Dana 29. lipnja 1993. godine general Srpske vojske Krajine Mile Novaković donio je odluku kojom je novčano nagradio dvanaestoricu vojnika 50. motorizirane brigade 15. ličkog korpusa „povodom iskazane hrabrosti i vojničke umješnosti u savlađivanju ustaške diverzantsko-terorističke grupe u rejonu sela Zalužnice u Lici“. Bio je to propagandni čin Novakovića koji se pobrinuo da o nagradi saznaju svi vojnici Srpske vojske Krajine. Istina je ipak bila mnogo drugačija.
Dan ranije, 28. lipnja 1993. godine, 11 hrvatskih vojnika, pripadnika 150. brigade Hrvatske vojske koji su se nalazili s postrojbom na ličkom ratištu krenuli su u Zagreb na odmor. Njihov odlazak s ratišta odvio se bez znanja zapovjedništva brigade, uz dozvolu zapovjednika minobacačkog voda kojem su pripadali.
Iako je odlazak bio organiziran autobusima iz Perušića, skupina se na put prema Zagrebu uputila vojnim kamionom. Bez oružja, koje su ostavili u postrojbi, nedaleko Otočca stigli su na nadzornu točku Rajkovići smještenu između Čovića i Zalužnice, koju su držali pripadnici 133. brigade. Kilometar dalje, u smjeru Zalužnice, bila je smještena nadzorna točka agresorske vojske.
Što se dogodilo dolaskom na nadzornu točku Hrvatske vojske nikada do kraja nije razjašnjeno. Prema navodima vozača kamiona Miroslava Nikolića on je hrvatske vojnike koji su ondje bili pitao jesu li na putu prema Zagrebu na što mu je odgovoreno potvrdno. Prema navodima pripadnika 133. brigade, vozač kamiona rekao im je kako idu postavljati mine između hrvatske i srpske nadzorne točke. Da su njihovi navodi lažni utvrdio je Županijski sud u Gospiću četiri godine kasnije.
Misleći kako se kreću u smjeru Zagreba, pripadnici 150. brigade naišli su na balvane prekasno shvativši da su pogriješili put. Kamion su vrlo lako uočili vojnici Srpske vojske Krajine, osobito jer tim putem od početka rata nije prošlo niti jedno vozilo.
Ubrzo su na kamion otvorili vatru iz automatskog oružja. Dok su se hrvatski vojnici pokušali skloniti u obližnje žito, na kamion je ispaljena i raketa. U košmaru koji je nastao, hrvatski vojnici nisu znali što bi učinili, trebaju li se predati ili pokušati pobjeći. Nakon što se predao prvi hrvatski vojnik, na mjesto pucnjave stigla su dva vozila UNPROFOR-a koji se nalazio nedaleko tog mjesta. Desetorica hrvatskih vojnika, od kojih trojica ranjenih, predali su se dok je u ovom napadu ubijen hrvatski vojnik Refik Mahmuljin. Zarobljenici su odvedeni u kninski zatvor te kasnije razmijenjeni, a tijelo 29-godišnjeg Refika Mahmuljina, Hrvata islamske vjeroispovijesti, predano je dva dana kasnije hrvatskim vlastima.
Za ovaj zločin Vrhovni sud Republike Hrvatske osudio je 1997. osmoricu optuženih, svakog s po 10 godina zatvora. Od osuđenih, jedino je Milan Brakus bio dostupan hrvatskim vlastima.
Naslovna fotografija – Ilustracija (Sipa)
Izvori
Literatura
Šplajt, Zoran. 150. brigada HV-a u obrani domovine. Zagreb: Udruga veterana Domovinskog rata 150. brigade HV-a, 2019.
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga III). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.
Rupić, Mate, ur., Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. Dokumenti, Knjiga 7. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2009.
Arhiv
Vrhovni sud Republike Hrvatske (1997.): Presuda broj I Kž-507/1997-5
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.