Jozo je puškomitraljezom štitio svoje vojnike i za njih dao život – borbe za kotu Galica na Vlašiću

Ubrzo nakon što je u travnju 1992. godine počeo rat u središnjoj Bosni i napadi (tada još) JNA na postrojbe Hrvatskog vijeća obrane pokazalo se da će jedan od ključnih strateških položaja za obranu doline Lašve biti planina Vlašić.

S nje se nazirao dio Lašvanske doline i zaprečivali su se komunikacijski pravci za Skender Vakuf i Kotor Varoš. JNA je za ovladavanje i nadzor planinom zadužila 30. partizansku diviziju čija je 19. partizanska brigada držala prijevoj Komar, a 122. lako-pješačka brigada je bila zadužena za držanje Vlašića i Kruševa Brda. Kako su se objekti koje je JNA imala u podnožju planine našli u okruženju dio njezinih snaga povukao se na Vlašić. Ondje 14. svibnja 1992. dolazi do žestoke bitke HVO-a i Vojske Republike Srpske (koja je praktički naslijedila JNA). Unatoč izostanku potpore Muslimana uspjeh HVO-a bio je velik. Travnička brigada ovladala je strateški izuzetno važnom kotom Galica na 1460 metara nadmorske visine, a nakon cjelodnevnih borbi srpske snage povukle su se prema sredini Vlašića.

Idućeg dana uslijedio je protunapad srpskih snaga koje su se preustrojile i uz pomoć snaga pristiglih iz Banja Luke potisnule HVO. Ne samo da su potisnule već su zarobile 19 pripadnika HVO-a od kojih je 14 ubijeno. Srpski pak dokumenti govore o 13 ubijenih vojnika HVO-a. Svakako je bilo 5 zarobljenih vojnika koji su odvedeni u zarobljeništvo te nakon desetak dana tortura u logorima – 24. svibnja napokon razmijenjeni.

Bio je to tek početak teških borbi koje su se ondje vodile, a pored Travničana u njima su sudjelovali i hrvatski dragovoljci iz drugih srednjobosanskih općina, od Novog Travnika, Busovače, Kiseljaka i Kreševa do Viteza. Upravo odande stigao je i 15. kolovoza 1992. nedaleko kote Galica poginuo Jozo Bošnjak.

Jozo je rođen 11. prosinca 1967. godine u Vitezu, a odrastao je kao treće dijete u tradicionalnoj katoličkoj obitelji u selu Mošunj, 5 kilometra od grada. Nakon školovanja zaposlio se kao tesar, neko vrijeme radio je u Njemačkoj, ali srce ga je povuklo natrag. Bio je izvrstan košarkaš, a igrao je za Košarkaški klub Vitez. Zajedno s njim ondje je trenirao i Dominik Grebenar, a kako su bili iz istog sela i prijatelji iz škole osobito su se zbližili.

Jozo je bio gromada, kako u fizičkom smislu, jer je imao 2 metra i 2 centimetra, tako i u ljudskom. Čovjek ogromnog srca. Kao takav bio je magnet za žene. Prava pojava. Svaki slobodan trenutak igrali smo basket, uglavnom 3 na 3. S vremenom stvari su postale ozbiljne, bili smo 3. jugoslavenska liga. Igrala se poluprofesionalna košarka. Onda je ’91. počeo rat u Hrvatskoj. Ja sam sjeo u autobus i otišao u Zagreb te se u Šimunskoj prijavio u MUP. Tada nam se putevi razdvajaju. On je trebao biti sa mnom u tom autobusu, no njegova majka doživjela je živčani slom i na kraju je odlučio ostati zbog nje.

Dominik Grebenar

Kao zapovjednik voda u brigadi HVO-a Vitez od početka je bio uključen u obranu svojeg rodnog kraja. Svoju je ekipu poveo je kobnog dana na Vlašić gdje je kod predjela Galica ušao u okršaj s Vojskom Republike Srpske. Brojčano i oružjem nadmoćnije srpske snage natjerale su ih na povlačenje. Jozo je s puškomitraljezom štitio svoje vojnike. Branislav i Ivica Grebenar čekali su ga iza zaklona. U jednom momentu čuli su da je pogođen. Provirili su, vidjeli ga da leži, no priskočiti mu u pomoć nisu mogli zbog jake paljbe. U tom trenutku izvlačenje tijela Joze Bošnjaka nije bilo moguće stoga je ono organizirano par dana kasnije.

Ja sam bio na godišnjem odmoru u Splitu kada je do mene stigla vijest o Jozinoj pogibiji. Moji stričevići Branislav i Ivica objasnili su mi gdje je poginuo i ja sam na brzinu sklepao ekipu s kojom sam tijekom noći došao na to mjesto. Njegovo je tijelo bilo ondje. Pošto je bio ogroman nismo ga mogli nositi. No snašao sam se, našao sam ondje jednog konja i natovario ga na njega te izvukao.

Dominik Grebenar

Njegovo je tijelo pokopano na groblju Kraljevica u Vitezu. Iza sebe Jozo Bošnjak ostavio je trudnu suprugu Vesnu. Njihova kćer Martina rođena je 10. ožujka 1993. godine. Nakon 32 godine progovara o ocu, kojeg nikada nije upoznala, idućim riječima:

Mi smo imali doma video kazetu njegove sahrane. Vidjela sam da su na tom sprovodu bili svi i po tome sam već kao mala shvatila da je moj otac bio jako voljen i cijenjen. Kažu mi da sam naslijedila mnogo njegovih karakteristika. Bio je uvijek nasmijan i imao je odličan smisao za humor. Znam da je imao nadimak Medeni. I visinu sam „pokupila“ od njega, visoka sam 1,82 metra. Žao mi je što je poginuo tako mlad, imao je 25 godina. Svaku godišnjicu kada idem na njegov grob ja žalim za nekim koga nisam nikada upoznala.

Martina Jelkić, kćer

Izvori
Literatura
Marijan, Davor; Nazor, Ante; Jelić, Mijo Zlatan; Kolakušić, Petar. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991.-1995. Zagreb – Mostar: Udruga Hrvatska zvona; Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2020.
Radošić, Vlado. Pakao srpskog logora Stara Gradiška, 1992. godine. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2018.

Internet
ARTinfo: “Hrvatski dragovoljci pokušavali osvajanjem Galice zaštititi živote civila”, https://artinfo.ba/index.php/politika/56400-hrvatski-dragovoljci-poku%C5%A1avali-osvajanjem-galice-za%C5%A1tititi-%C5%BEivote-civila, pristup ostvaren 15. kolovoza 2024.

Svjedočanstva
Usmjeno svjedočanstvo Dominika Grebenara, prikupljeno 15. kolovoza 2024.
Usmeno svjedočanstvo Martine Jelkić, prikupljeno 15. kolovoza 2024.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta (Ne)poznate bitke Domovinskog rata koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.