Djecu je ’91. poslala u Njemačku i za suprugom otišla braniti svoj grad – Višnja Palačković Popović

ZNG Petrinja, 74. samostalni bataljun, 162. brigada Hrvatske vojske i 12. domobranska pukovnija postrojbe su s kojima je ratni put od 1991. do 1995. godine prošla nevjerojatna Višnja Palačković Popović. Nevjerojatna ne samo zbog toga što je kao žena provela četiri godine u ratu spasivši na desetke života već i zato što je istovremeno odgajala dvoje male djece. Njezin suprug Marijan, ratni put proveo je u policiji, najveći dio specijalnoj, na teškim terenima poput Velebita. Višnjin život obilježen je tim periodom, no unatoč tome, a možda baš i zbog toga ona ga danas živi „punim plućima“.

Rodnu Petrinju Višnja je napustila kada je otišla u Srednju medicinsku školu u Zagrebu. Ondje je nakon školovanja našla i posao, ali… U Petrinji je bila ljubav njezinog života – Marijan. Ubrzo su se oženili te dobila kćer Silviju i sina Tomislava. Marijan je svirao s bendom na zabavama i radio u sisačkoj željezari dok je Višnja posao našla u Medicinskom centru u Petrinji. U ulici koja se danas naziva „6. kolovoza“ živjeli su složno sa susjedima srpske nacionalnosti, no 1990. godine sve se mijenja ističe Višnja.

Još 1990. počele su barikade zbog kojih moj muž nije mogao na posao u sisačku željezaru. Ja sam radila u Medicinskom centru Petrinja i odjednom se među kolegama počelo gledati tko je koje nacionalnosti. Prije napada na Petrinju većina kolegica i kolega srpske nacionalnosti napustili su posao i grad.

Nakon „Krvavog Uskrsa“, zajedno sa suprugom, Višnja je pristupila u dobrovoljačke nenaoružane odrede. Nije prošlo puno vremena, u ljeto 1991. počeo je rat na Banovini. Tenkovi JNA gazili su sela nastanjena hrvatskim stanovništvom između Petrinje i Kostajnice. Tada Višnja i Marijan donose jednu od najtežih odluka u životu.

Jednom prilikom suprug je došao doma i rekao kako se sprema evakuacija žena i djece u Rovinj i predložio je da odemo no ja sam mu rekla da ne dolazi u obzir, da nema šanse da odlazim i da želim braniti svoju kuću i svoj grad. Njemu i meni što se dogodi, dogodi se, ali djecu sam htjela skloniti na sigurno te sam ih poslala mlađoj sestri koja je živjela u njemačkom gradu Heidenheimu. Taj rastanak na graničnom prijelazu kod Slovenije, kada su sestra i njezin muž 2. kolovoza 1991. došli po njih, bio je strašno težak. Bila sam svjesna da se možda nikada više nećemo vidjeti, hvatali su me, grlili me, no isto tako bila sam svjesna da je to najbolje za njih.

Ponedjeljak 2. rujna 1991. kada je počeo napad neće zaboraviti nitko tko se zatekao u Petrinji, pa tako niti Višnja koja je tog dana stigla iz noćne smjene koja je bila vrlo napeta. Bez razmišljanja učinila je sve kako bi zaštitila pacijente.

Te noći napali su Hrastovicu. Prvi put vidjela sam svjetleće metke. Umirivala sam pacijente i izvlačila ih u hodnik kako bi bili sigurni. Liječnik koji je bio u smjeni zatvorio se u sobu za rendgen gdje su zidovi najdeblji i nije mario za pacijente. U jednom trenutku metak je probio zid pored mene. Nisam mogla vjerovati da pucaju na bolnicu. Nakon te noći suprug, koji je tada bio u pričuvnoj policiji, me odvezao doma. Nisam mogla zaspati pa sam otišla peglati veš. Dok sam peglala u jednom trenutku ugledala sam kroz prozor granatu kako je kroz krošnju mojeg oraha proletjela i pogodila susjedovu kuću.

Unatoč tome što je rat doslovce došao u njezino dvorište išla je uredno na posao. Iz dana u dan situacija je bivala sve gora, a osobito težak bio je 16. rujna kada je ubijeno puno Višnjinih prijatelja, a umalo i njezin suprug koji je teško ranjen. Tog dana Višnja je pristupila sanitetu ZNG-a Petrinja kojeg su vodili student medicine Zdravko Ljubešić i doktorica Maja Rudelić.

U odnosu na to koliko je medicinskog osoblja radilo u Medicinskom centru u Petrinji nas je dragovoljaca bilo jako malo no bili smo dobro organizirani. Ipak uskoro je Petrinja okupirana. Tu tugu i nemoć kada smo morali napustiti grad ne mogu vam opisati. Mislila sam da nitko nema pravo mene istjerati iz mojeg doma. Bili su to jako teški dani za mene, roditelji u Lipovcu, djeca u Njemačkoj, suprug se oporavljao u sisačkoj bolnici, ja moram napustiti Petrinju… Kada sam došla po suprugovu odoru iz koje su ga skinuli kada su ga zbrinjavali ranjenog ona je bila krvava, usmrdila se od te krvi i znoja. Nisam znala kuda ću, na kraju sam došla u kuću ujaka i ujne u Malu Goricu. Tamo je bilo 50-ak prognanika već. Ujna mi je zagrijala vodu da se operem i dala mi svoj ležaj da se odmorim. Rekla sam joj da me probudi kada će morati ići spavati. Nije me budila sve do jutra. Ni danas ne znam gdje je ona provela tu noć.

Bez ičega u rukama Višnja je napustila svoj grad nadajući se u brzi povratak no do njega nije stiglo. Svoj ratni put nastavila je na Kupi. Jedan od najtežih dana nakon pada Petrinje za Višnju je bio dan kada je JNA pokušala izbiti na Kupu kod Nebojana te zauzeti čitavu desnu obalu te rijeke. U više navrata zrakoplovi su raketirali pontonski most između Kupe i Letovnića no nisu uspjeli presjeći tu jedinu vezu između slobodnih krajeva s desne i lijeve obale.

Osobito teško bilo mi je u Letovaniću, a tog dana od 12 i 30 pa do navečer smo 13 puta vozili ranjene za sisačku kirurgiju. I to nismo vozili po jednoga nego po dvoje troje. Nije se gledalo tko je koja postrojba, tko je vojnik, a tko civil. I danas se naježim kad se sjetim tog dana, a osobito je teško bilo što je među ranjenima bilo i jedno malo dijete od 7-8 godina koje me podsjetilo na mojeg sina Tomislava. Dječak je bio u šoku, uspio mi je reći da je mama u Sisku, a tata s vojskom u Nebojanu. Hvala Bogu nije bio vitalno ugrožen i preživio je. Ne mogu ja ispričati koliko je taj dan bio težak i stresan, evo tog dana čašu vode nisam stigla popiti, a kamoli nešto pojesti.

Prognaničke dane Višnja i Marijan, kada nisu bili na prvoj crti, proveli su u sisačkom naselju Željezara koje je naziv dobilo po obližnjem industrijskom divu. Početkom 1992. djecu su vratili u Hrvatsku i ona su, nakon šest mjeseci izbjeglištva, krenula u školu u Sisak. Iako je na snazi bilo primirje obitelj Popović tamo nije imala mira. Taj je prostor zbog strateške važnosti često bio meta topničkih napada. Nadali su se kraju rata i povratku u slobodnu Petrinju.

Kada je rat krenuo ’91. imali smo samo srce… Ni oružje, ni uniforme. Kada je pala Petrinja živjeli smo u nadi da ćemo se brzo vratiti no danas sam svjesna da to nije bilo moguće. Došli su UNPROFOR-ci, a mi smo i dalje na prvoj crti čekali tren kada ćemo u svoju Petrinju. 1993. već smo bili uređena, dobro naoružana vojska i čekali smo tren kada ćemo se vratiti u Petrinju. Muž je bio na terenima, Velebit, Lika… Jednom ga nije bilo 45 dana i nismo se mogli niti jednom čuti.

Napokon u kolovozu 1995. u operaciji „Oluja“ Hrvatska vojska oslobodila je Petrinju nakon dva dana teških borbi. Tog 6. kolovoza među Višnja je među prvima iz svoje 12. domobranske pukovnije ušla u grad:

Ušli smo u Petrinju i zbrinuli jednog „Gromića“ koji je bio ranjen u nogu. Tu i tamo čuli su se sporadični pucnji, ali borbi ustvari nije bilo. Kada smo zbrinutog „Gromića“ ostavili u sisačkoj  bolnici krenuli smo natrag no prije toga stali smo pred mojom zgradom. Ušla sam u stan izgrlila obitelj i rekla im – Bila sam u Petrinji! To je bila neopisiva sreća, skakali smo, grlili se, ljubili. Kad smo se vratili u Petrinju otišla sam pred kuću odnosno ono što je od nje ostalo – jedan zid i kućni broj. Iz kuhinje raste vrba. Džungla. Nema veze, sretan si što se se vratio. Operacija ide dalje, saniramo ozlijede, uglavnom žuljeve i napredujemo prema granici. Tako smo stigli do Une.

Nakon oslobađanja Petrinje Višnja je skinula svoju maskirnu uniformu i vratila se u predratnu plavu uniformu. No trebalo je osam godina da bolnica u Petrinji profunkcionira, odnosno pulmološki odjel na kojem je Višnja prije rata radila. Tako je ustvari počela rad u staroj petrinjskoj bolnici gdje su Srbi koji su pobjegli iz grada ostavili svoje roditelje, stare i nemoćne. Danas je medicinska sestra pred mirovinom koja uživa u unucima, vrtu, cvijeću, pčelama… U životu.

U ratu sam bila, odradila sam svoju ulogu i istaknula bi da ne bi htjela da ikad itko to doživi ponovno. Ljudski život je nešto što se ne može vratiti. Nakon rata najviše su mi pomogla djeca, obitelj. To što sam njih imala tjeralo me da idem dalje, da guram. Oni su stasali u ratu praktički bez majke i oca i postali divni mladi ljudi koji su upisali fakultete, školovali se. Bilo je teško, osobito kad su supruga iz policije potjerali u mirovinu, no vrijedni smo ljudi, počeli smo raditi poljoprivredu, sa svinjama. Taj rad nam je puno pomogao ne samo u financijskom smislu nego kao terapija. Uz obitelj i rad navela bi i vjeru kao glavni razlog toga što sam, Bogu hvala, ostala normalna. Danas više nemamo svinje, ali imamo pčele. S dvije košnice na početku došli smo do 36 i uživamo u pčelarstvu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Hrvatske braniteljice – jučer, danas, sutra koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.