Hrvatska i Slovenija tijekom 1990. i 1991. godine pratile su jedna drugu na putu od uvođenja demokracije preko otpora velikosrpskoj politici do odluka o osamostaljenju te odvajanju od Jugoslavije. Tako su 26. lipnja 1991., dan nakon što su proglasile neovisnost, ove dvije države priznale jedna drugu kao prve koje su to učinile. Ubrzo je uslijedio kratkotrajni rat u Sloveniji, a u Hrvatskoj je eskalirala velikosrpska agresija. Zbog toga, te niza diplomatskih okolnosti, Hrvatska i Slovenija nisu uredile međudržavne odnose sve do 6. veljače 1992. godine.
Tog dana u Zagrebu u „Vili Zagorje“ sastala su se izaslanstva Hrvatske i Slovenije, predvođena Franjom Tuđmanom i Milanom Kučanom. Na povijesnom sastanku ministri vanjskih poslova Hrvatske i Slovenije Zvonimir Šeparović i Dimitrij Rupel potpisali su sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa Hrvatske i Slovenije. Također, premijeri Franjo Gregurić i Lojze Peterle potpisali su sporazum o gospodarskoj i financijskoj suradnji.
Iako se čini da se radilo o isključivo prijateljskom sastanku to nije bilo tako. Načele su se i teme oko kojih su postojali prijepori. Tako su se Slovenci žalili da zbog hrvatskog odbijanja uvjeta mirovnog posredovanja Ujedinjenih naroda, i zbog tretiranja obje zemlje u paketu, Hrvatska na nepravedan način odgađa i američko priznanje Slovenije i njezino primanje u Ujedinjene narode. Slovenski predsjednik Milan Kučan istaknuo je kako između Hrvatske i Slovenije postoje još neka pitanja koja treba riješiti precizirajući da se radi o pitanjima imovine i Ljubljanske banke. Ipak kazao je:
Današnje potpisivanje sporazuma je povijesni događaj te potvrda i izraz činjenice da će dvije države i ubuduće surađivati.
Na njega se nadovezao i predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman:
Značenje ovog susreta je u tome što se prvi put u povijesti susreću države delegacije međunarodno priznatih i samostalnih republika Slovenije i Hrvatske. Delegacije i državne delegacije Slovenije i Hrvatske susretale su se mnogo puta, ali ne i kao međunarodno priznate. (…) Malo ima susjednih naroda na svijetu između kojih ima tako malo problema kao između Hrvatske i Slovenije. Razumije se da ima nekih problema, ali smo na današnjem sastanku ustvrdili da su oni potpuno sporednog značenja, da u pogledu granica postoje samo problemi tehničkog utvrđivanja razgraničenja. Suglasili smo se da granični prijelazi između nas ne budu, kao što je negdje stjecajem okolnosti proizašlo da granice budu 2 kilometra razgraničene, već da one budu uređene na europski način, tako reći pod istim krovom, da ne bismo pravili nekakve balkanske granice između naših dviju država. (…) Tražeći, težeći i izborivši se za osamostaljenje, željeli smo da budemo u svakom pogledu, i demokratskom i civilizacijskom, sastavni dio zapadnog, slobodnog i demokratskog svijeta. S ovim sporazumima koje smo danas potpisali to želimo i dokazati. Primjerom odnosa između Hrvatske i Slovenije želimo dokazati da takve odnose želimo graditi i s ostalim državama koje će nastati na tlu bivše Jugoslavije, a isto tako želimo takve odnose svestrane suradnje i s ostalim državama Europe i svijeta. Svi problemi koji još postoje u gospodarsko financijskim odnosima, prije svega, što je i predsjednik Kučan spomenuo, problemi štednih uloga u Ljubljanskoj banci, zatim problemi cestovnog, zračnog i pomorskog prometa, bit će riješeni na obostrano zadovoljstvo naših dviju republika.“
Iako je dogovoreno da se delegacije ubrzo opet sastanu te riješe neriješena međudržavna pitanja, i nadograde postignute sporazume, neka od njih ostala su neriješena sve do danas. Štediše Ljubljanske banke još uvijek pravdu. Naime, Slovenija je gotovo 25 godina negirala obvezu Ljubljanske banke prema štedišama podružnica te banke u Hrvatskoj i u BiH s obrazloženjem da su podružnice Ljubljanske banke u Hrvatskoj i u BiH dio monetarnog i pravnog sistema tih država. Kako bi pravno osnažila to stajalište, Slovenija je 1994. osnovala Novu ljubljansku banku u koju je prenesen ‘zdravi’ dio aktive ‘stare’ Ljubljanske banke. Iako je većina klijenata posljednjih godina obeštećena, na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu još se uvijek vode sporovi vezani za Ljubljansku banku.
Pitanje granice činilo se lako rješivim. Arbitražna komisija, poznata pod nazivom „Badinterova komisija“, u mišljenju broj 7 jasno precizirala je 11. siječnja 1992. godine da su granice dviju država u budućnosti nepromjenjive u odnosu na stanje od 25. lipnja 1991., odnosno istodobnog proglašavanja samostalnosti Hrvatske i Slovenije. Bit će to važan argument hrvatske strane u rješavanju sporova vezanih za neka pogranična pitanja koja su i danas otvorena.
Izvori
Literatura
Nobilo, Mario. Hrvatski feniks: diplomatski procesi iza zatvorenih vrata : 1990. – 1997. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2000.
Periodika
“Diplomatski odnosi Hrvatska – Slovenija”, Slobodna Dalmacija (Split), 7.2.1992., 3.
Internet
Novac.hr: “SLOVENIJA ISPLATILA 161,9 MILIJUNA EURA DEVIZNIH ŠTEDIŠA LJUBLJANSKE BANKE IZ HRVATSKE”, pristup ostvaren 1. veljače 2021., https://novac.jutarnji.hr/novac/aktualno/slovenija-isplatila-1619-milijuna-eura-deviznih-stedisa-ljubljanske-banke-iz-hrvatske-8223935
Novac.hr: “NA POMOLU NOVA ‘POVIJESNA PRESUDA‘ EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA U STRASBOURGU O LJUBLJANSKOJ BANCI”, pristup ostvaren 1. veljače 2021., https://novac.jutarnji.hr/novac/aktualno/na-pomolu-nova-povijesna-presuda-europskog-suda-za-ljudska-prava-u-strasbourgu-o-ljubljanskoj-banci-15037208
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.