Od 25. srpnja do 30. srpnja 1995. godina odvijala se napadna udružena vojna operacija Ljeto-95 Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koja je prethodila pobjedničkoj „Oluji”. Tom operacijom hrvatske su snage ušle u Bosansko Grahovo i Glamoč, olakšale obranu Bihaća i dovele vodstvo pobunjeničke Republike Srpske Krajine u stanje panike. Hrvatske su snage ovladavanjem Dinare došle u poziciju krenuti na Knin s leđa. Povodom 31. obljetnice operacije Ljeto-95 , razgovaramo s pripadnikom 7. gardijske brigade „Puma” Hrvatske vojske, umirovljenim natporučnikom Draženom Šantićem-Kinom koji je do te operacije prošao niz zahtjevnih zadaća na svojem ratnom putu – od Vinkovaca preko Livna vodio do Dalmacije.
Dražene hvala vam što ste pristali sudjelovati u ovom razgovoru. Možete li nam za početak reći koja je bila vaša zadaća u provedbi operacije Ljeto-95?
Ja sam bio zapovjednik 1. voda 2. satnije 3. pješačke bojne 7. gardijske brigade. Uoči pokretanja same operacije napravljena je popuna ljudstvom i opremom. Tijekom večernjih sati dobili smo zapovijed za napad, koju sam primio usmeno, a uz usmenu zapovijed sam dobio kartu na kojoj nam je bio prikazan pravac kojim ćemo ići. U tom trenutku nam je strogo zapovjeđeno pridržavanje ratnog prava u smislu odnosa prema zarobljenim vojnicima i civilima na području na koje trebamo doći, i naravno prema imovini. Od poznanika koji su bili na višoj instanci što se funkcije tiče sam čuo da je to posebno naglašeno na prijemu zadaće kod samog Ante Gotovine koji je provodio operaciju. Moja postrojba je bila poslana na drugi pravac, koji nije išao na samo Grahovo već obuhvat s lijevog krila. Samo napredovanje prema Grahovu bilo je izuzetno teško. Problem su opet bili vremenski uvjeti, ali za razliku od Zime-94 i Skoka-1, kada je problem bila ekstremna hladnoća, sada su problem bile ekstremne vrućine. Tada sam osjetio nevjerojatnu žeđ, i znakove dehidracije kao iz medicinskog priručnika, što je značilo rijetko mokrenje s malo tekućine intenzivne boje. Vode je bilo samo onoliko koliko smo mogli ponijeti u trenutku pokreta. Tek kada bi došli do zacrtane crte, logistika bi nam dostavila vodu i sve što je potrebno. Jedan dan nas je spasila kiša pa sam u kacigu skupljao kišnicu, nakon čega sam vodu prelio u plastičnu bocu i na kraju ubacio tabletu za pročišćenje vode.
Nakon probijanja linija počinje: šuma, kamenje borba. Kao što sam spomenuo moja postrojba nije išla u samo Bosansko Grahovo, već bočni obuhvat i nakon Grahova odmah se krenulo prema Kninu. Moja zadaća 29. srpnja bila je zauzeti određeni položaj, ne sjećam se sad koji i da ćemo dobiti smjenu od 144. brigade HV-a. Putem smo išli rubom jedne velike poljane i došli do neke stare ruševine koja je na karti bila označena kao škola, gdje smo imali borbeni kontakt. Tu se razvila bliska borba gdje sam imao jednog poginulog i četiri ranjena vojnika. Prilikom stupanja u borbeni kontakt zapovjeđeno mi je da ga održavam dok naše postrojbe naprave obuhvat protivnika, no neprijatelj je prije toga pobjegao. Tada nam je neprijatelj ostavio dosta korisnog materijala, sredstva veze te kodni zemljovid.
Sljedećeg dana, 30. srpnja zauzeli smo predviđene položaje. Položaj mog voda je bio na desnom obronku brda Razvala u pravcu napadanja. U večernjim satima neprijatelj je napravio protunapad na sam vrh Razvale te ga ponovo zauzeo. Tijekom noći napravili smo pripreme za ponovno zauzimanje izgubljenih položaja. Pripreme smo vršili u jakom mraku na poljani s koje smo se odmah ujutro morali otići jer je neprijatelj nadzirao tu poljanu s vrha koji se zvao Igla. Na vrhu Igla su neprijatelji imali promatračnicu i navodili topničku paljbu. Prilikom napredovanja prema vrhu dobio sam informaciju od zapovjedništva da ćemo neprijatelja lako prepoznati po crvenim beretkama, što po meni nije bio dobar znak jer sam pretpostavio da se radi o kvalitetnim neprijateljskim postrojbama.
Sada dolazimo do 31. srpnja kada ste ranjeni, opišite nam kako se situacija odvijala u tom trenutku?
Kao što sam i pomislio da se radi o profesionalcima i da će nas dočekati pripremljeni i tako se i dogodilo. Kada su nas vidjeli, metke iz prvog rafala koji je neprijatelj ispalio, primio sam ja jer sam bio malo ispred. Dobio sam prostrjel lica, ostao bez nosa, čeljust mi je bila zdrobljena, i dobio sam prostrjel desnog ramena. Kad sam se oporavio od šoka i shvatio što se dogodilo, počeo sam se migoljiti i htio sam otkočiti pušku lijevom rukom što je neprijatelj primijetio, pa je počeo ponovo pucati uz povike: „Umrite ustaše!”. U meni je proradio nagon za preživljavanjem pa sam si izvlačeći se po kamenju poderao odoru, a da nisam ni osjetio. Uspio sam doći do svojih vojnika i takav kakav sam bio rekao sam im da se povuku tridesetak metara i da traže paljbenu potporu što nam je bilo u opisu zadaće ako naletimo na protivnika i da jedan vojnik ide sa mnom do saniteta. Vojnik koji me pratio bio je Božo Jašarević iz Međimurja. Kad smo sišli s brda, sanitet je stigao, obradio me sada nažalost pokojni medicinski tehničar Branko Gavranović kojem sam rekao u tom trenu „Kako me nađe majku mu…”. S druge strane vozač Ivica Vugrin je nevjerojatno spretno vozio preko tog kamenja do brigadnog saniteta, od tamo sam odvezen brzim vozilom do Livna i odmah vozilom do Splita na hitnu operaciju.
Prije pripreme samog razgovora spomenuli ste kako ste zapovijedali većinom mladim vojnicima koji su nakon šest mjeseci vojnog roka prešli u gardijske postrojbe. Što možete reći o njima?
Izuzetno sam ponosan na njih. Tijekom borbene obuke, i kasnije kroz vojna djelovanja uvijek sam im posebno naglašavao da se drže međunarodnih pravila i postupaka s ratnim zarobljenicima i civilima. Nije mi bio cilj samo sačuvati njihove živote, nego i njihovu dušu kako ne bi kao posljedicu nepromišljenih postupaka imali u budućnosti nevolja. Naglašavao sam i međusobno prijateljstvo i pažnju jedan na drugoga, tipa da se ne ostavljaju u dinarskoj mećavi, da se jednostavno paze. Bilo ih je ranjenih, ali sreća nitko od njih nije smrtno stradao, a čuo sam da su se u kasnijim operacijama nakon mog ranjavanja kao što su Oluja, Maestral i Južni potez dobro ponijeli što se tiče discipline, ponašanja i borbenosti. Mnogo puta sam se pitao „Bože kako će se ti dječaci ponijeti kada bude trebalo”, gledajući ih tako mlade i ponekad zaigrane. U trenutku primanja tih mladića u postrojbu imao sam spektar ljudi od onih koje bi prije zamislio da sviraju klavir u nekoj svečanoj dvorani do onih koji bi stvarali problem u samom dodiru s civilizacijom.
Kakav je vaš pogled na operaciju Ljeto -95 općenito i kroz vašu ulogu sada već s vremenskim odmakom od 31. godine?
U provedbi same operacije smatram da je organizacija u pripremi i realizaciji bila na vrhunskom nivou. Kada sam ja u pitanju, jesam li ja mogao nešto bolje napraviti to sam se pitao i uvijek ću se pitati. Daleko nakon rata u razgovoru s tadašnjim zapovjednikom 7. gardijske brigade Brankom Predragovićem gledajući iz konteksta spoznaja koje sam stekao kroz ulaženja NATO ratnih standarda ratovanja, vođenja borbi, planiranja itd. u hrvatsku vojsku, pitao sam se “Jesam li mogao drugačije postupiti u određenim situacijama u smislu manjeg stradavanja vlastitih ljudi?”. Na što mi je Predragović odgovorio: “E moj Šantiću zato si primao zapovjedni dodatak jer ćeš se cijeli život to pitati“. Krivo mi je također bilo što zbog ranjavanja nisam mogao nastaviti dalje, pogotovo u Oluju i ulazak u Knin koji je bio par dana kasnije, ali nisam bio jedini takav po tom pitanju.
S obzirom na to da je vaš ratni put završio s ranjavanjem, kako je išao vaš oporavak i kako ste se nosili s posljedicama ranjavanja?
Prvu operaciju sam imao u splitskoj bolnici, a zatim sam prebačen u KB Dubrava. Najviše me kao tada mladog čovjeka brinuo izgled lica s obzirom na to da sam ostao bez nosa. No osoblje bolnice me je uvjerilo da se ne brinem i da to sigurno dobro napraviti. Tako da sam daljnji tijek oporavka psiho-fizički dobro podnosio. U oporavku mi je sigurno pomoglo to što sam bio fizički izuzetno dobro pripremljen. U tom početnom djelu sam dva mjeseca proveo hospitaliziran, te sam imao nekoliko operacija. Nakon toga proveo sam tri tjedna u varaždinskim toplicama i došao kući. Naknadno sam još u dva navrata bio u bolnici radi dodatnih operacija. Mislim da mi je u oporavku pomogla i moja odluka da se vratim u postrojbu čim su rane sanirane do zadovoljavajuće razine. Pozitivno socijalno okruženje i radna aktivnost mi je pomogla u oporavku. I nakon povratka na posao, još sam jedanput išao na operaciju.
Smatrate li da je sva žrtva koju ste podnijeli s današnjeg kuta gledišta bila vrijedna s obzirom na to da se zbog društveno-ekonomske situacije od svršetka rata do danas među građanima, a među njima i pojedinim braniteljima, raširio pesimizam u smislu da je žrtva zbog navedene situacije bila uzaludna?
Takav stav, kako volim reći „grintanje”, je tipičan za hrvatski mentalni sklop gdje je svaki Hrvat ujedno najbolji političar, izbornik, ekonomist itd. pa zna kako bi trebalo nešto najbolje napraviti. Međutim u narodu takav mentalni sklop je u situaciji agresije i golog opstanka kroz suočavanja s razinom neprijateljske okrutnosti bio potisnut i stavljen je u zajedničku borbu za dobro svih nas i za vlastiti opstanak i slobodu. Stoga itekako smatram da je bilo vrijedno, također smatram da većina građana tako misli, a da je ovo prigovaranje tipično hrvatsko prigovaranje u mirnodopskom razdoblju.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta „ŠTO TE NE UBIJE, TO TE OJAČA – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS“, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistrirao sam na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru, smjer nastavnički. Područje mog interesa je Hrvatska i države Jugoistočne Europe u 20. stoljeću. Domovinski rat je jedno od područja mog interesa i zbog osobne povezanosti kroz sudioništvo članova uže i šire obitelji u ratu. Smatram kako je moja odgovornost kroz skupljanje svjedočanstava sudionika Domovinskog rata sačuvati sjećanje na to važno razdoblje u hrvatskoj novijoj povijesti i prenijeti ga nadolazećim hrvatskim naraštajima.