Na današnji dan, 2. studenoga 1991. godine, domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA i Srpske dobrovoljačke garde (“Tigrovi” Željka Ražnatovića Arkana) zauzeli su vukovarsko naselje Lužac te u njemu započeli stravičan zločin nad 69 mještana. Među njima bila su dvojica mladića, praktički dječaka – Antonio Vidaković i Josip Bandić. S njihovim potresnim sudbinama upoznala nas je Ani Galović u knjizi Mama ne vidim nebo.
Antonio Vidaković rođen je 17. listopada 1975. godine u Vukovaru. Nakon završetka prvih razreda u područnoj školi u Lušcu, osnovnu školu završio je u Vukovaru.
Imao je TV u boji što tada nije bilo često pa su i njegovi prijatelji voljeli svratiti kod nas, a kada nije gledao TV, onda je slušao glazbu na liniji… Početak mladosti otrgnuli su zvukovi ratnih sirena i zauvijek zaustavili njen prirodni tijek.
Stjepan Vidaković, otac
Josip Bandić rođen je 27. listopada 1976. godine. Odrastao je u Lušcu kao najmlađe od četvero djece u obitelji Ive i Gene. Pred ljeto 1991. završio je osmi razred osnovne škole, a onda je počeo rat koji nije mimoišao niti njegov kućni prag.
Osobito je volio životinje, jednako je sudjelovao u brizi oko domaćinstva, kao i mi stariji. Dok su otac i majka radili svoje redovne poslove, mi bismo brinuli za kućanstvo, domaće životinje, stoku. U svom nestašluku opekao je potkoljenicu vrućom vodom, da bi drugi puta jednostavno išetao iz dvorišta preko novog sloja asfalta koji je upravo bio nanesen…
Lidija Augustinović, sestra
Naselje Lužac između Vukovara i Borova naselja našlo se u ljeto 1991. u vrtlogu ratnih zbivanja. I dok su mnoga vukovarska djeca preko Crvenog križa napuštala grad na Dunavu, Antonio i Josip ostali su braniti grad. Početak nove školske godine i natjeravanja školskim hodnicima, zamijenili su zvukovi sirena i granata. U obrani naselja Antonijev otac bio je prvi zapovjednik obrane Lušca. Bojišnicu dugu oko četiri kilometra ondje je držalo tek 60-ak branitelja (uz domaće i pripadnike MUP-a tu su bili i dragovoljci iz Đakova). Sve do 2. studenoga 1991. uspješno su odbijali napad, no tog kobnog dana počeo je najžešći.
Na Dušni dan u ranim jutarnjim satima napad je započeo bombardiranjem od strane zrakoplova JNA, a iz pravca Đergaja, Lipovače i Bršadina uskoro je započeo i topnički napad nakon kojeg je uslijedio tenkovsko-pješački. Malo brojni branitelji borili su se sve do oko 13 sati kada su se krenuli povlačiti s prvih crta prema područnoj školi u Lušcu. Stjepan Vidaković u borbama je ranjen i prevezen u vukovarsku bolnicu, a u bitci je ubijeno 9 članova njegove obitelji.
Civili koji su se u strahu posakrivali po podrumima, ubijani su na kućnom pragu, a najveći dio zarobljenika odveden je do područne škole i ondje strijeljan. Zajedno s još dvadesetak mještana ondje su ubijeni šesnaestogodišnji Antonio Vidaković i njegova majka Jula, kao i njegov školski prijatelj i suborac Josip Bandić koji je pet dana ranije napunio petnaest godina.
Prvotno su pokopani u masovnu grobnicu u voćnjaku kuće pored škole, da bi “humanom asanaciojom” JNA bili premješteni na Novo groblje Dubrava u novu masovnu grobnicu. Tek dolaskom mirne reintegracije njihovi su posmrtni ostaci ekshumirani i dostojno pokopani. na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.
Pad Lušca ujedno je označio i početak sloma obrane Vukovara, a za strašan zločin u tom naselju, još nitko nije odgovarao.
Naslovna fotografija – Josip Bandić i Antonio Vidaković
Izvori
Literatura
Galović, Ani. Mama ne vidim nebo. Bizovac: Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2020.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.
Komentari su zatvoreni.