“Uvijek je govorio da se Zagreb ne brani u Zagrebu” – poginuo heroj Drago Golubić

Na današnji dan, 22. ožujka 1992. godine, poginuo je jedan od heroja Domovinskog rata Drago Golubić.

Ovaj rođeni Samoborac osnovnu i srednju prometnu školu završio je u Zagrebu. Radio je u Hrvatskim cestama, a aktivno je i igrao nogomet za NK Lučko. U Hrvatskom Leskovcu, gdje je živio, kada je počeo rat priključio se Narodnoj zaštiti. Ipak, od samog početka znao je da će ako se za time ukaže potreba Hrvatsku otići braniti na prvu crtu. Tako je i bilo, a s jednog terena na obali Kupe nikada se nije vratio svojoj supruzi Ani, sinu Martinu i kćerkici Mariji. U tim teškim trenucima Ani je najviše pomogla vjera čega se prisjetila u razgovoru s don Anđelkom Kaćunkom nedugo nakon Dragine pogibije:

Strašni su bili ti trenutci. Tada su još bile zračne uzbune. Sjedili smo stisnuti u podrumu, ne znajući uopće kamo je Dragec otišao. Međutim, on je od samoga početka govorio da mora ići, bilo je to više od osjećaja dužnosti. Odmah se javio u dragovoljačku jedinicu i otišao istoga dana kad su raketirali policiju u Lučkom. Rekao je da to više ne može izdržati, a uvijek je govorio da se Zagreb ne brani u Zagrebu. Svima koji su mu rekli da je lud što se javio u dragovoljce, odgovorio je da to čini zbog djece, da bi i njima jednom bilo bolje i da će, ako treba, i život svoj za to dati. Zapravo, sve sam to izdržala, jer sam od početka bila sigurna da je njemu dobro, i da će Bog po svojoj dobroti i našim molitvama dati da mu bude još bolje i da dođe u raj. Vjera je ono što me najviše drži i što mi daje snagu. Da nemam vjere mislim da bih poludjela. Kad sada o svemu razmišljam sigurna sam da je tako moralo biti, jer dragi Bog najbolje zna razloge za to. Zato nemam nikakva straha za budućnost. Brinem se jedino hoću li zaista moći odgojiti djecu onako kako želim, da se ne izopače, da ih društvo ne pokvari. Naravno, ne mogu od njih očekivati da budu stalno vezani uz mene, ne mogu ih držati pod staklenim zvonom, ne mogu ih poštedjeti od svih realnosti života koje čekaju sve nas. Pokušavam im objasniti da se život sastoji od lijepih i tužnih stvari. Ja sam veliki realist, nisam u oblacima, nego čvrsto stojim na zemlji. Ali pogled upirem gore. Tako ću njih nastojati odgojiti. Mislim da ću uspjeti, jer će mi dragi Bog dati snage.

Drago je bio pripadnik dragovoljačke jedinice “Cobre”. Jedan od njezinih zapovjednika, Joško Skender, u emisiji Domoljubne minute za Hrvatski katolički radio, pojasnio je o kakvoj se jedinici radilo te koja je bila Dragina uloga u njoj:

To je ustvari Samostalna satnija Novi Zagreb koja je nosila ratni naziv “Cobre”. Do srpnja 1992. mi smo bili samostalni, a zatim smo ušli u sastave drugih postrojbi poput 145. brigade i 2. gardijske brigade. Bili smo sastavljeni isključivo od dragovoljaca. Jedan od njih bio je i Drago. On je došao u rujnu 1991. i dobro nam je došao jer je bio vozač. U trenutku kada su padale vojarne i kada je bilo puno tehnike čovjek poput njega, koji je imao položene sve kategorije, bio nam je dar s neba. Osim toga borio se i na prvoj crti, vatreno krštenje imao je na karlovačkom ratištu kod Turnja. Nakon primirja 1992. vratili smo se u Novi Zagreb na odmor i popunu te smo otišli u mjesto Lijevi Štefanki na obali Kupe prije polaska na dubrovačko ratište. Trebala je to biti usputna stanica no eto ondje smo izgubili Dragu.

Ljepota tvoje beskrajne ljubavi dodiruje tugu u
našim srcima, tješi naše misli, traje u našim
sjećanjima, živi u našim snovima. Ona liječi
bol beskrajnih noći i daje svjetlo novom danu,
ona nas podiže kada padnemo i bodri da
idemo dalje, da ne posustanemo.

supruga Ana

Izvori
Literatura
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga III). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Josipa Joška Skendera, prikupljeno 15. ožujka 2022.

Rad portala možete podržati kupnjom majice u WEBSHOPU