Poseban datum, kako u nvijoj, tako i starijoj povijesti koja je u mnogome odredila tijek povijesti u ovom dijelu Europe svakako je – 28. lipnja. Na ovaj datum je 1914. godine Gavrilo Princip izvršio (ne)slavni atentat u Sarajevu na austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda efektivno zapalivši iskru Prvog svjetskog rata. Na njega se obilježava i Vidovdan se kao pravoslavni religijski praznik u čast svetog Vida, zaštitnika vida i duhovne čistoće. To je vjerski praznik koji za Srbe u Srbiji a i šire predstavlja jedan od najsvetijih dana. Uz njega, ovaj datum obilježava i Kosovski boj iz 1389. koji spada među neke od najznačajnijih događaja u srpskoj povijesti te srpskoj kolektivnoj svijesti i tradiciji. Međutim ovaj datum u povijesnim krugovima služi kao spomen na još jedan događaj novijeg doba važan za povijesne crtice Hrvatske. Naime, na ovaj datum se prije 31 godinu odvila dotada, a i kasnije najveća vojna parada i smotra Srpske Vojske Krajine, oružanih snaga pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Datum nije slučajno izabran, uz povijesno religijsku poveznicu 28. lipnja 1990. godine na isti taj Vidovdan dogodilo se i proglašenje Zajednica općina sjeverne Dalmacije i Like, preteče kasnije fantomske Republike Srpske Krajine. Upravo zbog toga, uoči odlučujuće bitke za koju se znalo da je neizbježna, 28. lipnja 1995. godine odabran je kao poseban dan za vojsku pobunjenih hrvatskih Srba, što je u svojem govoru naglasio i predsjednik RSK Milan Martić.
Lipanj je 1995. godine. Rat u Hrvatskoj ulazi u svoju petu godinu. Odnosi između Zagreba i Knina su i dalje napeti. Hrvatske se snage nalaze u punom zamahu. Samo mjesec dana ranije blitz operacijom « Bljesak » početkom svibnja hrvatska vojska u samo par dana oslobađa preko 500 kvadratnih kilometara teritorija u zapadnoj Slavoniji i zauzima dotadašnji zapadni dio tzv. Republike Srpske Krajine. Istodobno, glavni grad Zagreb je za odmazdu usred bijelog dana raketiran kasetnim bombama pred kamerama cijelog svijeta. Hrvatska vojno i moralno osnažna poslije nedavne pobjede krajem istog mjeseca organizira dotada najveću vojnu paradu usred Zagreba pokazujući svu svoju novoizgrađenu vojsku i naoružanje, koja je ostavila priličan dojam na domaće i strane vojne promatrače i medije, ali i na protivnike.
Pobunjenim Srbima u RSK se želi dati do znanja da je Hrvatska spremna i ima kapacitete za vojno rješenje sukoba. S druge strane Republika Srpska Krajina se nalazi u nezavidnom položaju sa nekoliko pretrpljenih ozbiljnih poraza protiv hrvatske vojske, poraženim i uništenim čitavim korpusom snaga (18. Zapadnoslavonski korpus), osipanjem ljudstva i u poljuljanom duhovno-moralnom stanju. « Krajina » je i ekonomski teško nagrižena bolje rečeno propala i živi od sponzorstva iz SR Jugoslavije koje sve teže ide i od šverca. Nekim racionalnijim igračima s druge strane bilo bi jasno da izgledi ne idu u njihovu korist i da bi se trebalo čim prije ići na diplomatskije rješenje i kompromis sa službenom Hrvatskom. Međutim u toj atmosferi, pobunjeni Srbi, točnije njihovo vodstvo na čelu s Milanom Martićem još uvijek ne odustaju od prvozacrtane ideje o separatizmu i vlastitoj (para)državi i ujedinjenju sa Srbijom.
Tri su najbitnije stavke. Prva je donošenje odluke od strane skupštine RSK „O pristupanju realizaciji ujedinjenja Republike Srpske Krajine i Republike Srpske” u „Ujedinjenu Republiku Srpsku” krajem svibnja 1995. čime se željelo konačno krenuti u objedinjavanje barem u „druge dvije srpske zemlje” – na što paradoskalno nije Beograd nije povoljno gledao, zbog sukoba s Palama, ali zbog jedne svoje druge kombinacije. Drugo je prisilna mobilizacija i slanje natrag u krajinsku vojsku vojnih obveznika i izbjeglica sa područja tzv. Krajine, a koji su trenutno u SRJ te popuna i jačanje Srpske Vojske Krajine suvremenom vojnom tehnikom i časničkim to jest zapovjednim kadrom iz Vojske Jugoslavije većinom podrijetlom iz Hrvatske (moguće kao dio strategije poricanja odgovornosti i umiješanosti u rat – jer generali su eto rođeni u Hrvatskoj, a ne Srbiji što znači da u SVK nema zapovjednika rodom iz Srbije i samim time i vojsku Krajine ne vode Srbi iz Srbije i Beograda, zatim poznavanja lokalnog terena i ljudi i treće moguće, u toj konstelaciji i vremenu među Srbima iz Srbije – časnicima nije bilo osobite motivacije ići zapovjedati daleko u Krajinu, pa se išlo na „lokalnu” varijantu). A treće je čim brže organiziranje grandiozne vojne parade koja bi trebala parirati onoj Hrvatske u Zagrebu, smiriti i uliti povjerenje domaćoj vojsci i pučanstvu te pokazati Zagrebu i Hrvatskoj da i dalje ne računaju ni na kakvu predaju ili odstupanje od potpune neovisnosti. Za mjesto održavanja izabran je vojni poligon „Slunjska brda” u Slunju zbog svojih kapaciteta i infrastrukture još iz JNA, ali jer je i na čvorištu puteva unutar Krajine ali u blizini i Republike Srpske. Za datum je izabran 28. lipnja za blagdan Vidovdan, kojime je kao danom od velikog nacionalnog i povijesnog značenja za Srbe, cijelom događaju trebala biti dodana i simbolička težina i poruka. Uostalom od tuda i službeni naziv parade, „Vidovdan-95”.
Vojna parada Srpske vojske Krajine (nadalje SVK), pod nazivom “Vidovdan-95” održana na Vidovdan 1995. u Slunju, započela je svečanim obraćanjem predsjednika RSK Milana Martića, nakon čega je uslijedio ceremonijalni dio s defileom počasnog voda, intoniranjem srpske himne „Bože pravde“ i minutom šutnje za poginule. Poslije dodjele ratnih zastava novoformiranim postrojbama unutar Korpusa specijalnih jedinica (KSJ) i njezinim zapovjednicima, uslijedila je promocija krajinskog časničkog kadra nakon čega je započeo službena parada koju je činio KSJ i njegove postrojbe. Prve su krenule pješačke su postrojbe predvođene zapovjednikom korpusa generalom Miloradom Stuparom. Prvi ešalon predstavljao je vojne obrazovne institucije SVK, slijedile su elitne postrojbe uključujući 2. gardijsku brigadu pod vodstvom potpukovnika Miloša Cvjetičanina, zatim podešalon specijalnih izviđačkih jedinica, jedinice MUP-a RSK tzv. Milicije Krajine, te ešalon žena-vojnikinja i starijih pripadnika Teritorijalne obrane. Iza njih su se u kamionu u punoj borbenoj spremi i namazanih lica pojavili i pripadnici Nastavnog centra za obuku specijalnih jedinica „Alfa“ iz Bruške, predvođeni Draganom Vasiljkovićem (poznatim kao „Kapetan Dragan“).
Iza njih su stupali pripadnici vojne policije. Nakon pješačkih snaga, slijedio je prikaz oklopno-mehaniziranih postrojbi koje su uključivale široki spektar artiljerijskog i protuzračnog oružja – od oklopnih snaga s najmodernijim tenkovima M-84 i pomoćnim borbenim vozilima do krupnokalibarnih topova M-46 od 130mm i VBR-ova poput M-77 Oganj te raketnih protuzračnih sustava Strela 1M i 2M, S-75 Dvina/Volkhov i 2K12 KUB-M. Spominje se i tada jedan od najnaprednijih PZO sustava, sovjetska „Igla“ no to ipak prema prikazanoj opremi na filmu nije posve jasno ni točno. Moguće je bilo vidjeti i eksperimentalna oružja poput raketnog bacača avio bombi „Košava“, improviziranog protuzračnog sustava od raketa K-13 na kamionu TAM ili improvizirane balističke rakete „K-15 Krajina“ koja je trebala više poslužiti propagandi nego što je tada bila iskoristiva. Završni čin parade bio je nastup zračnih i padobranskih jedinica, koje su izvele prelet sa avionima „Orao“, „Jastreb“ i helikopterima „Gazelle“ i skokove uz isticanje zastava RSK, kulminirajući letom aviona „Utva“ sa razvijenom (para)državnom zastavom. Zanimljivost je da je krajinska vojska prikazala zračno-desantnu komponentu svoje vojske putem ranije spomenutih šest padobranaca iz sastava 71. Specijalne brigade KSJ-a SVK, koji su na snimci naoružani južnoafričkom jurišnom puškom Vektor R4, vjerojatno dobijenih iz kontigenta zapljenjenog naoružanja iz čuvenog Kikaševog aviona 1991. – kao neku vrstu pandana hrvatskim padobrancima poput onih iz elitnih postrojbi iz sastava 3. padobranske bojne 1. HG Zdruga, to jest njegovoj padobranskoj grupi „Crne Vrane“ ili DOGS-a (Diverzantskog odreda Glavnog Stožera) Hrvatske vojske.
Srpski izvjestitelji navodili su kako je na paradi prikazan samo dio raspoloživog naoružanja namjerno ostavljajući dvosmislenu poruku Hrvatskoj o skrivenoj vojnoj snazi SVK – koje ipak nije bilo. Štoviše, Hrvatska je odavno iz zraka promatrala paradu svojim bespilotnim letjelicama iz sastava 280. voda BL GS HV-a te priredila diverziju ispuštanjem propagandih letaka nad poligonom. Prateću kulisu parade izvodili su službeni vojni orkestar sjeverno-dalmatinskog korpusa SVK „Jandrino jato“ i grupa „Minđušari“ čiji se vođa Srđan Čoko osim što je bio stvarao glazbeno propagandne uratke poput pjesme „Armija Srpska“, poginuo mjesec dana ranije u zapadnoj Slavoniji 2. svibnja tokom operacije Bljesak na neprijateljskoj strani kao pripadnik istoimene specijalne jedinice (JPN Mindušari MUP-a Knin).
Glavni narator parade bio je tada vojni novinar i jedan od glavnih propagandista službenog glasila SVK « Vojska Krajine « tokom rata Bogdan „Boro” Rkman. Rkman za ovaj zadatak nije slučajno odabran jer se prema navodima hrvatskih medija i službenih krajinskih dokumenata radi o pojedincu koji je u to vrijeme bio službeni suradnik jugoslavenske, kasnije krajinske vojne kontraobavještajne službe, koji je aktivno oružano djelovao u krajinskim snagama u svojstvu zapovjednika voda Teritorijalne obrane SAO Krajine (1. Vod 2. Čete 3. Kordunaškog Bataljona TO SAO Krajine) početkom rata 1991. godine koji je uključivao i nekoliko snajperista. Rkman kasnije postaje pripadnik 19. brigade SVK 21. Kordunskog korpusa iz Topuskog i među prvima je kao vojni novinar i propagandist dokumentirao obaranje hrvatskog pilota Miroslava Perisa 1993 godine pri čemu je hrvatskom zrakoplovstvu nanešen nenadoknadivi gubitak. Prema nekim neprovjerenim navodima pojedinih hrvatskih medija ime istog pojedinca se spominje u svojstvu zapovjednika voda specijalne jedinice MUP-a RSK, ali i u svojstvu zapovjednika u 21. Graničarskom odredu. Dakle u cijeloj organizaciji i prezentaciji ništa nije bilo prepušteno slučaju pa ni u slučaju samog prijenosa i voditelja koji je pomno odabran kao lojalan, provjeren i dokazan kadar. Parada je bila prenošena u realnom vremenu putem direktnog televizijskog prijenosa te se danas na internetu može pronaći njezin kompletni sačuvani snimak u trajanju od nekih pedesetak minuta.
Ova vojna parada je bitna po tome što je bila dotada, a i kasnije najveća i najorganiziranija vojna parada pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Bila je osmišljena kao odgovor na teški poraz tokom operacije „Bljesak” mjesec dana ranije i prethodnu impresivnu vojnu paradu hrvatske vojske na Jarunu u Zagrebu. Cilj je bio pokazati domaćoj krajinskoj publici sve najbolje od vojnika i borbene tehnike što je njezina vojska imala kako bi vratila povjerenje javnosti u vojsku i samoproglašene institucije poslije proteklih događaja te spriječila defetizam i osipanje sistema. “Vidovdan-95 ” je bila demonstracija vojne moći vojske RSK, koja je tada bila bez obzira na upitnu borbenu kvalitetu, veoma dobro opremljena vojnom tehnikom prvenstveno tenkovima, oklopom i artiljerijom. Cilj je bio odvratiti Hrvatsku od razmišljanja o vojnim akcijama za oslobađanje okupiranih područja i poslati poruku da će u slučaju napada srpski otpor biti žestok. Uz okolnosti odnosa RSK sa Hrvatskom poput ranijih vojnih operacija i raketiranja Zagreba, Vidovdanska parada je bila dodatni pokazatelj da će biti jako teško pronaći rješenje sukoba mirnim putem i da je vojna operacija sve izglednija i legitimnija.
U središtu zbivanja parade nalazio se Korpus specijalnih jedinica (KSJ) SVK. Ovaj korpus, posljednji je osnovani u sustavu oružanih snaga SVK i posljedica je značajne reorganizacije i kadrovske obnove SVK pod palicom Vojske Jugoslavije i Beograda u ljeto 1995. Iako naziva specijalni, njegova je uloga je bila da okrupni na jednom mjestu najbolju opremu i ljudstvo SVK i posluži operativna rezerva i kao manevarska jedinica koja bi djelovala po teritoriju čitave Krajine. SVK je imala problem da su njezine brigade i ostale postrojbe bile ustrojene i djelovale na teritorijalnom principu što je značilo u praksi da su njene jedinice često ratovale ili bile vezane samo za svoje lokalno područje i nisu obično išle intervenirati u druge krajeve koji su bili ugroženi što je stvaralo probleme pri cjelokupnoj obrani. Osnivanjem novog korpusa trebalo je riješiti ovaj problem. Korpus se sastojao od zapovjedništva, 2. gardijske brigade, 2. oklopne brigade, 71. brigade za specijalne operacije pod zapovjedništvom potpukovnika Nikole Gruborovića, Brdskog bataljuna, bataljuna vojne policije i lakog artiljerijskog divizijuna PZO. KSJ se prema tadašnjim pretpostavkama sastojao od otprilike 5000 vojnika čime je više odgovarao veličini ojačane brigade, što je bio slučaj i sa ostalim korpusima SVK. Većina časnika i vojnika korpusa su zapravo bili prisilno mobilizirani izbjegli Srbi iz Hrvatske na koje je otpočet lov u Srbiji i koji su onda prisilno unovačeni u sastav KSJ što je zasigurno doprinjelo pomanjkanju motivacije vojnika i borbene kvalitete takve barem na papiru elitne formacije.
Skoro sva vojna oprema; tenkovi T-55 i M-84, topništvo i sustavi protuzračne obrane, također su dopremljeni iz Srbije, točnije tada još SRJ – VJ. Samo manji dio opreme i oklopa potjecao je iz krajinskih rezervi, spominju se oklopne jedinice sa područja Banije. Korpus je uz obrambeno manevarske sposobnosti bio i ofanzivnog karaktera te je tokom srpnja aktivno sudjelovao u borbama za zauzimanje Bihaćkog džepa protiv Armije BiH, točnije u operaciji „Mač -1“ koja je uzgred bila i poprište kemijsko-biološkog ratovanja i masovne uporabe biološkog oružja protiv bošnjačkih snaga! Tokom Operacije Oluja od 4. do 7. kolovoza 1995, Korpus Specijalnih Jedinica nije aktivno sudjelovao u suprotstavljanju nadirućoj hrvatskoj vojsci već se pridružio u masovnom zbjegu SVK kada su se masovno urušavale srpske prve linije obrane, a njegovi najvrijedniji dijelovi poput 2. Oklopne brigade i njenih tenkova M-84, su brzinski evakuirani na teritorij Republike Srpske kako Korpus koji je sadržavao okrupnjenu u jednoj cjelini najbolju tehniku i opremu unutar SVK ne bi pao u okruženje ili bio zarobljen od strane hrvatskih snaga i vojske. Sama vojna parada je zapravo bila i parada KSJ koji je u cijelosti prodefilirao slunjskim poligonom. Vrhunac njegove javne prezentacije bio je nastup oko 80 borbenih i logističkih vozila upravo na Vidovdanskoj paradi u Slunju, što se smatralo vrhuncem vojne moći SVK.
Bivši pomoćnik zapovjednika Srpske Vojske Krajine za informiranje i moral, pukovnik Kosta Novaković u razgovoru za srpski tjednik „Vreme“ potvrđuje ove podatke. On ističe da je s jedne strane, SVK bila potrebna jedna takva postrojba, velike snage i manevarski pokretna, dok je istovremeno civilima i vojsci trebalo povratiti poljuljani moral. On ističe da je Korpus trebao imati više od 5000 ljudi, ali u realnosti nije sakupljeno ni 2000, a sve njegove brigade su razvijene do nivoa bataljuna, što je otprilike četvrtina predviđenog sastava. Također potvrđuje da u tim postrojbama KSJ-a skoro da nisu bili pripadnici SVK pa ni dobrovoljci, osim višeg zapovjednog kadra, nego su sve to bili mobilizirani ljudi iz Srbije i sam ocjenjuje da realno gledano oni nisu mogli biti oslonac na duži period, jer niti su bili pripremljeni niti motivirani. Novaković također navodi da su padobranci sa snimke zapravo padobranci Vojske Jugoslavije (najvjerojatnije iz 63. padobranske brigade – Niških specijalaca), ali i da su gardisti u svečanim uniformama, koji su držali počasnu stražu ispred bine zapravo bili pripadnici Garde Vojske Jugoslavije, elitne počasne postrojbe tadašnje Savezne Republike Jugoslavije i nasljednice čuvene počasne « Titove garde ». A što se aviona s parade tiče tiče, Novaković ovdje ističe ulogu Vojske Republike Srpske prema kojoj je sama 105. zrakoplovna brigada SVK s Udbine praktički bila detašman VRS i pod njenim zapovjedništvom pa je time VRS « posudila » i nadzirala te avione SVK s parade. Male digresije radi, uočljivo je da je KSJ SVK osnovan po modelu Korpusa specijalnih jedinica Vojske Jugoslavije, starijeg brata SVK. Međutim on je po svojem sastavu i nekoj operativnoj namjeni više bio mobilni manevarski korpus koji je u svojem sastavu imao i oklopnu brigadu, zatim pješačku brigadu i druge ne-specijalne elemente. Dakle iako naziva specijalni, u stvarnosti se on ne bi mogao nazvati pravim korpusom specijalnih jedinica jer osim jedne specijalne jedinice – 71. specijalne brigade on u svojem sastavu nije imao drugih pravih specijalnih jedinica. Njegov uzor, Korpus specijanih jedinica VJ, može uistinu nositi taj naziv jer se on gotovo u cijelosti, (izuzev 1. oklopne brigade) sastojao od više specijalnih jedinica različite veličine i namjena uključivši u svoj sastav 63. padobransku brigadu, 72. specijalnu brigadu, PTOD Kobre, Gardu VJ, i 82. Centar pomorskih diverzanata u Kumboru.
Prema okvirnim procjenama samih Srba, paradu je posjetio veliki broj građana, procjenjuje se do nekoliko tisuća. Barata se brojkama od nekih 5 do 10 000 gledatelja makar nije bilo službenih potvrda o točnom broju prisutnih u publici. Kako bilo, to su svejedno manje brojke od Jarunske vojne parade kojoj je nazočilo po procjenama i do 140 000 posjetitelja. Parada je uvježbavana pod budnim okom nekolicine gardijskih časnika iz Beograda koje je predvodio kapetan I klase Đorđe Borovčanin. Posebnu pažnju zaslužuje osvrt na ključna lica i publiku vojne smotre. Parada je okupila mnoge vojne i političke uglednike RSK počevši od predsjednika Martića, najviših vojnih zapovjednika poput generala Mile Novakovića i Milislava Sekulića, zatim ministara i poslanika Skupštine RSK, do crkvenih lica poput episkopa Nikanora. Korpusom Specijalnih Jedinica zapovjedao je general Milorad Stupar još jedan visoki časnik poslan po zadatku iz SR Jugoslavije tj. Srbije na okupirani teritorij Hrvatske. On je utoliko zanimljiviji što je imao priličnog iskustva u vođenju specijalnih jedinica unutar JNA i SRJ, prije svega na vukovarskom ratištu kao zapovjednik stožera 93. zaštitno-motoriziranog puka Prve vojne oblasti i vođa jurišnih grupa te kasnije u BiH. Ali još važnije, on je bio prvi zapovjednik 72. Specijalne brigade VJ od 1992. godine, jedne od glavnih i najjačih srpskih specijalnih jedinica. I u tom svojstvu je transferiran sa mjesta zapovjednika najjače specijalne jedinice VJ (to jest Srbije) izravno na mjesto zapovjednika čitavog specijalnog korpusa Srpske vojske Krajine.
Nadalje, novi načelnik Glavnog štaba i zapovjednik SVK je u tom trenu postao general Mile Mrkšić iz redova Vojske Jugoslavije, jedan od najiskusnijih časnika VJ, u Hrvatskoj poznatiji iz slučaja Vukovar i pokolja na Ovčari. Oni su bili samo bio zadnje velike popune zapovjednog kadra SVK aktivnim časnicima Vojske Jugoslavije u svibnju i lipnju 1995. Paradu su dodatno obilježili pripadnici Vojske Republike Srpske (npr. general VRS Manojlo Milovanović), kao i dužnosnici tzv. Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna, točnije načelnik štaba Narodne Odbrane Zapadne Bosne Šerif Mustedanagić, još jedne neobične paradržavne tvorevine na ovim prostorima koja je pak bila u savezništvu sa svim srpskim vojskama pa čak i službenom Hrvatskom i Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom, a ratovala je protiv vlastitih Bošnjaka (Muslimana) i Armije BiH odanih službenoj vladi u Sarajevu u opkoljenoj Bihaćkoj enklavi! Od gostiju iz Srbije to jest SR Jugoslavije također možemo uočiti u potpunosti odjevene i s odgovarajućim oznakama pripadnike Jedinice za antiteroristička dejstva (JATD) u to vrijeme (1993-1995) glavne specijalne jedinice srpskog Resora Državne Bezbednosti koja je ujedinila i prijašnji dio Knindži, dio Vukova, i neke druge formacije. Među njima se ističe Milorad Ulemek-Legija, koji se zajedno s ostalim pripadnicima JATD-a na paradi pojavljuje kao počasni gost u publici s kojim se osobno rukuje Martić. Naime on je već tada bio poznat kao jedan od zapovjednika “paravojne” jedinice RDB-a Srbije – Srpske Dobrovoljačke Garde (Arkanovih Tigrova) i njene podgrupe Super Tigrova, a na snimci se po crvenoj beretki i posebnom grbu može indetificirati kao pripadnik JATD-a.
Neki od snimljenih vojnika nose beretke s časničkim grbom Vojske Jugoslavije, što čini mogućim da su navedene osobe moguće bile dijelom delegacije Vojske Vugoslavije na paradi. Neki od prisutnih vojnika u uniformama SVK nose i oznake padobranskih jedinica VJ (63. Padobranska brigada), premda na pogrešnim, crnim beretkama. Ipak, značajnije je što događaju nisu prisustvovali visoki politički dužnosnici – ni iz SR Jugoslavije, niti iz vodstva bosanskih Srba, unatoč nastojanjima hrvatskih Srba da se, osobito nakon poraza u operaciji Bljesak, politički i vojno povežu s tim strukturama u cilju stvaranja zajedničke države. U tom kontekstu putem Vidovdanske parade i njenih snimaka vidljiva je povezanost službenog Beograda sa vođenjem rata u Hrvatskoj i de-facto upravljanjem jedne separatističke vojske, SVK, na teritoriju druge suverene države, koliko god se to pokušalo tada osporiti.
Dodatni zanimljivi aspekt ove parade koja je okupila cjelokupni politički i vojni vrh Republike Srpske Krajine, jest njezina ranjivost u vojno-taktičkom smislu. Naime, čitavo rukovodstvo RSK i Srpske vojske Krajine bilo je koncentrirano na jednom mjestu, u prostoru koji je u tom trenutku predstavljao najuži dio krajinskog teritorija – svega četrnaest kilometara širine. S obzirom na dosege topništva i mogućnosti hrvatskog ratnog zrakoplovstva, taj je skup bio iznimno ranjiva meta. Hrvatska strana, međutim, nije poduzela nikakav udar – što otvara prostor za dublju analizu vojne strategije i političke kalkulacije u tom razdoblju. Sličnu situaciju možemo prepoznati i u svibanjskoj vojnoj paradi Hrvatske vojske na Jarunu koja također nije bila izložena nikakvim srpskim raketno-topničkim napadima, iako je i ona predstavljala koncentraciju ključnih vojnih i političkih figura. Takva uzajamna suzdržanost, premda u kontekstu brutalnog rata može izgledati neočekivano, ukazuje na prisutnost određenih prešutnih pravila, ali i političkih ograničenja obje strane, osobito u razdoblju neposredno prije završnih operacija.
Nadalje u kontekstu Vidovdanske vojne parade Srpske vojske Krajine 1995. godine, jasno se očituje razlika u vojnoj doktrini, organizaciji i razvoju između zaraćenih strana. I dok su hrvatske oružane snage još od 1993. godine bilježile stalan napredak u operativnim sposobnostima, manevarskoj fleksibilnosti i profesionalizaciji postrojbi – osobito kroz ustrojavanje elitnih gardijskih brigada, obučnih centara za specijalističku obuku vojnika i dočasnika poput onog najpoznatijeg iz Šepurina (SG SOD Damir Tomljanović Gavran) i višenamjenskih specijalnih postrojbi poput 1. Hrvatskog gardijskog zdruga (1. HGZ) – srpska strana nije poduzimala sustavne korake u tom smjeru i tek je sredinom 1995 pokušajem reorganizacije sustava i osnivanjem već famoznog KSJ pokušala ozbiljno uvesti nužne promjene, ali tada je već bilo prekasno. Istina, kod čelništva SVK se još 1993, poslije gubitaka u operaciji « Maslenica » probudila svijest o nužnosti hitne reforme vojske, što je rezultiralo pokušajem jačanja udarnih i specijalnih snaga. Tako su donesene su zapovijedi o formiranju elitnih postrojbe udarnih postrojbi poput Jurišne brigade « Vojvoda Vuk“ (nazvane po poznatom srpskom vojskovođi iz balkanskih i Prvoga svjetskog rata, Vojinu Popoviću), ali zbog nerazumijevanja i kratkovidnosti vojnog vrha SVK i problema s popunom ljudstva taj projekt nije zaiživio iako je brigada bila donekle osnovana. Istodobno je dodatna pažnja usmjerena prema osposobljavanju specijalnih jedinica kroz centre za obuku, poput onog u Bruškoj (107. Nastavni centar „Alfa“), koji je djelovao u sklopu 92. motorizirane brigade iz Benkovca. Obuku je predvodio Dragan Vasiljković, koji je oformio postrojbu sposobnu za brze udare i diverzantske akcije. Ipak, unatoč vojnoj disciplini i kvaliteti obuke unutar „Alfa“ postrojbi, njihove brojčane i materijalne kapacitete teško je usporediti s hrvatskim gardijskim i specijalnim snagama. Dok su HV-ove specijalne jedinice imale institucionalnu podršku i stratešku svrhu unutar operativnog plana Glavnog stožera, srpske postrojbe, uključujući i one prikazane na Vidovdanskoj paradi, uglavnom su ostajale u funkciji simbolične prijetnje, a ne realne borbene prednosti. To najbolje ilustrira činjenica da ni s vrhuncem svečanosti i demonstracijom borbene tehnike – uključujući i postrojbe „Alfa“ koje su izazvale najveće ovacije publike – Srpska vojska Krajine nije uspjela razviti obrambeni ili napadni kapacitet koji bi ozbiljnije ugrozio hrvatske snage u nadolazećim operacijama.
Zaključno može se reći da je Vidovdanska parada vojske RSK bila je demonstracija sile i simbolike s ciljem zastrašivanja Hrvatske i održavanja morala unutar RSK. Sile koja je postojala ali koja je bila nedovoljno jaka da u potpunosti ostvari svoje ambicije. Zakašnjele ubrzane reforme Srpske vojske Krajine prvenstveno u vidu stvaranja Korpusa specijalnih jedinica su došle prekasno i nepotpuno su i neadekvatno odrađene. U tom pogledu smotra ”Vidovdan-95” je za Hrvatsku je predstavljala jasan signal da krajinska tvrdolinijaška struja ne odstupa od svojih stavova i namjera te da je vojna opcija nužna. Tim više što je službeni Beograd nehotice (ili ne) otvorenom pojavom svojih najviših vojnih časnika u rukovodstvu i uniformama Krajinske vojske dao do znanja da misli ozbiljno. U tom smislu, paradoksalno, možemo reći da je parada ubrzala kraj RSK i poslužila kao dodatan povod ali i motivacija za pristupanje vojnom rješenju rata te pokretanju oslobodilačkih akcija koje su potom uslijedile, završno sa operacijom Oluja koja je stavila točku na “i” u Republici Srpskoj Krajini i završila rat u Hrvatskoj stvorivši preduvjete za mirnu reintegraciju Istočne Slavonije i Podunavlja tri godine kasnije.
Viktor Trumbetaš diplomirani je povjesničar i suradnik je portala Domovinskirat.hr koji istražuje i piše o događajima i postrojbama iz Domovinskog rata.