“Ja sam bila u maminom trbuhu, tako da me tata nikad nije vidio” – poginuo heroj Željko Drmić

Stara godina 1991. bila je nemirna na većini ratišta u Hrvatskoj. Izuzetak nije bila niti Banovina. Položaji hrvatskih snaga našli su se pod topničkim udarima. Jedna neprijateljska granata kod Glinske Poljane usmrtila je četvoricu pripadnika „Crnih mambi“ – 1. bojne 2. gardijske brigade Hrvatske vojske. Zoran Breškić, Željko Drmić i Ante Salapić stradali su na licu mjesta dok je Božo Perković idućeg dana podlegao teškim ranama.

Željko Drmić rođen je 22. rujna 1968. godine u Prisoju kraj Tomislavgrada. Na hercegovačkom kršu odrastao je kao najmlađi od osmero djece u obitelji Stipe i Luce. Osnovnu školu završio je u Tomislavgradu, a srednju kemijsku u Zagrebu. Bio je kemijski tehničar zaposlen u poduzeću „INA-OKI“. Pamte ga kao temperamentnog, vedrog, zabavnog, šaljivog, ali i vrlo odgovornog. Aktivno se bavio nogometom. Bio je oženjen Zdravkom (djevojački Pijević) iz Metkovića. Živjeli su u Novom Zagrebu.

Kao dragovoljac, Željko se uključio u Domovinski rat. Bio je pripadnik 2. gardijske brigade, točnije njezine 1. bojne „Crne mambe“. U trenutku njegove pogibije supruga Zdravka bila je u drugom mjesecu trudnoće te se nakon Željkovog stradavanja dragovoljno uključila u 2. gardijsku brigadu. U srpnju 1992. godine rodila je kćer koju je nazvala Željka.

Svi mi kažu da sam ista tata. I jesam. Imamo ista usta, nos, oči, obrve – preslika. I sportski duh. Tata mi je bio nogometaš, sve dok ga domoljublje nije odvelo u rat. Da, poginuo je ubrzo nakon što su se mama i tata vjenčali. Ja sam bila u maminom trbuhu, tako da me tata nikad nije vidio. Iz maminih zaljubljenih priča znam da je bio prekrasna osoba puna pažnje i vedrog duha. Volio je pričati viceve i zabavljati cijelo društvo. Prije rata radio je kao kemijski tehničar u tvornici INA-OKI. Volim otići na groblje i uređivati njegov grob. Voljela bih da je on uvijek tu, da mi uvijek pravi društvo kada mi je dosadno, da mi priča viceve i zabavlja me kao što je zabavljao druge. Voljela bi da je on uvijek tu, da me mazi i pazi kad mama ne može. A ono najviše što želim je da vidim kako je imati tatu…

Kći Željka

Željko Drmić pokopan je u Aleji mira na zagrebačkom Mirogoju, a u ime obitelji od njega se oprostio Ante Topić idućim riječima:

Dragi Željko, skupljeni smo ovdje na posljednjem tvom ispraćaju. Došli su tvoji najbliži, tvoji prijatelji i znanci, da ti kažemo svoje hvala i svoj zbogom. Svoje hvala za sve one radosne trenutke što smo ih proveli s tobom, za sve one stiske rukom, za sve pozdrave, poljupce i osmjehe, za sve darove i poklone što si nam ih dao, za sve ispijene čaše, ispričane viceve i šale, uspješne driblinge i postignute golove, za sve probdjevene noći po ratištima diljem Hrvatske, hvala za sve ispaljene metke u tvog i našeg dušmanina!

I plače danas tvoja mati, plaču braća i sestre, tvoja udovica i tvoje još nerođeno dijete, plaču tvoji prijatelji, kolege i znanci. Plače tvoja i naša Hrvatska. I ove suze su izraz naše vezanosti s tobom. Oprosti nam što plačemo, oprosti što nismo hrabri, snažni i gordi poput tebe. No iza svih suza i boli izrastamo hrabri i jači, jer ti si danas u svakome od nas, te svaki od nas ćuti u sebi heroja, koji viče: “Znate li zašto ginu hrvatski ratnici?“ Ginu za dostojanstvo svog imena i plemena, za slobodu svog naroda hrvatskoga! Ginu Prisojani, ginu Duvnjaci i Hercegovci, ginu Hrvati širom Domovine da bi hrvatski čovjek mogao živjeti život dostojan čovjeka.

Izvori
Literatura
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga III). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.

Internet
Ivica Šafarić: “Obrana Glinskog džepa”, Crne mambe, pristup ostvaren 4. prosinca 2020., https://crnemambe.hr/crne-mambe/stalne-rubrike/hrvatska-kroz-povijest/ucm/2312-obrana-ginskog-dzepa-crne-mambe-hrvatska-kroz-povijest?fb_comment_id=1774796209227056_1775596499147027