Legendarnog “Ćelavca” geler je ranio u glavu. Čudom je preživio i nastavio ratovati. – preminuo Zoran Jakopic – Kizo

Zoran Jakopic Kizo jedan je od heroja Domovinskog rata, a još za života ušao je u legendu kao pripadnik „Ćelavaca“, uglavnom zagrebačkih fakina koji su se borili u sastavu 124. vukovarske brigade.

Kizo je rođen 27. siječnja 1973. godine u Zagrebu u kojem je i odrastao kao sin jedinac u obitelji Franje i Ankice. Uvijek spreman za šalu i dečke s kvarta, s Martićeve i s Maksimira. Išao je na utakmice Dinama, trenirao je borilačke sportove i kao učenik pohađao srednju prometnu školu. Od oca je naslijedio ljubav prema mehanici te je s njim stalno nešto šarafao.

Umjesto da ode u 4. razred otišao je u rat. U ljeto 1991. godine priključio se MUP-u te kao član studentske postrojbe s Kineziološkog fakulteta “MIG” prolazi obuku. Na koncu je izišao iz MUP-a i pristupio u 1. brigadu “Tigrovi”. S njima se, zajedno s prijateljem s kvarta „Živcem“, borio na novljanskom ratištu, a prema nekim informacijama bio je i na gospićkom ratištu kao pripadnik HOS-a. Po padu Vukovara na televiziji se vrtio poziv u vukovarsku brigadu te se ekipa s kvarta okuplja na vinkovačkom ratištu u nadi da će ići oslobađati Vukovar:

Bili smo jedna dobra ekipa odanih i istinskih prijatelja. Mi smo početkom rata napustili srednje škole i otišli braniti domovinu. Nismo se mogli ne odazvati pozivu unutarnjem kojeg smo imali. Nas desetak svoje vatreno krštenje imalo je na raznim ratištima, a onda smo se početkom 1992. okupili u 124. brigadi koju su vodili prekaljeni vukovarski veterani, heroji poput Ivice Arbanasa i Ivana Doka Anđelića. Mi smo bili izviđačko-diverzantska grupa kojom je zapovijedao Željko Žac Špiljar i dobili smo naziv „Ćelavci“. Prvi teren bio nam je Nuštar i okolica.

Tomislav Lučić, prijatelj i suborac

Osim što su pratili kretanja neprijatelja, Kizo i njegovi suborci izvršili su nekoliko vrlo uspješnih diverzija iza neprijateljskih linija. U jednoj takvoj akciji 31. ožujka 1992. godine kod šume Durgutovica Kizo je teško ranjen u glavu.

U jednom izviđanju susreli smo se s Belim orlovima. Bilo je čupavo i gusto. Primijetili smo ih na svega par metara, a oni nas srećom nisu. Tada smo ručnim bombama neutralizirali njihovu odstupnicu. Bombe su bacali Kizo i Haš i jedna od bombi je zapela za granu. Kada je bomba eksplodirala Kizo je dobio jednu kuglicu iznad sljepoočnice. U tom trenutku uzeo sam Kizu kako bi ga izvukao prema našim prvim položajima. Došao sam s njim do kukuruza te se vratio do Haša i Bosanca kako bi se skupa povukli. Tada smo opet naišli na neprijatelja no prioritet je bio izvući Kizu pa smo izbjegli veći sukob s tom grupom. Pri povratku se dogodilo nešto po čemu ću Kizu pamtiti cijeli život. Taj je mladić, ranjen u glavu, krenuo natrag prema nama kako bi nam pomogao i nas izvukao. To je teško opisati i objasniti, tu veličinu srca.

Tomislav Lučić, prijatelj i suborac

Unatoč teškom ranjavanju i preporukama doktora da bi trebao ostaviti oružje i mirovati Zoran Jakopic Kizo nastavio je svoj ratni put. Predvođen Ivanom Dokom Anđelićem u proljeće 1992. zajedno s „Ćelavcima“ otišao je u Bosnu i Hercegovinu pomoći Hrvatima Rame braniti taj kraj od Srba. Iako je dobio rješenje da je za njega rat gotov nije mislio stati.

U Vinogradskoj u bolnici doktori su govorili da je nemoguće da je netko preživio takvo ranjavanje i govorili su mu da ga je sam Bog spasio te da sada treba mirovati jer bi bilo kakav udarac u glavu mogao biti koban. Ipak, on nije mogao živjeti kao biljka. Njegova najveća želja bila je oslobađanje Vukovara. Iako je bio teško ranjen živio je za taj dan. Rekla sam mu – Sine pa jel ne vidiš kako si nastradao i kako ti je sada no imao je takvo srce da ga ne bi mogla zaustaviti kao što ga nisam mogla zaustaviti niti ’91. Vježbao je doma i vježbao. Bio je jako gibak. Naš zadnji Božić ’95. rekao mi je – mama do idućeg Božića izvježbati ću se i moći ću raditi žensku špagu. Nažalost nije ga dočekao.

majka Ankica

Nekoliko godina nakon ranjavanja, geler kojim je Zoran Jakopic Kizo ranjen u glavu pomaknuo se te je heroj Domovinskog rata 28. ožujka 1996. preminuo.

Naslovna fotografija – Zoran Jakopic Kizo (kleči s bacačem raketa) i „Ćelavci“

Izvori
Literatura
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga I). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.

Svjedočanstvo
Usmeno svjedočanstvo Tomislava Lučića, prikupljeno 23. ožujka 2022.
Usmeno svjedočanstvo Ankice Jakopic, prikupljeno 1. ožujka 2022.