U proljeće 1992. godine razbuktao se rat u Bosanskoj Posavini, a on se nažalost itekako osjetio i s lijeve strane obale Save odnosno u Republici Hrvatskoj. Osim vala izbjeglica koje su pristizale, pristizali su na hrvatsku stranu sve češće i topnički napadi srpskih snaga. Nažalost posljedice su bile kobne, stradalo je mnogo civila, a među njima oko tridesetero djece.
Prva žrtva bio je 16-godišnji Dalibor Hometa koji je od minobacačke granate stradao 25. ožujka. Potkraj travnja napadi su se intenzivirali. U dvorištu obiteljske kuće 29. travnja poginuo je, također tijekom minobacačkog napada, 16-godišnji Krešimir Katinić, a u selu Šumeće kraj Slavonskog Broda idućeg dana ubijena je i 14-godišnja Ankica Andraković. Sve to nije dalo naslutiti tragediju koja se u Slavonskom Brodu dogodila tužnog 3. svibnja 1992. godine.
U zračnim napadima tog dana izbačeno je 12 avio-bombi, takozvanih „krmača“, koje su prouzročile velike ljudske žrtve i znatnu materijalnu štetu. Meta napada bile su vojarna i željeznička stanica kao i naselja Jelas, Budainka te Pilareva i Krajiška ulica. U naselju Jelas pogođena je kuća u izgradnji u Ulici Pavla Šubića u kojoj je stradalo petero djece te dvije žene, od kojih je jedna bila trudna. U samo jednom trenutku Josip Stanić izgubio je troje rođene djece – jednogodišnjeg Marinka Marinkovića (rođen 15.09.1990.), četverogodišnjeg Dalibora Marinkovića (rođen 08.06.1987.), osmogodišnju Andrijanu Marinković (rođena 21.7.1983.), suprugu Željku Marinković koja je bila trudna te majku Katu Marinković.
Bila je nedjelja. Upravo smo završili s ručkom i ja sam pokupio posuđe i pribor za jelo te krenuo našoj kući da to operem. Još sam pitao kćer: “Andrijana, hoćeš ići pomoći tati?”, a ona mi je odgovorila da će se ostati igrati s djecom. Bilo nas je 14 u podrumu, od toga sedmero djece. Sve što se poslije dogodilo bio je jedan moment.
Josip Stanić, otac, suprug i sin ubijenih
Krenuo je prema kući koja je nekad bila njihov dom, a prestala je to biti kada ju je pogodila neprijateljska granata nakon čega su djeca iz straha vrijeme provodila kod susjeda u podrumu. Grmljavina neprijateljskih zrakoplova zatekla ga je nasred ulice. Ubrzo su počeli izbacivati svoj smrtonosni teret. Vidio je kako jedna bomba pada između škole i doma mjesnog odbora u naselju Jelas. Uslijed jedne detonacije pao je na leđa, a kada se pridigao, imao je što vidjeti. Iznad ruševina kuće u koju su se sklonili njegovi najmiliji izdizao se veliki oblak dima u obliku gljive. Iako su pokraj njega po zraku letjeli kanalizacijski šahtovi potrčao je prema mjestu tragedije nadajući se da je netko preživio.
Raketa je pogodila gornji dio trokatnice u izgradnji, a “krmača“ ja pala između dvije kuće i izbila temelje u podrumu. Njih su praktički pobili izbijeni komadi betona i prašina koja ih je ugušila.
Josip Stanić, otac, suprug i sin ubijenih
Sam je iznio mrtvu kćer Andrijanu. Najmlađi, Marinko, još je pokazivao znakove života kada su se probili do njega kroz ruševine. Ipak na putu do bolnice ugušio se od cementa, cigle i kreča kojim je bio zatrpan.
Kako sam izdržao? Ni danas ne znam i još uvijek se to često pitam. Ni sam ne znam otkuda mi takva snaga, ali ne prođe ni dan da ne pomislim na njih, noćima ih sanjam, a danju si puštam snimku na kojoj moja kći pjeva: ‘Zovi, samo zovi’. Tada sam imao neku neprirodnu snagu. Otišao sam u mrtvačnicu i sve sam ih redom prepoznavao, a čovjek koji je tamo radio i koji me dočekao nakon par minuta je pao u nesvijest.
Josip Stanić, otac, suprug i sin ubijenih
Tada se zvao Sreto Marinković, ali jednoga dana, shvativši da njegovih Marinkovića na ovom svijetu više nema i da on ni po čemu nije sretan, odlučio je uzeti majčino djevojačko prezime, dok je ime Josip odabrao bez nekog posebnog razloga. U Hrvatskoj vojsci ostao je do 1996. godine.
Uz Josipove najmilije u istom podrumu stradali su trogodišnja Ivana Petrović (rođena 20.o6.1988.) i sedmogodišnji Marko Petrović (rođen 21.04.1985.) koji se ondje sklonili s ocem i majkom.
Muž nas je izvlačio jedno po jedno, iako je i sam bio teško ozlijeđen. Njemu je jedna strana lica izgorjela, u opasnosti mu je bilo i oko. Sin mu je hitnoj preminuo na rukama, a ja danima nisam bila svjesna što se dogodilo. Čak su mi tri dana tajili istinu, govorili da su djeca na sigurnom dok sam s ozljedama glave i prsnoga koša ležala u bolnici. Kada su mi rekli istinu, slomila sam se.
Marija Petrović, majka ubijenih
Istog dana u obližnjoj Jadranskoj ulici teško je ranjeno još dvoje djece. Šestogodišnji Tomislav Crnković (rođen 07.01.1986.) preminuo je idućeg dana, a trinaestogodišnji Krešimir Crnković (rođen 08.01.1979,) nekoliko godina kasnije od posljedica.
Od posljedica izravnih zračnih i topničko-minobacačkih napada, zaostalog oružja i minsko-eksplozivnih sredstava te neopreznog rukovanja oružjem u Slavonskom Brodu poginulo je više od tridesetero djece, a ranjeno 67-ero, većinom od ožujka do listopada 1992., tijekom najžešćih sukoba u Bosanskoj Posavini. Najviše ih je smrtno stradalo upravo u svibnju 1992. Time je ovaj grad postao mjesto s najvećim brojem poginule djece.
Javnosti je 2010. međuresorna „Radna skupina za izradu Registra djece poginule uslijed ratnih razaranja u Republici Hrvatskoj“ iznijela podatak o 402-oje smrtno stradale djece, ali popis nije konačan i nije sustavno provjeren jer ima manjkavosti. Uz poginulu djecu, u ratu protiv Republike Hrvatske ranjeno je više od 1000 djece, najviše u istočnoj Slavoniji.
Zbog teške sudbine i goleme žrtve slavonskobrodske djece, u gradu je podignut spomenik simboličnog imena Prekinuto djetinjstvo.
Izvori
Literatura
Baričić, Gabrijela. “Djeca kao žrtve Domovinskog rata u Slavonskom Brodu 1991.-1993.”. Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2017.
Internet
Nikola Patković: “SRETO OD TUGE PROMIJENIO IME ‘U sekundi mi je poginulo troje djece, žena i majka, a ja sam to sve nijemo i bespomoćno gledao'”, Jutarnji.hr, pristup ostvaren 3. svibnja 2021., https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/sreto-od-tuge-promijenio-ime-u-sekundi-mi-je-poginulo-troje-djece-zena-i-majka-a-ja-sam-to-sve-nijemo-i-bespomocno-gledao-395890
Vedran Balen: “‘Stalno sanjam pogibiju svoje troje djece i supruge'”, Večernji.hr, pristup ostvaren 3. svibnja 2021., https://www.vecernji.hr/vijesti/tragedija-josipa-stanica-stalno-sanjam-pogibiju-svoje-troje-djece-i-supruge-924290
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.