U rat je otišla ’91. s 18 godina, a u “Oluji” je izgubila sluh – tenkistica Biljana Vrkašević

Domovinski rat formirao ju je, baš kao i njezini suborci, a kako i ne bi kada je u njega otišla čim je napunila 18 godina… Unatoč negativnim okolnostima u kojima je iz djevojčice stasala u ženu – vojnikinju ona je vrlo pozitivna, no isto tako neustrašiva, britka i vrlo emotivna osoba. Takav je dojam Biljana Vrkašević ostavila na mene pri našem prvom susretu.

Ta umirovljena dočasnica Hrvatske vojske rijetko gleda na prošlost, čak i kada se druži sa suborcima. Posvećena je budućnosti, planovima, svojem sinu Teu. Tim više cijenim to što je pristala na razgovor o razdoblju koje ju je snažno obilježilo – Domovinskom ratu.

Mladost je Biljana provela u rodnoj Bosni da bi se pred rat s obitelji preselila u Ivanić-Grad. U rujnu 1991. napunila je 18 godina i ubrzo otišla u rat. Nije tada znala ni gdje je Sisak, a kamoli Dumače, Nebojan, Mokrice i sva ostala sela koja će uskoro vrlo dobro upoznati na ratnom putu kojeg je započela zajedno sa starijom sestrom:

Rat je već počeo i djed je jednog dana došao u uniformi. Ja sam imala 18 godina, bila sam mlada i luda i rekla sam mu – „Ako ti ideš, onda i ja isto želim ići.“ Dijete si, gledaš taj rat, gledaš to zlo. Teške su to stvari, ali donijela sam odluku da moram ići tamo. Htjela sam braniti svoju domovinu, zaštiti te žene i djecu. Djed je rekao – Ne može! Sestra i ja smo mu na to odgovorile da ako nas on ne bude vodio otići ćemo same. Onda nas je pokupio i odveo u Sisak. Tako sam završila u rezervnom sastavu policije, među divnim dečkima uglavnom iz Topolovca. Bilo me je malo i strah no onda su mi došli ti dečki i rekli: Slušaj dijete, ne sekiraj se. S nama si, mi ćemo te čuvati i paziti, ti samo čuvaj naše zdravlje.

Prve ratne zadaće Biljana je imala na prvoj crti obrane Siska u Komarevu. Upravo ondje prvi je put imala bliski susret s granatama, puškaranjima i ratnom zbiljom koja je bila daleko drugačija od one koju je vidjela na televiziji i na filmovima. Bio je to pakao. Ondje se dogodio i jedan sudbonosan susret:

Kad sam ja vidjela tenk… Bila sam fascinirana. Ja sam rekla dečkima da ih jako volim, ali da ja moram preći u tenkiste. Spletom okolnosti tako je i bilo. U sanitetu u Sisku srela sam doktora Vuletića koji je bio u tenkistima. Poveo me zapovjedniku Ivanu Čejaku u Letovanić. Kada je taj gospodin ušao u sobu počeo je izdavati zapovjedi svojim vojnicima, a kada je ugledao mene rekao je: „Što ti radiš dijete tu?“ Rekla sam da sam došla biti tenkist. On mi je rekao da odem kući i da im ne trebaju djeca. Rekla sam mu da nisam više dijete, da sam već bila u ratu u policiji. Pitao me mogu li vidjeti krv na što sam rekla da mogu. Zatim je rekao, pamtim to jako dobro: „Pitati ću te jedno pitanje, ako točno odgovoriš naša si, a ako ne bježi da te ne vidim.“ Pitanje je glasilo ako se vozimo autom i počnu padati granate i pucnjava što moram znati. Kao iz topa rekla sam da moram znati gdje je kvaka kako bi iskočila iz auta. Rekao je samo: „Dijete ti si naša“. Bio je to divan čovjek koji je svima nama u 55. tenkovskoj četi bio kao otac.

Od djeteta koje nije znalo uzeti pušku u ruke Biljana je ubrzo postala prava ratnica. Kada razmišlja o tome što je prošla 1991. s osmijehom se prisjeća trenutaka poput onog kada je pištoljem pucala prema neprijateljskom zrakoplovu, a sa suzama teških trenutaka u operaciji „Vihor“ kada je na Kupi njezina postrojba izgubila jednu cijelu posadu tenka. Iduća 1992. godina za „Gromove“, kojima je priključena Biljanina tenkovska bojna, bila je obilježena bitkom za Dubrovnik:

Mene zapovjednik nije pustio da idem s dečkima na jug. Bilo mi je to neshvatljivo i ja sam se spakirala i pobjegla bez znanja zapovjednika. Ali kada smo mi došli dolje, kada su granate počele padati na onaj kamen meni je srce stalo. Ja sam rekla: „Dečki, ja idem kući svojoj.“ Ali nije bilo nazad. Na kraju se naučiš i na to i sve ti je to normalno.

„Bevepejci“, kako Biljana od milja naziva pripadnike svoje mehanizirane satnije, uvukli su joj se pod kožu. S njima je provela najveći dio ratnog puta, a s ponosom će istaknuti kako je oklopna bojna 2. gardijske brigade najjača postrojba Hrvatske vojske. S njom se spremala za oslobođenje Republike Hrvatske. Napokon 1995. ono je i uslijedilo:

Jedna tenkovska satnija i jedan vod borbenih vozila pješaštva otišli su u operaciju „Bljesak“, a mi smo svi bili na iglama i čekali smo da i nas pozovu. Nismo otišli, a htjeli smo u akciju. Od „Bljeska“ do „Oluje“ vrijeme je sporo teklo… Kao da je trajalo 10 godina. Mi smo stalno vježbali, radili i bili smo spremni, a nikako da nas pozovu. Napokon jednog dana su samo rekli – pakiraj se, krećemo. Svi smo bili spremni u 10 minuta. To je bilo toliko uzbuđenje da se ja ne sjećam kako sam iz vojarne u Dugom Selu došla na početnu poziciju. Dan danas ja ne znam, ne sjećam se. Ujutro, počelo je. To je bio osmjeh od uha do uha, euforija. Ne vjeruješ da se to fakat događa. Stvarno idemo? Da, idemo. Baš je bilo dobro.

U operaciji „Oluja“ 2. gardijska brigada imala je složen zadatak oslobađanja Banovine odnosno Banije, kako kaže Biljana, a prvi zadatak bio je osloboditi Petrinju:

Na cijelom prostoru Banije išla je samo jedna gardijska brigada. Mi „Gromovi“ išli smo na dva pravca. Ja sam bila na pravcu prema selu Gora na cesti Petrinja – Glina. Prošla sam niz sela, sve tamo do Dvora na Uni. Bila sam u zapovjednoj satniji i vrlo brzo smo se kretali za našom pješadijom. Predzadnji dan Oluje sam ostala bez sluha. Doveli su doktora koji mi je isprao uši, ali i dalje nisam čula. Rekao mi je da ne brinem, da ću uskoro opet čuti i da je gubitak sluha ustvari reakcija mog organizma i mozga na nešto što nije dobro, na sve to što se događa. Iduće jutro zaista sve sam opet čula. Taj zadnji dan Oluje nije ti jasno. Kako je ovo kraj? Pa tek smo krenuli. S druge strane zavladala je nevjerica – Zar smo stvarno to napravili? Nije bilo euforije. Tek kada smo se vraćali i vidjeli tu radost među narodom, kada smo došli u Dugo Selo dočekala nas je masa ljudi. Mi smo relativno dobro prošli, ali dečki koji su bili na pravcu Petrinje imali su puno gubitaka. Mi tenkisti izgubili smo mnogo ljudstva, tehnike i svega. Moji dečki i ja svake godine idemo na Dan pobjede u Petrinju. Naša krv je tamo ostala. Meni to srce nalaže, nije to moja dužnost.

Nakon kraja Domovinskog rata Biljana je još mnogo godina služila Hrvatskoj kao vojnik. To je bio njezin poziv. Čak i odlazak u mirovinu nije promijenio njezine vojničke navike, a danas punim plućima uživa u životu:

Vojska me formirala osobom kakva sam danas u pozitivnom smislu. Moji dečki s kojima sam provodila 24 sata dnevno naučili su me razmišljanju i ponašanju. Zbog njih sam ja danas ovakva kakva jesam. Volim prirodu, odlazim u planine. Jako volim raditi u vrtu, a imam i motor. To me ispunja i družim se sa suborcima koji imaju slične interese. Nismo se začahurili, aktivni smo, pomažemo jedni drugima i družimo se. Evo ja sam kupila jedno zemljište u Starom Farkašiću i svako malo mi dolaze pomagati ondje. Osim toga majka sam, imam prekrasnog sina kojeg odgajam prema načelu da bude pošten i iskren čovjek, a sve drugo će ti doći. Sretna sam i zadovoljna osoba koja se nema na što žaliti. I čim sam ja tako pozitivna sve oko mene je pozitivno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Hrvatske braniteljice – jučer, danas, sutra koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.