“Imao je djevojku koja se nakon njegove pogibije nikada nije udala” – poginuo Željko Barišić

Na dubrovačkom ratištu 13. rujna 1992. život je položio heroj Tigrova i Domovinskog rata Željko Barišić.

Željko je rođen je 5. rujna 1963. godine u Konjicu u Hercegovini kao drugi od petero djece Ivana i Zorke. Odrastao je uz braću Zvonimira i Rajka te sestre Ivanku i Mariju. Odgajala ih je majka, prisjeća se Rajko, jer je otac iz političkih razloga morao napustiti Jugoslaviju. Kao gastarbajter u Njemačkoj zarađivao je za obitelj koja je živjela od njegove plaće. Željko je u Konjicu završio osnovnu školu, a zatim srednju strojarsku u Zagrebu. Kao strojarski tehničar zaposlio se u poduzeću Elektroda u kojem je upamćen kao jedan od najboljih majstora.

 Za razliku od mene bio je miran i povučen. Crn, povisok. Privlačan za sve, kao magnet. Zračio je nekakvom pozitivom, duša od čovjeka. Ne kažem to jer je bio moj brat nego su ga zaista svi voljeli. Imao je djevojku Mariju koja se nakon njegove pogibije nikada nije udala.  Bavio se borilačkim sportovima. Trenirao je taekwondo, a jedno vrijeme bavio se i full-contactom. Osim toga bio je odličan nogometaš i znali smo često igrati nogomet. Kada sam ja 1983. stigao u Zagreb išli smo svake nedjelje u crkvu na glavni zagrebački trg u kapelu Ranjenog Isusa. Mi smo inače odgojeni u katoličkom i domoljubnom duhu. Kada je počinjao rat nismo puno razmišljali. Najstariji brat Zvonimir otišao je u 2. A brigadu „Gromovi“, ja sam otišao u pričuvni sastav MUP-a, a Željko je zapeo da ide u „Tigrove“ u kojima je na koncu i završio u svibnju 1991. godine kada je osnovana 1. A brigada Zbora narodne garde.

Rajko Barišić, brat

Prošao je ratišta Banovine, istočne i zapadne Slavonije i na koncu završio na južnom bojištu kao zapovjednik voda u 6. bojni „Tigrova“.

U rujnu 1992. godine 6. bojna bila je već značajnije desetkovana. Od proljeća mnogi su suborci ranjeni ili poginuli i zapravo je bilo nas 50-60 u cijeloj bojnoj. Kobnog 13. rujna zapovjednik bojne vodio je jednu grupu, a ja drugu u kojoj je bio i Željko. Naš zadatak bio je ostvariti napredovanje na rubu Popova polja. U podnožju brda Ročišta odredio sam zapovjednika satnije Boru Maslu da sa mnom ode gore i provjeri nalazili se na vrhu netko od hrvatske vojske. Bojište je bilo vrlo aktivno i nije se zapravo znalo gdje su prve linije. U tom trenutku na osobni zahtjev priključio nam se Željko Barišić. Kada smo se popeli nismo našli nikog od hrvatskih snaga no uočili su nas neprijateljski vojnici i s druge strane Popova polja na nas je otvorena topnička paljba. Jedna haubička granata pala je u zaklon u kojem smo se nalazili. Granata je pala direktno na Željka koji je na mjestu ostao mrtav. Boro Masle teško je ranjen i ostao je invalid, a ja sam dobio gelera po glavi. U tom trenutku ostao sam bez svijesti i došao sam k sebi nakon kraćeg perioda. Već je dio naših suboraca došao nas izvući. I tada je započeo i pješački napad na nas. Trombloni su padali oko nas, no nekako smo odbili napad. Da smo se išli povlačiti poubijali bi nas.

Josip Anušić, dozapovjednik 6. bojne “Tigrova”

Željkovo tijelo u šatorskom krilu suborci su izvukli s prve crte, a već tri dana kasnije ispraćeno je na Mirogoju uz sprovodne obrede koje je vodio velečasni Alojzije Žlebečić iz crkve Krista Kralja na Trnju.

Naslovna fotografija – Antonijo Vidmar i Željko Barišić desno s krunicom oko vrata u Novoj Gradišci 1991. zajedno s medicinskom sestrom “Tigrova”

Izvori
Literatura
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga II). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Rajka Barišića, prikupljeno 1. rujna 2022.
Usmeno svjedočanstvo Josipa Anušića, prikupljeno 1. rujna 2022.