Uobičajeno je prilikom rastanka nešto reći, uputiti pozdrav, stisnuti ruku, pasti u zagrljaj. Mi, ovdje okupljeni, rastajemo se s tobom zauvijek. Upućujemo ti posljednji pozdrav, grlimo te posljednji put, ljubimo te posljednji put, jecamo i nadamo se da ćemo te po vjeri negdje sresti, ali ne više ovdje. Srest ćemo se Ante, jer teško je prihvatiti činjenicu da te više nema. Ti tako dobar, blag, pravedan, gotovo savršen, nisi mogao nestati… Sa svojih samo dvadeset i tri godine projurio si ovim životom pošteno, naglo i zamišljeno. Od početka rata, tog najgoreg zla koje nas je zadesilo, ti si bio njegov sudionik i to na strani pravde! Branio si svoju Domovinu, njezino dostojanstvo, želeći stvoriti toplo i sigurno gnijezdo novome životu kojem si začetnik.
Ovim riječima od Ante Kelave, heroja Domovinskog rata, oprostio se na sprovodu njegov suborac. Ante je rođen 4. studenoga 1969. godine u Roškom Polju kraj Tomislavgrada. Na hercegovačkom kršu odrastao je u obitelji Ivana i Anice zajedno s mlađom braćom Perom i Nenadom. Nakon završetka osnovne škole u rodnom selu otišao je u Zagreb gdje je završio srednju ugostiteljsku školu. Zanimanjem je bio kuhar zaposlen u zagrebačkom hotelu „Panorama“. Pamte ga kao duhovitu osobu vesele naravi. Volio je nogomet, osobito Dinamo. Prije rata bio je jedan od istaknutijih pripadnika Bad Blue Boysa kao član skupine poznate pod nazivom „ZG80“ koja je poslužila kao inspiracija za istoimeni igrani film. Prema sjećanjima prijatelja upravo je on smislio njihov naziv. Članovi te skupine bili su izrazito nacionalno osviješteni te su se dragovoljno uključili u obranu Hrvatske kada je počeo Domovinski rat.
Ante se u ljeto 1991. godine našao kao ročnik u Jugoslavenskoj narodnoj armiji u jednom gradu u Srbiji. Uspio je pobjeći te preko Beograda vlakom doći u Hrvatsku.
Kad sam pobjegao, zvao sam jednog kolegu u kasarnu da vidim kakve su reakcije. Kaže mi, potpukovnik odmah slijedeći dan sazvao vojsku na “informisanje” samo radi mene, jer sam ja jedini pobjegao iz te kasarne. Govori vojnicima da bi me on osobno volio ubiti, da jedva čeka da čuje da sam poginuo, da će slaviti kad to čuje. Kad se govori o ubijanju, srpska televizija i oficiri cijelo vrijeme su govorili da Hrvati ubijaju; mupovci i gardisti, hadezeovci ubijaju, a JNA je u redu. A kad sam ja pobjegao, potpukovnik govori da bi me on osobno ubio! To je isto kao na televiziji, kad onaj bradati iz Borova Sela govori kako on nije četnik, nego pripada naoružanom narodu koji svoje selo brani od ustaške vlasti. Opet ta ista televizija stalno priča o golorukom srpskom narodu u Hrvatskoj. Istodobno i goloruki i naoružani. Eto, kakvi su; lažu i oficiri i televizija.
Ante Kelava, Glas Koncila, kolovoz 1991.
Odmah po dolasku u Zagreb Ante Kelava dragovoljno se javio u Zbor narodne garde te pristupio 1. A brigadi „Tigrovi“ s kojom je prošao niz ratišta. Teško je stradao u prometnoj nesreći u Zagrebu, a nakon nekoliko dana borbe za njegov život je preminuo 21. studenoga 1992. godine. Pokopan je na mjesnom groblju u Roškom Polju uz poruku svećenika njegovim roditeljima da ne gube nadu jer smrt ne znači kraj.
A vama dragi roditelji, Ivane i Ane, ja znam da se kida danas vaše srce od boli u grudima zbog ranog gubitka vašeg sina. Ali ja vas molim, budite jaki, budite hrabri. Pokažite i u ovim teškim trenutcima svoga života da ste Božji, da ste Božji sinovi, Božja djeca, da ste ljudi vjere, nade i ljubavi. I budite uvjereni, Bog vas nikada ne će napustiti u vašim nevoljama. On će neprestano bdjeti nad vama da vas bol, jad i tuga potpuno ne slome. Neka i današnja vaša žalost ne bude bez nade, jer dobro morate znati, da je vama, da je susjedima i da je fratru govorio pokojni da se ne boji smrti. I nije se bojao smrti dok se borio protiv sijača smrti. I zato roditelji dragi, budite danas hrabri i shvatite ovu njegovu smrt samo kao jedan novi susret s Kristom u ljubavi i radosti za svu vječnost.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
Naslovna fotografija – Ante Kelava čuči u sredini s puškom u ruci
Izvori
Literatura
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga III). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.
Internet
Zoran Vitas: “Kolcem i lancem prebili su Delije, u Beogradu s Torcidom navijali protiv Rijeke, a od Dinama im je veći samo – Bog”, Večernji.hr, pristup ostvaren 14. studenoga 2020., https://www.vecernji.hr/sport/kolcem-i-lancem-prebili-su-delije-u-beogradu-s-torcidom-navijali-protiv-rijeke-a-od-dinama-im-je-veci-samo-bog-1120201
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.