Sanjao je slobodnu Hrvatsku, htio u Legiju stranaca pa kao svećenik otišao na prvu crtu – don Miljenko Babaić

Htio sam te ’91. ići braniti Vukovar, rečenica je koju često čujem od hrvatskih branitelja. Neki od njih zaista su se dokopali Vukovara, neki su zapeli u Vinkovcima, a nekima je „Vukovar došao na njihov kućni prag“. Među onima u kojima se rodila plemenita želja da pomognu obranu najrazorenijeg i najnapadanijeg hrvatskog grada u Domovinskom ratu bio je i katolički svećenik don Miljenko Babaić. Na koncu do Vukovara nije stigao, ali je kao dragovoljac u obranu Hrvatske stupio na otoku Mljetu gdje je 1991. obnašao službu župnika u župi svetog Antuna u Maranovićima, a 1992. ratni je put nastavio u 163. dubrovačkoj brigadi sve dok se nije demobilizirao nakon operacije „Oluja“ i konačnog oslobođenja Hrvatske.

Slobodnu Hrvatsku don Miljenko sanjao je od malih nogu. Za vrijeme služenja vojnog roka u JNA došao je u ozbiljne probleme zbog svojih političkih stavova te je nakon godinu dana služenja vojnog roka osuđen na 18 mjeseci zatvora, a čak 6 ih je proveo u samici i izolaciji. U optužnici je, pored ostalog, stajalo kako je rekao da bi radije u hrvatskoj državi jeo rižu nego najbolje meso u Jugoslaviji.

U vojnom, pa civilnom zatvoru u Nišu izdržao je kaznu nakon koje je vraćen na služenje vojnog roka u srpski gradić Vršac gdje mu je tijekom dva mjeseca psihički bilo gore nego u zatvoru. Kako je, kada je osuđen, napustio splitsku bogosloviju jer su joj prijetili zatvaranjem, nakon izlaska iz JNA otišao je u Njemačku. Ondje je vježbao kako bi u datom momentu bio fizički spreman za borbu za slobodnu Hrvatsku. S tim ciljem razmišljao je poći i u Legiju stranaca no strogu selekciju nije prošao, kako zbog vida, tako i zbog moralnih pitanja. Na koncu vođen jakim svećeničkim pozivom završio je teologiju na katoličkom sveučilištu Eichstätt u Bavarskoj te je na blagdan svetog Petra i Pavla 1987. zaređen za svećenika u dubrovačkoj katedrali. U to vrijeme shvatio je da se Jugoslaviji zaista bliži kraj.

S prvim ekonomskim krizama koje su stigle u drugoj polovici 1980-ih shvatio sam da komunizam ide u krizu koja će ga sigurno srušiti. Pitanje je samo bilo hoće li se u tom padu komunizma otvoriti prostor za stvaranje hrvatske države. Dakle moja grupa prijatelja i ja bili smo uvjereni u propast Jugoslavije.

Kada su 1990. zapuhali „novi vjetrovi“ demokracije don Miljenko se odmah u njih uključio pripremajući se za prve višestranačke izbore. Na Mljetu gdje je službovao, sudjelovao je u osnivanju Hrvatske demokratske zajednice, a organizirao je i više tribina kojima je narodu htio osvijestiti važnost sudbonosnog trenutka.

Bio sam i moderator i govornik na tim tribinama, a na njih smo zvali sve, pa i kandidate iz Saveza komunista. U to sam se vrijeme, gledajući kako u miru pada komunizam u Njemačkoj, nadao da bismo Hrvatsku mogli dobiti bez rata. Ipak prevario sam se i duboko razočarao u Ameriku i Europu za koje sam mislio da jednim potezom pera mogu spriječiti ili zaustaviti rat.

Kao član kriznog stožera, ali i hrvatski vojnik don Miljenko je bio uključen u niz aktivnosti s ciljem zaštite ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske. Njegova župa Maranovići, na istočnom dijelu otoka, imala je vojarnu JNA na samom njezinom rubu kraj mjesta Saplunara gdje je danas smještena Hrvatska vojska. Prisustvo agresorske vojske znatno je otežavalo sigurnosno stanje, kao i blokada otoka.

Ja sam, kad je krenulo naoružavanje, dragovoljno pristupio Zboru narodne garde kako se tada zvala Hrvatska vojska. Moji prijatelji iz kriznog stožera i ja išli smo po kućama i skupljali lovačke puške kako bi se imali čime braniti u slučaju ugroze. Moj biskup u Dubrovniku, Želimir Puljić, negdje tri mjeseca nije niti znao da sam u vojsci jer nismo imali veze. Kada sam mu to obznanio začudio se, ali mi je dao pristanak da na teritoriju Dubrovačke biskupije mogu obnašati i vojničku službu. Ako bi htio ići na front negdje drugdje on je rekao kako bi me morao razriješiti službe te smo se dogovorili da ću ostati na području biskupije. U mojoj župnoj kući je za taj dio Mljeta bio centar za uzbunjivanje i znalo se dogoditi da usred mise moram prekinuti misno slavlje. Tako je bilo recimo i za Uskrsnu noć 1992. kada je usred mise krenula uzbuna. Pozdravio sam ljude i s onima koji su bili u vojsci krenuo u rovove. Kada bi držao misu u selu Korita koje je bilo najbliže vojarni na misu sam obavezno išao s puškom koja bi za vrijeme mise bila u sakristiji odnosno meni pri ruci ako baš tada oni krenu u napad. Neki su mi to zamjerili, ali takvo je bilo vrijeme i takav je bio moj stav.

OFICIR JNA, ŽIVAN PEŠIĆ, ZAPOVJEDNIK VOJARNE NA MLJETU DON MILJENKOVIM ŽUPLJANIMA UPUTIO JE “SAOPĆENJE” (početak listopada 1991.)

DON MILJENKO VRLO BRZO MU JE ODGOVORIO

Mljet je, uz Vis i Lastovo, bio jedno od glavnih uporišta Jugomornarice na Jadranu. Otok je bio suočen s više pomorskih blokada, a JNA se na njemu i dva spomenuta otoka zadržala sve do konca svibnja 1992. godine. Unatoč napetostima, nije došlo do oružanog sukoba i nije bilo poginulih. U tom vremenu Hrvatska vojska je stasala u ozbiljnu formaciju, a na otoku Mljetu čak je održana i svečana prisega. Naime 13. ožujka 1992. godine, u nazočnosti ministra obrane Gojka Šuška te ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka, Satnija mornaričke pješadije Mljet položila je svečanu prisegu. Točnije prisegu je položilo 185 njezinih pripadnika među kojima i don Miljenko Babaić koji je okupljene vojnike tom prilikom blagoslovio.

Sredinom 1992. godine, po odlasku JNA s Mljeta i dolasku mira na otok, don Miljenko „skinuo se“ iz vojske no ne zadugo jer put ga ubrzo vodi u Župu dubrovačku.

Otišao sam 1992. s Mljeta na mjesto župnika u župu Mandaljena kraj Dubrovnika. Bilo je to mjesec-dva nakon što je to područje oslobodila Hrvatska vojska. Ondje sam došao opet u kontakt s vojskom te sam primljen u 163. dubrovačku brigadu kao vojni svećenik. S vremenom sam postao vojni kapelan cijelog Južnog bojišta. Moja 1. bojna bila je smještena na Ivanici iznad Brgata prema Trebinju i Bosni i Hercegovini. Župnu kuću su mi stalno gađali i pogađali, pa bi mi to popravljali i tako u krug. Bio je to jak inat. Opasnost je trajala sve do „Oluje“, ali ja nisam htio napuštati župu i župnu kuću makar mi je biskup nudio da budem u sjemeništu ili u hotelu. Vojska se čudila što sam takav, a ja sam vidio da im moja prisutnost mnogo znači. S vojskom sam nerijetko bio na prvoj crti, nekada kada bi bile akcije i po desetak dana. Za to vrijeme nisam se spuštao u župu nego koliko sam i kako sam mogao pomogao na prvoj crti. U napadnim djelovanjima bio sam vojnik kao i svi drugi.

Bilo je to razdoblje niza oslobodilačkih akcija i operacija s ciljem oslobođenja juga Hrvatske koje su trajale do konca listopada 1992. godine. Don Miljenko u to je vrijeme često djelovao na prvoj crti, a na upit što bi naglasio kao najbitniji segment njegova djelovanja istaknuo je iduće:

Pripreme za oslobađanje okupiranih područja vršene su ili ujutro rano ili poslijepodne. Išlo se u napadna djelovanja iz kojih se, nažalost, nisu živi vraćali svi hrvatski bojovnici. Onda bi vojne službe i ja cijelu noć išli od bunkera do bunkera. Davao sam savjete vojnicima, ohrabrivao ih, upozoravao da poštuju međunarodna prava i naglašavao da je smisao njihove borbe slobodna Hrvatska. Tisuću puta sam rekao vojnicima: „Mi smo napadnuti, ubijaju naše najbliže, pale naše domove, no mi ne ratujemo iz mržnje nego zato što ne damo na svoje.“ Drugo što sam naglašavao: „U borbi što se dogodi – dogodi se, ali ako se netko preda treba ga onemogućiti za borbu i dati mu vode i kruha.“ Rekao sam im tisuću puta – kada bi vidio da netko zarobljenom čovjeku odsječe uho ili nešto slično ja ću ga prvi metkom u čelo, jer to se ne radi za Hrvatsku. Uz ovo, slavlje Božića s hrvatskim vojnicima na cijelom prostoru bojišta je neponovljivo. To ostaje.

Da u toj borbi nije gledao tko je koje nacije ili vjere govori i činjenica da je don Miljenko svoj život izložio kako bi zaštitio lokalne Srbe koji su poštujući hrvatsku državu ostali živjeti u njoj.

Kad sam došao u župu Mandaljena bilo je u njoj Hrvata raznih uvjerenja. Bilo je i onih koji su imali simpatije prema Srbiji, bilo je komunista, bilo je i onih koji su ostali sa Srbima i Crnogorcima kada su oni okupirali taj prostor, a bilo je tu i Srba koji su živjeli ondje prije rata i ostali po oslobođenju u svojim domovima. Neki su, nažalost, svoje „hrvatstvo“ htjeli dokazivati nasiljem prema tim ljudima, pa i zlostavljanjem. Ja sam to i poimence napisao u biskupiju tada i ja sam uzeo svoje oružje i stao u obranu tih ljudi te sam od nadležnih tijela tražio da ih zaštite. Ti Srbi su, dok se situacija nije smirila, noćili kod mene u župnoj kući i na tome su mi ostali zahvalni cijeli život i dan danas smo prijatelji. Svakom čovjeku, slabijemu, ranjenomu, treba pomoći, bez obzira na narodnost.

Osim teških bilo je u ratu i smiješnih događaja. U jednoj od zanimljivih situacija u kojima se našao tijekom niza akcija don Miljenko imao je „susret“ i s generalom Jankom Bobetkom, zapovjednikom Južnog bojišta. Evo kako evocira uspomenu na taj događaj:

Zapovjednik 1. bojne Primorac morao je otići radi potreba na prvu crtu u borbu i u sobi gdje su bila sredstva veze ostao sam jedino ja. Imao sam pred sobom šifrarnike u kojima su pisali kodni nazivi kada je u jednom trenutku stigao poziv Janka Bobetka kojeg je zanimalo dokle smo stigli u akciji. Odgovorio sam, predstavivši se šifrom kojom se predstavljao moj zapovjednik, no Bobetko je znao njegov glas i zbunio se. Pitao me: „Koga sam ja to dobio?“, na što sam mu odgovorio „Svećenika!“ Tada je rekao „Nisam tražio župni ured“ i poklopio slušalicu. Opet je zvao pa sam mu pojasnio o čemu se radi. Kasnije smo se tome smijali, ali u tim trenucima, kada ljudi na prvoj crti ginu i treba biti što efikasniji to i nije bilo tako smiješno.

Ima li Boga na prvoj crti, pitanje je koje se nametnulo na kraju razgovora samo po sebi. Evo i don Miljenkovog odgovora:

Ja mislim da itekako ima Boga na prvoj crti i da je ondje potreban jer u svim životnim, pa i ratnim situacijama postoji snaga od Boga i strah Božji da čovjek ostane čovjek i da ne postane životinja i da s druge strane vidi čovjeka makar mu on bio neprijatelj. Hrvatska je vodila pravedan i obrambeni rat s opravdanim razlozima. Ljudi su htjeli biti slobodni i normalno da su htjeli braniti svoj dom. U tim trenucima Bog pomaže podnijeti te duševne teške boli i nema sumnje da je Bog bio na prvoj crti i uz njega je bilo lakše. Moram na koncu naglasiti da rat nije sjediti u crkvi i moliti krunicu i uza svu tu molitvu rat se na kraju dobiva oružjem i bez oružane borbe na kraju ne bi dobili državu. Krunica o vratu i na odori branitelja nije bila ukras. To je znak neba i u to su bili uvjereni hrvatski branitelji bez obzira koliko su bili praktični vjernici. U krunici su vidjeli prisutnost i pomoć Božju. Jednako kao što roditelji, obitelji poginulih, nestalih u Domovinskom ratu nose fotografiju svojeg oca, sina, supruga, brata. To nije samo fotografija, plastika… nego istinska ljubav i povezanost.

Ovaj tekst je dio novinarskoga projekta „Ima li Boga na prvoj crti? –  katolički svećenici u Domovinskom ratu, objavljen u sklopu programa poticanja novinarske izvrsnosti u 2024. godini Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.