Talentirani dječak kopačke je zamijenio žutim borovskim “zengama” i pošao braniti Vukovar – rođen heroj Stevo Gegić

Bio je jedan od talentiranijih nogometaša u Borovu Naselju, sjevernom predgrađu Vukovara. Dječak na pragu mladosti, 1991. godine kopačke je zamijenio žutim borovskim čizmama, „zengama“. Reflektore svjetskih stadiona nije dočekao. Njegove snove, tek par mjeseci prije osamnaestog rođendana, prekinula je tenkovska granata.

Stevo Gegić rođen je 24. prosinca 1973. godine. Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u Borovu Naselju gdje je završio osnovnu i upisao srednju školu – Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje „Edvard Kardelj“, obućarski smjer. Slobodno vrijeme uglavnom je provodio s nogometnom loptom, a prema sjećanju prijatelja bio je vrlo talentiran. Danima je usavršavao i vježbao nogometne majstorije svojih uzora, a najveći mu je među njima bio engleski nogometaš Gary Lineker. Bio je vrlo društven, a kada nije bio s loptom vrijeme je poklanjao svojoj djevojci Jadranki.

Njegovu mladost prekinuli su zvižduci granata i metaka koje su u ljeto 1991. postali sve učestalija pojava u njegovu naselju. Svjestan da je neprijatelj sve bliže odlučio se dragovoljno uključiti u obranu Vukovara no nitko od zapovjednika nije ga htio primiti na položaje kao maloljetnika. Tek kada su gubici u hrvatskim redovima postali veći, a linija obrane sve manje pokrivena ljudstvom, uključio se u obranu grada. Branio je položaje na Priljevu koje se nalazi između Borova Naselja i ostatka grada.

U jednom od zatišja odlučio je poći kući. Varljivo primirje ohrabrilo ga je da s majkom ode po stvari koje su im bile u stanu u borovskom neboderu. Granata je pogodila prozor koji je gledao prema Bršadinu, a Stevo je na mjestu stradao. Kobnog 5. listopada 1991. u svojoj knjizi Vukovarski dnevnik prisjetio se doktor Zlatko Šimunović:

Bilo je to još polovicom listopada u borovskom naselju Veljka Vlahovića. To je strogo središte, puno visokogradnji i nebodera. Za vrijeme jednog od topničko-tenkovskih žestokih napada i Mrakan se zatekao u podrumu jednog nebodera. Bili su tu svi stanovnici zgrade. U malom zatišju dječak Stevo Gegić i njegova majka zaključili su da mogu otići na dvanaesti kat po neke stvari. Učinili su to u zao čas. Tenkovski se projektil aktivirao… pomoći nije bilo. (…) U predvorju nebodera u prizemlju je načinjen odar oko kojeg su bili tužni roditelji.

Stevo Gegić pokopan je na gradskom stadionu „Sloga“. Nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja njegovi su posmrtni ostaci ekshumirani i identificirani, a zatim pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Zanimljivo, Stevin mlađi brat Nikola također je bio maloljetni dragovoljac i to sa svega 14 godina. U novoj školskoj godini, u jesen 1991., trebao je krenuti u osmi razred. Ipak školska godina nikada nije započela, a Nikola se priključio zapovjedništvu obrane Borova Naselja. Slomom obrane Vukovara, predao se 19. studenog 1991. kod Borovo Commercea te je odvojen od majke i odveden u zarobljeništvo. Jedan je od najmlađih logoraša srbijanskog logora Begejci.

Izvori
Literatura
Galović, Ani. Mama, ne vidim nebo. Bizovac: Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2020.
Šimunović, Zlatko. Vukovarski dnevnik. Zagreb: Školske novine, 1995.