Oba su pala i kod Paškog mosta – obranjen ključni objekt koji je povezivao Hrvatsku

U jesen 1991. godine okupiran je znatan dio Hrvatske. Neprijateljska Jugoslavenska narodna armija i pobunjeni Srbi na nekoliko su mjesta gotovo presjekli Hrvatsku na više manjih dijelova. Obrana Slatine i Orahovice u Slavoniji, Karlovca u središnjoj Hrvatskoj te Zadra i Šibenika u Dalmaciji bile su ključne kako bi se na životu održali svi bitni komunikacijski pravci.

Nakon što je u rujnu 1991. obranjen Šibenik i Šibenski most, početkom listopada počeli su napadi na Zadar te Paški most, koji je nakon što je u rujnu okupirana Maslenica postao najuže grlo koje je spajalo sjever i jug Hrvatske. Nakon što su 4. listopada napadnuti trajekti koji su spajali Pag s kopnom kao i most koji je pritom znatno oštećen situacija je postala alarmantna. Dragovoljci koji su se tada izmijenjivali na položajima oko mosta, predvođeni Ivicom Jurčevićem, nisu ga mogli sami braniti. Tako je je odlučeno da se ondje osnuje topničko-raketna bitnica protuzračne obrane u sklopu Samostalnog odreda ZNG-a Pag.

Pripadnici postrojbe „Most“ pripremali su se, predvođeni Jurečevićem, mjesec dana i čekali „Dan D“ za koji su znali da će doći uskoro. Postrojba „Most“ koja je brojala 90 ljudi i jednog psa najviše se uzdala u topove te rakete tipa „Strijela“ postavljene na dva vozila osvojena u bitci za Varaždin.

„Dan D“ stigao je 8. studenog. Već u ranim jutarnjim satima dva zrakoplova napala su most no bez uspjeha. Noćni napad samo je mobilizirao pripadnike i pojačao oprez. Nešto prije 10 sati počeo je pakao. Zrakoplovi u većim skupinama krenuli su u konačno rušenje Paškog mosta.

Sa svojih skrivenih položaja branitelji otvaraju vatru po zrakoplovima koji raketiraju i mitraljiraju most i položaje hrvatskih snaga. Promet je stao, a mnogi civili zarobljeni u koloni našli su se na čistini. Nakon niza promašaja, napokon je jedna „Strijela“ dostigla metu i pogodila je.

Pilot ponirućeg zrakoplova tipa Galeb, Avelino Šalić, katapultirao se no padom u more nastupila je smrt. Tijelo poginulog pilota razmijenjeno je kasnije za pet ubijenih civila iz Škabrnje. Nedugo potom posada topa Bofors oborila je zrakoplov tipa Jastreb koji je pao u blizini otoka Ilovika u lošinjskom akvatoriju. Pilot ovog zrakoplova također se katapultirao no nikada nije pronađen.

Na koncu, u posljednjem napadu na most, korištena je i bomba zvana „krmača“ teška 500 kilograma no niti ona, kao niti projektili u prethodnim napadima, nisu srušile most.

Malo je nedostajalo da uz dva oborena zrakoplova bude njih kudikamo više. Raketnom sustavu „Strijela“ na jednom od položaja nestalo je struje koja je bila potrebna za lansiranje rakete, a druga ekipa koja je gađala „strijelama“ pogodila je zrakoplov „Galeb“ koji se bez repa uspio dovući do okupirane Udbine i ondje sletjeti.

I drugi zrakoplovi sasvim sigurno dobili su pogotke koji su ih više ili manje oštetili. Na koncu nije bilo bitno koliko je zrakoplova oboreno već činjenica da je most obranjen u bitci koja je trajala punih šest sati i u kojoj je u jednom trenu sudjelovalo čak 12 zrakoplova.

Padom Paškog mosta dogodio bi se kaos te bi osim vojnog gubitka to bio snažan psihološki udarac, osobito za civilno stanovništvo. Nakon 8. studenog agresor se više nikada nije pojavio na prostoru Paškog mosta. Obranom tog ključnog strateškog objekta Hrvatska nije prepolovljena te ju je dvije godine, sve do postavljanja pontonskog mosta na Maslenici, vezalo tih 300 metara dužine te ponegdje tek 3 metara širine.

Izvori
Literatura
Jurčević, Ivica. E NEĆEŠ! – postrojba Most u obrani Paškog mosta. Zagreb: Ogranak Matice hrvatske u Pagu; Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2016.