Između Novske i Lipika smjestio se na najvišem dijelu ceste koja povezuje ta dva grada – Trokut. Nekad omiljeno izletište, a danas sumorni podsjetnik na ogromnu žrtvu koju su hrvatske snage podnijele u oslobađanju zapadne Slavonije. Ondje je naime podignuto spomen obilježje braniteljima koji su poginuli u operaciji „Orkan-91“. Svaka postrojba dobila je svoj stećak s imenima poginulih, a najviše ih se nalazi na onom posvećenom „Tigrovima“. Među čak 118 imena uklesano je i ono junaka kojem je posvećena današnja emisija – Romana Jagića.
Roman Jagić rođen je 27. studenog 1969. godine u njemačkom gradu Ambergu u Bavarskoj. Otac Darko i majka Ana rastali su se još u njegovoj ranoj mladosti te je Roman život proveo sa samohranom majkom odrastajući u kućici na zagrebačkom Trnju. Iz očevog drugog braka imao je polubrata Ivana. U Zagrebu je završio osnovnu, a zatim i srednju školu Nikola Tesla. Studirao je na Elektrotehničkom fakultetu, danas FER-u, a usput zarađivao radeći sve i svašta za potrebe Histrionskog ljeta koje se godinama održava na zagrebačkom Kaptolu, odnosno Opatovini. Toga se prisjetio njegov kolega i prijatelj Ivan Vuković:
Jednog dana na Opatovini se pojavio raščupani klinac, metalac po obleki, dečko s Trnja po držanju, po spiki. „On bi nešto delal“. I tako je počeo trogodišnji nevidljivi rad Romana Jagića koji je radio baš sve poslove koje čovjek može zamisliti, a potrebne su na jednom tako velikom ljetnom festivalu. Danju je spajao kablove, vješao reflektore, slagao rekvizite, luftao kostime, predvečer bi popunjavao frižidere i onda bi se obukao u kostim i statirao. Glumeći vojnika iz 18. stoljeća, u teškim kaputima, sa mačem u ruci ili velikim kopljem, ovisno o poziciji koju je te večeri imao. Često sam ga u svojoj bubi vozio kući. Nisam se mogao načuditi gdje ljudi u Zagrebu još žive. Trnje, mala kućica, malo dvorište. Vani u dvorištu vrtna česma, jedina voda. U kući kuhinja i soba. Mama ju je dala Romanu, a ona je spavala u kuhinji. Zaljubljena u svog jedinca. Ponosna kako ga je dobro odgojila. Tako smo se družili, radili, uživali zapravo do ljeta 1991. kad sam vidio da mu je muka biti na Opatovini jer je puno Trnjana već otišlo u Tigrove. Dobro pamtim taj 15.9.1991. kad je došao i tiho se pozdravio sa mnom – „Idem Ive. Moram.“ Pokušao sam ga odgovoriti – „Pričekaj još koji dan, jedinac si, nisi bio u vojsci.“ Roman je otišao i nije se više vratio. Poginuo je 30.12.1991. negdje kod Subocke u velikoj akciji oslobađanja zapadne Slavonije. Usmrćen od minobacačke granate koja mu je na uniformi ostavila samo jednu rupu. Taman toliko malu da se ugasi život jednog scenskog tehničara, koji je u Slavoniju došao iz Zagreba, sa Trnja, iz kuće koja nije vodu imala nego vrtnu česmu, ali je imala Romana.
Zlatko Vitez, tadašnji ministar kulture, 1994. godine, prije izvedbe predstave Kći Lotrščaka koja je održana u sklopu svečane proslave 900. obljetnice prvog spomena grada Zagreba, pročitao je govor u sjećanje na Romana:
Volio je grafite, plave tramvaje,
žene različitih naglasaka, miris
asfalta, ritam prosvjeda, tajne
električnih silnica. Histrione i
mamu. Povrh svega… mamu.
Opskrbljen i nadaren zanatskim
rješenjima, probijao se kroz
zivot logikom nepovredivosti.
Kao lik iz suvremene urbane
proze. Od svih koji vlastitim
boravištem u okružju ne
izazivlje buku. Nenametljiv i
razigran u sebi.
Statirao je kao vojak u predstavi
Kći Lotrščaka. U kazališnom
kostimu s rekvizitom. Pod
kazališnim svjetlom ispod
vedrog neba. Nakon završenog
Histrionskog ljeta, pridružio se
svojim dečkima u obrani
Domovine. U kostimu skrojenom
po mjerama vlastite odgovornosti.
Pod svjetlom vlastitog izbora
Pao
Zauvijek!
U dvadesetitrećoj godini života.
Jedinac…
Pjesnik Drago Britvić napisao je pjesmu u spomen na Romana pod nazivom „Listek za tam (kojeg ne bum poslal)“.
Ti ne buš z nama na Jelačić placu
gda nam bu z bine curel med i mleč,
a ne znam kak je v rajskomu trnacu,
jel do vas dojde koja lepa reč.
Ak bi ti gore listeka poslal
vse samo lepo reći bi ti štel
kaj ti bum pisal da nam seču krila
i kak mi negda dojde da bi klel.
Bi ti napisal Trešnjevka kak pupa
i kak je celo Trnje jeden vrt,
kak trn i ruža lepo rastu skupa…
A gdi je zemle najde se i krt.
Snočka su v Selskoj čarali na zidu,
I tvoje ime pisalo je tam
Gdi si tak dugo? Fliperi vre du,
Tkalča je puna, ne bi igral sam.
Z dečkima gore, još nam držiš stražu,
još navek nesi blatne čizme zul,
em, negda živi i cajtunge lažu,
ne veruj semu kaj bi od nas čul.
Devetsto let je prešlo, i pak fali,
ti ne buš sel za rođendanski stol,
al celi Zagreb sveče bu zapalil
da barem vidiš svetlo odozdol.
Znam da buš poznal zvona katedrale
I v srčeku ti odma lepše bu,
Ak vu njima zazvine reči Fale
bude ti tak kak da si z nama tu.
Suzu pošilam, kaj bi pisal, reču!
Vu njoj mi nekak lepši zgleda grad.
Još nigda suza ni vgasila sveču
ak je za nekaj se ima rad.
Izvori
Literatura
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga III). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.
Svjedočanstva
Pismeno svjedočanstvo Ivana Vukovića, prikupljeno 11. prosinca 2022.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.