Janko Bobetko svrstao ga je među najveće “Tigrove” – poginuo heroj Pero Itrić

Na jadranskoj magistrali nedaleko Neuma na putu prema bazi u mjestu Klek s ceste je 10. rujna 1992. izletio vojni kamion TAM-110 prepun gardista. Čak četvorica pripadnika 1. gardijske brigade „Tigrovi“ izgubila su život dok ih je devetero teško ranjeno. Radi se o jednoj od najtragičnijih epizoda iz ratnog puta 6. bojne „Tigrova“ zvane „Orao“. Život su u nesreći izgubili Josip Dovrski, Božidar Brumen, Krešimir Marković i njihov zapovjednik Pero Itrić.

Pero Itrić

Pero Itrić rođen je 13. kolovoza 1971. godine u Gradačcu u Bosanskoj Posavini. Odrastao je u obližnjem selu Turić u obitelji Jakova i Mare s tri godine mlađim bratom Ilijom. Obitelj je živjela uglavnom od poljoprivrede, ali i od očevog rada u Njemačkoj i Austriji. Pero se školovao u Gradačcu gdje je završio srednju strojarsku školu te trenirao karate. Bio je odličan karatist, nositelj crnog pojasa. Kasnije je stečena znanja i vještine prenosio na svoje Tigrove tijekom obuka, prisjetio se njegov brat Ilija koji je istaknuo kako u je stariji brat Pero bio uzor:

 Uvijek ideš za starijim bratom, tako sam se i ja počeo baviti karateom. Pratio sam ga u stopu. Bio je omiljen u društvu. Bio je pojava, fakin, mangup.

Pero s obitelji u Turiću nakon odlaska u gardu

U veljači 1991. godine Pero je otišao u Županju i prijavio se dragovoljno u MUP odakle je upućen u Rakitje gdje postaje pripadnik „Tigrova“. Vatreno krštenje doživio je u istočnoj Slavoniji kada je JNA raketirala bazu „Tigrova“ u Erdutu. Pero Itrić čudom je prošao bez ranjavanja, a osnutkom 6. bojne „Tigrova“ postaje njezinim pripadnikom i odlazi u zapadnu Slavoniju gdje se istaknuo hrabrošću koja se očitovala i u oslobodilačkoj operaciji „Orkan-91“. U „Tigrove“ je došao kao običan vojnik, zatim je imenovan za zapovjednika desetine, pa voda i na koncu satnije koju je vodio 1992. godine u oslobodilačkim akcijama na dubrovačkom ratištu. U međuvremenu njegova je obitelj bila protjerana iz Turića u prognanstvo,

Iz obližnjeg uporišta Pelagićevo selo su napale jake srpske snage, bilo je to u ljeto 1992. U jednoj noći morali smo napustiti svoje domove. Bježali smo prema Gradačcu jer prema Orašju nismo mogli. Ja sam otišao preko srednje Bosne, Hercegovine i Dalmacije do Županje. Roditelji su ostali živjeti u Bosni u jednom selu Špionica od Gradačca prema Tuzli. Perini suborci prenijeli su mi kasnije da mu je bilo jako teško kada je saznao da je palo njegovo selo. Ja sam taman u ljeto ’92. postao punoljetan i s bratom sam dogovarao da pristupim Tigrovima. Stalno sam čekao da idem. Na koncu otišao sam u Tigrove u rujnu 1992. neposredno nakon bratove pogibije. Sprovod je bio u Županji 17. rujna i nakon toga otišao sam njegovim stopama i u „Tigrovima“ odnosno vojsci ostao sve do 2011. godine.“

Ilija Itrić, brat

Pero Itrić, jedan je od najvećih heroja 1. gardijske brigade „Tigrovi“, a general Janko Bobetko svrstao ga je u knjizi Sve moje bitke među 10 Tigrova koji su bili primjer bezgranične ljudske hrabrosti, uz bok Josipu Joviću i Damiru Tomljanoviću Gavranu.

Izvori
Literatura
Bobetko, Janko. Sve moje bitke. Zagreb: Vlasita naklada, 1996.
Monografija 1. gardijska brigada Hrvatske vojske Tigrovi, Zagreb: Znanje, 2015.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Ilije Itrića, prikupljeno 7. rujna 2022.

Podijeli članak