“Operacija Una bila mi je najteža, morala sam birati čiji život pokušati spasiti najprije” – doktorica Maja Rudelić Zadrović

Doktorica Maja Rudelić Zadrović dočekala me u obiteljskoj kući u Petrinji, opako načetoj potresom, uz čvrst stisak ruke. Kada smo počeli pričati o njezinom ratnom putu polako sam počeo spajati lik s djelom o kojem sam nešto znao i ranije. Njezine ratne kolege i kolegice o njoj pričaju kao o heroini, njihovom stupu sigurnosti, ponekad i presigurnom za stresne situacije u kojima se znala naći s njima tijekom Domovinskog rata. Ona će pak kratko i jasno odgovoriti – „Ne smatram se herojem osim ako herojstvom smatrate moć da pobijedite vlastiti strah.“

Ta rečenica možda i najbolje opisuje Maju čiji su baka i djed s majčine strane izbjegli 1917. iz Carske Rusije pred „oktobarskom revolucijom“. Otac joj je pak odrastao u klasičnoj hrvatskoj katoličkoj obitelji dok će ona istaknuti kako je odgojena u ljubavi prema svojem domu i svojoj Petrinji.

Tik pred rat 1990. godine Maja je postala doktorica te je počela stažirati u Medicinskom centru Petrinja, a nakon položenog stručnog ispita ondje se i zaposlila. Iste godine počela je „balvan revolucija“, a u njezinom gradu došlo je do nemira koji su obilježeni povicima „Ovo je Srbija!“

Ja rat nisam priželjkivala, ali sam sve više shvaćala da će ga biti teško izbjeći. Sve je otišlo predaleko i meni je bilo jasno da to neće miroljubivo završiti. Ne mogu reći da mi je u prošloj državi bilo loše, ali puno ljudi ju nije više htjelo. Neki od njih htjeli su granice ne budu prema ondašnjim republikama nego da kroje neke druge granice što je meni bilo neprihvatljivo. Bilo mi je neprihvatljivo da dom u kojem ja živim i koji je bio Hrvatska više ne bude dio Hrvatske.

Kada su se početkom ljeta 1991. u Petrinju počele slijevati rijeke prognanika napuštajući svoje domove i banijska sela s vrećicama u rukama shvatila je da ne može mirno gledati što se događa. Uključila se u Zbor narodne garde:

Nisam tip osobe koji će govoriti da ništa ne valja i ništa ne činiti. Nisam mogla ostati po strani. Moj školski prijatelj Zdravko Ljubešić, tada student medicine organizirao je sanitet u sklopu ZNG Petrinja. Javila sam mu se i 2. rujna ušla u vojsku. Ja sam imala potrebu braniti svoj dom i pomagati ljudima koji to isto žele. Nisam ja tada išla stvarati hrvatsku državu iako sam danas vrlo ponosna na to što sam bila dio te priče.

Na dan kada je Maja pristupila u vojsku počeo je prvi veliki tenkovski napad na Petrinju. Zvuk gusjenica i pucnjave parao je uši mlade doktorice koja je imala prvu, a umalo i posljednju intervenciju u restoranu Gavrilović. Dok je živa taj dan neće zaboraviti:

Nije to bilo ništa ozbiljno, nije bilo ranjenih u restoranu, ljudi su imali napadaje panike pa sam im dala lijekove za smirenje. No dogodilo se to da smo ostali u okruženju. Kako je restoran u suterenu vidjeli smo kako kraj nas prolaze vojničke čizme i gusjenice tenkova. Tada sam prvi put u životu čula kako tenk ispaljuje granatu i bila sam uvjerena da je pogodio zgradu iznad nas koliko je detonacija bila glasna. U jednom trenu vojnici su počeli lupati na vrata i prijetiti da će nas sve pobiti ako ne izađemo van. Ustvari su hrabrili jedni druge tko će prvi ući, ali se nisu usudili. Mi smo po naputku najvišeg po činu šutjeli. Bez obzira na sve kasnije, i „Oluju“ i „Unu“ i potres, rekla bih da je to bio dan mojeg najvećeg straha u životu. Potpuno iracionalno sam se pokušavala utisnuti u pod na kojem sam ležala. Na sreću oni su se povukli i dobro je prošlo.

Idućih dana Maja se gotovo uopće ne sjeća. Vjerojatno je to posljedica pretrpljenog stresa. Kada je pala susjedna Hrastovica postalo joj je jasno da su Petrinji dani odbrojeni:

Javila sam tati, koji je bio u progonstvu u Zagrebu, da ako išta misli spašavati iz Petrinje da je sada zadnji čas i da će Petrinja pasti. Stigao je i u fiću potrpao sve sokove i pekmeze koje je tog ljeta napravio, a nije uzeo ništa od dokumenata niti fotografija.

Sve to nestalo je nakon što je 21. rujna 1991. okupirana Petrinja. Tog dana Maja je bila u zapovjedništvu ZNG-a i osluškivala vijesti što se događa u gradu.

Svakog trena dolazili su izbezumljeni vojnici s vijestima kako JNA nadire. Bila sam uznemirena jer sam se, nakon onog što sam proživjela u restoranu Gavrilović, bojala da ne bi ostala u okruženju. Nagovarala sam jednog suborca da se kroz kanale provučemo do Kupe i preplivamo preko no dobro da nismo to učinili. Najprije jer nismo imali zapovijed za povlačenje, a zatim i jer nas je netko s druge strane mogao ubiti ne znajući tko ide. Na kraju je zapovjednik Hosi došao i rekao – Gotovo je, ajmo, povlačimo se.

Tuga što iza sebe ostavlja svoj grad miješala se s olakšanjem što se miče od neposredne opasnosti. Maja nije slutila da će do povratka proći godine.

Svako malo išli smo na čuke s kojih smo gledali Petrinju i što se u njoj događa. Posebno bolno bilo je kada su srušili crkvu svetog Lovre. Sjetila sam se tada riječi svojeg šefa doktora Gregurinčića koji je išao jedno vrijeme raditi u Libiju pa po povratku rekao – Gdje nema svetog Lovre nema ni života. Ja nisam vjernik, ali crkva svetog Lovre je neodvojivi dio Petrinje, simbol grada. Uvijek svojoj kćeri kažem kada ona krene „mrzim ovo, mrzim ono“ da ne upotrebljava olako tu tešku riječ „mržnja“. Uvijek sam se trudila da u životu ne mrzim no tada sam možda bila najbliža tome da mrzim one koji su to učinili.

Početkom 1992. došlo je primirje i prestale su veće ratne aktivnosti na Banovini. Maja je shvatila da povratak kući neće stići tako skoro, a čak ju je uhvatila sumnja u to hoće li se ikada vratiti. Zato se, pored ostaloga, odlučila skinuti iz uniforme. Narednih godinu dana radila je u ambulanti u Velikom Grđevcu no nije imala mira:

Stalno sam osluškivala vijesti s petrinjskog bojišta i u jednom trenutku sam shvatila da tamo u Grđevcu ne mogu naći miran život. Jer „gdje nema Lovre nema ni života“, a ja bi dodala i Kupu jer grad koji nema rijeku kraj sebe nije mjesto za moj život. Odlučila sam se javiti u profesionalni sastav Hrvatske vojske i tako sam postala pripadnik 2. gardijske brigade „Gromovi“ odnosno njezine 2. bojne koja je imala bazu u Sisku. Bez obzira što će se možda neki moji suborci s kojima sam bila u pričuvi uvrijediti moram istaknuti da je gardijska brigada ipak daleko uređeniji sustav. To su nosioci borbenih djelovanja koji idu prvi.

Prva je 2. gardijska brigada išla i u oslobođenje Petrinje, a zajedno s njom i Maja Rudelić Zadrović:

Bljesak je bio najava, a mi smo ga proživjeli sa strane čekajući u pričuvi. Naziralo se vrijeme oslobađanja Petrinje koje se osjetilo i po intenzitetu obuke i trenaža. Svi smo s nestrpljenjem čekali da se krene, a mi koji smo bili prognani iz svojih domova i s malo većim nestrpljenjem. Kada smo dobili uzbunu nisam bila sigurno radi li se o još jednoj vježbi no kada smo se postrojili i kada nam je zapovjednik Predrag Matanović održao motivacijski govor shvatila sam da je to stvarno to. Tijekom noći smo zauzeli početne položaje, a onda je krenulo. I dan danas teško mi je razaznati što je bilo prvi, a što drugi dan jer se sve odvijalo rapidnom brzinom od prve intervencije, kada smo nažalost imali i prvog poginulog, pa do oslobođenja Petrinje.

Osobit šok za Maju i suborce bila je pogibija zapovjednika Predraga Matanovića, legende ne samo „Gromova“ već i cijele Hrvatske vojske:

To je bio jedan od ljudi koji su beskrajno držali do časti, poštenja i bio je jako hrabar. Uvijek je išao prvi i nikada nije od svojeg vojnika tražio ono što sam nije bio spreman učiniti. Kada smo vozili jednog ranjenog u bolnicu rekli su nam da Predrag nije preživio ranjavanje. Nismo ništa govorili vojnicima jer nismo znali hoće li ih to potaknuti na još veću borbenost ili će ih obeshrabriti.

Nakon dva dana teških borbi, 6. kolovoza 1995. Petrinja je napokon oslobođena. Maja je ušla u svoj grad no svoju kuću nije stigla vidjeti. Zapovijed je bila da se ide naprijed:

Mi smo 6. kolovoza prošli u koloni kroz Petrinju i zapovijed je bila da se ne odvajamo, a ja slušam zapovijedi. Operacija je za nas trajala do 11. kolovoza. Kada sam tog dana napokon došla pred svoju kuću naišla sam na neprepoznatljivo i zaraslo dvorište, do te mjere da se to ne može opisati. Cijeli je grad bio pun ruševina. Ne znam zašto su nam uzimali grad ako su ga ostavili razrušenog i uništenog s istim onim ranama koje je imao kada smo ga mi napuštali. To mi nije jasno.

Iako je za većinu Hrvatske vojske operacija „Oluja“ bila kraj ratnog puta za Maju i „Gromove“ slijedila je još jedna, izuzetno tragična, operacija – „Una“:

U akciju Una krenuli smo kao na izlet. Svi su nas uvjeravali da su obavještajni podaci takvi da oni s druge strane jedva čekaju da dođemo i da ih oslobodimo. Kao i uvijek krenuli smo po noći da se razmjestimo na položaje prije jutra. Čekali smo na položajima da krene topnička vatra no podrška nije krenula. Kada smo već mislili da će se odustati oko 10 sati krenula je topnička priprema i akcija. Činilo se da preko s druge strane nema nikoga no u jednom trenu su počeli pucati po nama. Una je bila nabujala i vladao je kaos. Imali smo minu koja je pogodila točno među naše dečke pa smo imali dosta mrtvih i ranjenih. To mi je bio jedan od najgorih trenutaka. Jedan vojnik je bio živ, ali su ozlijede bile nespojive sa životom. Moje tehničarke su krenule prema njemu kao najteže ranjenom, a ja sam rekla – Ne, pomozite ovom drugom, on ima veće šanse. Na kraju ni ovaj s nešto lakšim ozljedama nije preživio… Ali taj osjećaj kada me je ovaj koji je umirao čuo što sam rekla, taj njegov pogled… Ali to je teret odgovornosti. Kao profesionalni vojnik moraš imati snage donijeti odluku koja je teška, a trijaža u ratu je nešto strašno teško. Nedugo potom počeli su pucati po nama protuavioncem i minobacačem. Jedna je granata eksplodirala par metara od mene. Sklonili smo se u jednu kuću koja je bila dugo pod teškom vatrom, bilo je puno ranjenih, a do mene je ranjen Vlado Jandrić. Kada je pala noć shvatili smo da sam u toj kući ja s najvišim činom pa sam organizirala povlačenje.

Nakon rata Maja je godinama ostala u Hrvatskoj vojsci, a danas uživa u zasluženoj mirovini u kojoj mir pronalazi daleko od ljudi, uz Kupu koja je duboko obilježila njezin život.

Ako me pitate što je rat najradije bi citirala pisca Juru Franičevića Pločara koji je zapisao ‘Rat, to su rovovi u nama’. Rat nije lijepa stvar. Neke stvari su stresne, nekad ti je život ugrožen, a nekad se osjećaš ispunjeno kada shvatiš koliko ima oko tebe ljudi koji vrijede i spremni su se žrtvovati. Bez obzira na skupu cijenu, ratova uvijek ima i očito je to nešto urođeno bez čega ljudska vrsta ne zna živjeti. Rat nije promijenio moje stavove, ali me promijenio kao osobu. Prije rata voljela sam društvo, izlaske, tulumarenje. Imala sam šire društvo. Nakon rata zapravo se dosta povlačim u sebe. Ne mogu definirati zašto, ali najugodnije se osjećam kada s psima šetam negdje u prirodi dalje od civilizacije. Ili kada na moru sjednem u kajak i odvezem se na pučinu. Najviše volim jutra ili večeri na Kupi kada ljude čujem izdaleka, a oko mene samo priroda, ptice i mir.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Hrvatske braniteljice – jučer, danas, sutra koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.