“Našli su ga mrtva sa čvrsto stisnutom sličicom Srca Isusova” – poginuo heroj Renato Plavetić

U noć bez zvijezda mašta putuje,
kroz božićna svjetla predratnog doba,
Teško vrijeme zemljom luduje
čekaše mnogi, presudu kraj groba.
Dok nesretnu zemlju nebo pritišće
grom i oluja s istoka dolazi,
i krvavim stiskom ljude zavit će
dok hladnim mačem kroz srce prolazi.
Poludjeli ljudi neka oružje vrate
molitva svakog čovjeka štiti,
kad zadnje riječi pjesmu isprate,
ja ću sa tobom ponovno biti.

Proročki su ovo stihovi Renata Plavetića, mladića koji je 13. veljače 1993. godine poginuo u obrani hrvatskog naroda na oraškom bojištu.

Renato je rođen u Zagrebu 30. travnja 1964. godine. Odrastao je u obitelji oca Petra – Branka te majke Jadranke zajedno s mlađom sestrom Ksenijom. U rodnom je gradu završio osnovnu, a zatim i srednju „Prvomajsku“ školu nakon koje je stekao zvanje elektrovaritelja. Bio je znatiželjan i temperamentan mladić koji je jako volio nogomet. Posebnu ljubav kao Bad Blue Boys gajio je prema Dinamu, ali i prema djevojci Neli kojoj je kao pjesnička duša često posvećivao ljubavne pjesme.

Postavljaš mi stol za dvoje
na kom’ za me’ mjesta nema,
nek ne čujem riječi tvoje
sam ću znati što se sprema.
Ne budem li jednom leptir
što ti jutrom na dlan slijeće,
ne brišeš mi suze s lica
sažaljenje pomoć neće.
Još u meni kiša ima,
puštam ih nek teku, liju,
čuvam jednu sliku staru
tvoje oči što se smiju.
Makar kažu čekat vrijedi
ne računam na nas više,
i kad sanjam, san mi kida,
nemir što u meni diše.

Da je nemir bio opravdan pokazalo se uskoro. U jesen 1991. godine kao dragovoljac branio je Hrvatsku na vinkovačkom ratištu, u Nuštru i Ceriću. Smanjenjem ratnih djelovanja, početkom 1992. vraća se kući, no u listopadu iste godine mobiliziran je u 150. brigadu Hrvatske vojske Črnomerec te kao zapovjednik desetine odlazi braniti hrvatsku Posavinu u Sunju, a zatim i Bosansku Posavinu.

Početkom veljače 1993. stiže u Orašje kao dio Borbene grupe 150. Ondje su se vodile žestoke borbe postrojbi Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske za tu opkoljenu hrvatsku enklavu. U jednom od borbenih djelovanja kod sela Vidovica prilikom miniranja mosta od strane pionirskog voda na Renata i suborce otvorena je minobacačka vatra s neprijateljskih položaja. Branko Trotić lakše je ranjen, Petar Kulić teže, a Renato Plavetić smrtno je stradao.

Renato je pokopan 17. veljače 1993. na zagrebačkom Mirogoju, a sprovodne obrede predvodio je Matija Stepinac, dugogodišnji župnik crkve svetog Petra u Zagrebu.

Renato je najprije dragovoljno krenuo u obranu Vukovara, grada stradanja i krvavog mučeništva, u kojem su plemeniti i časni rodoljubi plemenito svoje živote davali “za krst časni i slobodu zlatnu”. Vrativši se iz ovog mjesta stradanja i izdaje čovječnosti, jedne večeri, dosljedan sebi i svom shvaćanju situacije, govori tiho i odvažno svojoj majci, da ne može ostati kod kuće dok njegovi prijatelji na ratištima grčevito brane granice svoje domovine. Zato ju uvjerava da mora poći jer ga zove Domovina, i porobljena i izdana od svijeta i pogažena u krvi i prašini. Te večeri je neka crna slutnja obuzimala majčino srce, i pokušala ga je odvratiti barem za neko vrijeme, neka se posveti studiju, No, nutarnji zov koji je osjetio u svojoj savjesti bijaše jači, jer za pravu slobodu miran i spokojan život svog naroda je boriti se junački, pa i umrijeti, ako je to potrebno. U tihu noć brižno je spremio svoje stvari i onda iz jednog kutića, za koji je samo on znao, izvadio je nekoliko svetih sličica i stavio u novčanik, žarko se moleći da bi ispunio svoj zavjet svojoj Domovini. Tiho se pozdravio s majkom i svojom obitelji, i iz svoje male kućice na početku ulice i iz svoga grada krenuo je odvažno na susretište viteza, koji su odlučno stali u obranu slobode i časti svoje lijepe Domovine i svoga naroda. Njegova obitelj nije trebala znati njegov put, da ne bi ostali u tjeskobi i strašnoj strepnji. Pošao je na linije žestokih borbi i sukoba. I hrabro je stajao na liniji sa svojim prijateljima dok ga nije pogodilo zrno mržnje i nasilja. I onda trenutak šutnje. Našli su ga mrtva sa čvrsto stisnutom sličicom Srca Isusova u ljevici, dok mu je klonula desnica još uvijek držala oružje za obranu…

velečasni Matija Stepinac

U spomen na Renata Plavetića, 2004. godine Udruga umjetnika “Tin Ujević” objavila je zbirku njegovih pjesama pod naslovom “Vapaj duše”. U njoj se nalaze i pjesme Renatove majke Jadranke koje je posvetila svojem poginulom sinu.

Ništa mi donijeli nisu, sa tvoga mrtvog tijela,
Ni jedan dio odjeće, a ja bi je ljubiti htjela.
Donijeli su mi krunicu, sićušnu, malu s tvog vrata,
Ona je jedina ostala, kraj moga umirućeg zlata.
Iz svakog zrna krunice uzdahe čujem tvoje,
I stalno mislim, dozivao si sine – ime moje.
0, da sam barem bila jedno zrno krunice tvoje,
I da sam te mogla privinut, uz jadno srce svoje
O, da sam mogla – sve bi uzdahe svoje
Udahnula u tijelo tvoje,
0, da sam bila krunica!
I sada nosim najvrjedniji nakit oko vrata,
Sićušnu, malu krunicu, vrjedniju od sveg zlata.

Izvori
Plavetić, Jadranka; Renato Plavetić: Vapaj duše. Zagreb: Udruga umjetnika “Tin Ujević”, 2004.
Šplajt, Zoran. 150. brigada HV-a u obrani domovine. Zagreb: Udruga veterana Domovinskog rata 150. brigade HV-a, 2019.
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga II). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.