Kornelija Knežević rođena je 24. prosinca 1968. godine u Bosni, podrijetlom je Hercegovka, a život je provela u Splitu gdje je završila srednju medicinsku školu nakon koje je upisala fakultet. Željela je biti profesorica tehničke kulture, obožavala je crtati i htjela je tome podučavati djecu. Ipak kada je došla ’91. za mladu Hercegovku nije bilo druge nego da se prijavi u vojsku i ode u rat. Došlo joj je to prirodno, tako je odgajana, a pošto je bila medicinska sestra znala je da itekako može doprinijeti borbi Hrvatske za slobodu.
Naravno, nije znala da će put biti tako trnovit, da neće biti oružja, neće biti odore za nju, pa čak niti vojnih čizama. Tako je prve ratne korake na zadarskom bojištu, u prevelikoj odori 4. gardijske brigade, prošla sa svojim tenisicama. Puška je, ističe, njoj samo smetala jer je bila veća od nje, a kada je dobila onu sa sklopivim kundakom znala ju je i izgubiti pa naći za dva dana. Trebalo joj je vremena da se adaptira na nove okolnosti.
Mi smo rat gledali samo na TV-u. I to je sve jako kratko trajalo. I najdulji film trajao bi dva sata. I onda odjednom shvatiš da nema rezanja, ponavljanja scena i da si tu gdje jesi.
Po dolasku na bojište shvatila je da u satniji već postoji jedna žena – Semra. Tada se rodilo prijateljstvo za cijeli život.
Semra je tad živjela i radila u Vrgorcu i ona se priključila vrgoračkoj satniji. Prvi put kada sam je susrela, tog mog prvog dana na ratištu, prepala sam je se. Bila je u jednom podrumu u kojem je gorjela jedna jedina svijeća. Bila je veća za dvije glave od mene i neku pletenu kapu na glavi, a i svu robu koju je imala obukla je na sebe zbog velike hladnoće. Semra je priča za sebe. Ona je institucija.
Kornelija je u početku bila satnijski bolničar. Njezin zadatak bio je izvući ranjenog s prve crte i dovesti ga do saniteta. Ponosno ističe kako je bila pripadnica 3. vrgoračke satnije 4. bojne znane pod nazivom Jahači apokalipse. Nakon zadarskog slijedilo je hercegovačko bojište na kojem je doživjela i prvu pogibiju bliskog suborca – Ante Gašpara.
Bili smo uz kanjon Neretve i spremali smo se za akciju. Kad je svanulo Ante Gašpar došao je do mene i kroz šalu mi je rekao – Joj kako si ružnu pletenicu napravila. Kad se vratimo iz akcije ja ću ti napraviti ljepšu. Međutim od svih nas jedino se Ante nije vratio i to je bilo užasno. Bilo je baš tužno.
Kroz ratni put izgubila je nakon toga niz suboraca, bliskih ljudi, no nikada nije oguglala na to i uvijek ju je pogađalo.
Svaka smrt te pogodi na svoj način, ma ne samo smrt, bilo je tu i teških ranjavanja i drugih nesreća. Svaka je priča za sebe i ne možeš oguglati na to. Svako jutro se pomoliš da ih ne bude više. Nemaš vremena razmišljati bojiš li se, bitno ti je spasiti čovjeka i ne misliš na sebe. Tek kada dođeš doma i kada se vratiš u svoju staru sobu prorade ti klikeri. Neki miris te asocira na nešto i vratite u te grozne momente koje si tada odradio kao robot. Ja godinama nisam smjela ući u mesnicu. Kada bi vidjela potkoljenicu i osjetila taj miris… Ali došla su djeca. Ti njih moraš pretvoriti u ljude, moraš funkcionirati, moraš im skuhati ručak.
Ipak vremena za tugu za poginulim suborcima tijekom rata nije bilo. Nova akcija za novom akcijom, operacija za operacijom. Koca je išla u napade, često i među prvima, zbog čega je bila opominjana i slana u zadnje redove, da bi se opet proguravala u prve. Smrt joj je bila za vratom, a na jugu je ona vrebala sa svih strana. Jednom prilikom njezin zapovjednik Damir Krstičević ohrabrio ju je riječima nakon kojih se više nije bojala granata:
Rekao mi je da dok padaju granate ne ide pješadija, a kada one prestanu da se onda treba bojati i doista sam nakon toga tako počela gledati na granatiranja kojih je bilo zaista puno. Zvuk granate koja padne, pogodi kamen i ne eksplodira. Taj zvuk kada čuješ da ona nije eksplodirala, najljepši je na svijetu.
Koca, kako je zovu suborci, u brigadi je upoznala i ljubav svog života, baš kao i 15 drugih žena koje su ratovale u njezinoj bojni 4. gardijske brigade.
Sina Stjepana rodila je u kolovozu 1994. godine, a kako su krenule operacije i pripreme za oslobađanje Knina, kršten je tek iza “Oluje” jer su se njegov otac i kum mimoilazili kada bi dolazili u Split s terena. Danas ima troje djece koja su svjesna da su im majka i otac heroji 4. brigade.
Oni su nas kao mali gledali u uniformi no nisu percipirali da ono što gledaju na televiziji, taj rat, da su to prošli njihovi roditelji. Tek bili dovoljno stari da to shvate onda vidiš u njima da su ponosni. Moj muž i ja proslavili smo nedavno 30 godina braka i Bogu hvala svi smo živi i zdravi. Nadam se da smo djeci prenijeli prave vrijednosti i znam da su moja djeca naučila da materijalno nije najbitnije. Zaista imamo prekrasnu djecu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Hrvatske braniteljice – jučer, danas, sutra koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.