selu i čekali pomoć što mi je bilo nejasno jer nitko im nije rekao da će bilo kakva pomoć doći niti da je to dio plana. Nažalost, to je olakšalo neprijatelju koji je izvršio jak protunapad iz sela Bobare te se naša postrojba morala povući.“
Zatim je uslijedila priprema za novi napad.
„Za drugi napad sam odlučio angažirati još postrojbi. Pravilo je da u napadnim operacijama omjer mora biti 3:1 za onoga koji vrši napad, a u slučaju našeg drugog napada bilo je i više. Za napad na samo selo bile su zadužene Samostalna satnija 121. brigade pod zapovjedništvom pukovnika Ante Šolića i 3. satnija 3. bojne 3. gardijske brigade pod zapovjedništvom pukovnika Marina Pišonića. Također, želio sam spriječiti mogućnost neprijateljskog protunapada. Šumski put koji vodi iz Bobara prema Širincima blokirala jedna satnija i izviđački vod iz druge bojne 121. brigade pod zapovjedništvom pukovnika Ivice Atlagovića, a jedna satnija iz prve bojne 121. brigade pod zapovjedništvom brigadira Željka Žegele je blokirala cestu koja spaja Ratkovac sa Širincima.“
Akcija je ovaj put prošla prema planiranom?
„Je. Ključno je ovdje bilo predviđanje da će se neprijatelj dodatno utvrditi i da će, ukoliko naša akcija uspije, protunapad biti još žešći. To se i ostvarilo. Naravno, ovdje je bitan faktor iskustvo naših ljudi. Ovo više nije bio deveti mjesec već dvanaesti, odnosno prvi mjesec. Naši su vojnici bili sada iskusniji i lakše su izvršavali zadaće. Mi smo ponovno oslobodili Širince i očekivali smo protunapad iz dva smjera. Iz smjera Ratkovca nije bilo reakcije, ali je bilo iz Bobara. Mi smo cijelo vrijeme akcije davali potporu s haubicama 105 milimetara. Uspješno smo odbili i taj protunapad te sam u 18 sati zapovjedio prekid svih aktivnosti. Naša vojska je bila iznimno motivirana za nastaviti dalje, ali sam morao to učiniti jer je prethodnog dana potpisano Sarajevsko primirje. Taj napad 3. siječnja je stoga za nas bila svojevrsna utrka s vremenom.“
Na terenu je sve išlo po planu, ali je Vama u zapovjedništvu strašan problem činila komunikacija. Što se dogodilo?
„Tijekom našeg napada veza preko motorola je bila brzo blokirana, a zatim su nam i ostala dva rezervna kanala bila blokirana. U jednom trenutku smo preko naših sredstava uhvatili poruku agresora da su njihove snage ušle do pola sela Mašićka Šagovina. Prema toj poruci praktično ispada da je neprijatelj u protunapadu i da naši u Širincima mogu upasti u zasjedu. Međutim, mi smo imali prijašnja iskustva s njihovim lažnim porukama jer su oni bili svjesni toga da im mi redovno upadamo u komunikaciju i slušamo njihove poruke. Preostalo mi je jedino poslati kurirsku vezu, a onda sam donio odluku da se u Širince uvedu i tri tenka. Nažalost, u Širince je ušao samo jedan tenk jer su se preostali uplašili zrakoplovnog napada pa nisu izvršili zadaću. U konačnici, ispostavilo se da je neprijatelj slao lažne informacije kako bi me naveli da obustavim napad na Širince.“
Prilikom oslobađanja Širinaca poginuo je Ivan Atlagović, junak Domovinskog rata. Kakva su Vaša sjećanja na njega?
„Atlagović je bio fighter. Njega je nažalost u akciji pogodio neprijateljski snajper i nije mu bilo pomoći. O njemu imam samo dobra sjećanja. Uvijek je bio za akciju te mi je u jednom navratu stvorio problem jer je samoinicijativno išao sa izviđačima u izviđanje terena. Naravno da sam bio ljut na njega objašnjavajući mu da takvog zapovjednika bojne, ako mu se što dogodi, neće biti moguće tek tako zamijeniti. On je zaista bio neustrašiv i za njega nije bilo nikakve prepreke.“
Iako ste oslobodili Širince, smatrate da se moglo više?
„Kao što sam prije rekao, ja sam želio presjeći komunikaciju u Novom Varošu, ali general Stipetić je forsirao te Širince. Kasnije sam ja saznao da su zapovijedi za napadno djelovanje početkom siječnja imale i hrvatske snage s novljanskog i pakračkog područja, ali nažalost one taj dan nisu djelovale tako da očekivana sinergija naših snaga, koju je general Stipetić pokušao ostvariti, nije se dogodila.“
U konačnici, možemo li reći da je oslobađanje Širinaca bilo bitno u kontekstu kasnije operacije Bljesak?
„Naravno. Agresor se nikada nije pomirio s gubitkom tog sela. Nakon potpisanog primirja dolazilo je, u nekoliko navrata, do međusobnog puškaranja na tom dijelu ratišta. Dovoljno je reći da su dolaskom UNPROFOR-a uspostavljeni zeleni telefoni na nižim razinama između naših i agresorskih snaga osim između naših i njihovi snaga između sela Širinci i Bobare.“
Brigadir Mikšić je uglavnom pričao o samoj akciji te nije želio davati sebi na značaju. Ipak, mora se spomenuti da je tijekom akcije oslobađanje Širinaca on ozlijeđen. Naime, tog dana je neprijatelj raketirao Novu Gradišku s položaja u Bosni i Hercegovini, a na grad je izvršen i zrakoplovni napad. Prilikom tih napada pogođeno je mjesto zapovjedništva 121. brigade, a tom prilikom je brigadir povrijeđen. Oslobađanje Širinaca i primirje koje je nastupilo donijelo je stanovnicima Nove Gradiške i okolice predah od ratnih grozota, a konačni mir će nastupiti pobjedom u operaciji Bljesak.
Naslovna fotografija – Zapovjednik 121.brigade i svih snaga na novogradiškom bojištu Josip Mikšić, s načelnikom stožera 121. brigade Josipom Vukovićem u obilasku položaja 1. bojne 121. brigade u selu Širinci 1992. godine
Magistrirao sam povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – smjer istraživački, modul srednji vijek. Iako se aktivno bavim srednjim vijekom, moja prva ljubav je hrvatska povijest 20. stoljeća te sam kroz portal Domovinskirat.hr dobio priliku vratiti se toj ljubavi i pisati o herojskim bitkama iz Domovinskog rata i herojima koji su taj rat iznijeli. Također, urednik sam YouTube kanala “Hajdučka štorija” koji se bavi aktualnostima oko Hajduka iz Splita.